![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/thumb/4/4f/Monahinja_i_partizanka.jpg/640px-Monahinja_i_partizanka.jpg&w=640&q=50)
Srpska pravoslavna crkva u Drugom svjetskom ratu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Srpska pravoslavna crkva u Drugom svetskom ratu se ponašala ovisno o mjestu i prilikama. Crkvu je u ovom razdoblju vodio patrijarh Gavrilo Dožić.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/thumb/4/4f/Monahinja_i_partizanka.jpg/640px-Monahinja_i_partizanka.jpg)
U NDH se nalazila u veoma teškoj situaciji zbog masovnog progona srpskog življa od strane ustaša, koji je naročito pogodio prvake SPC. Mnogi srpski sveštenici u NDH su pobijeni, među njima i nekoliko onih sa najvišim titulama (mitropolita, episkopa i sl.) a većina ih je zatvarana i odvođena u logore. Preostali su se većinom su se pridruživali četnicima. Neki od njih postali su važni četnički komandanti, kao što je bio pop Momčilo Đujić u sjevernoj Dalmaciji, pop Savo Božić u sjevernoj Bosni ili pop Radojica Perišić u Hercegovini. U Crnoj Gori pravoslavna je crkva bila lojalna talijanskom okupatoru, naročito sam mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, koji je do kraja ostao uz četnike, pa se sa njima na kraju rata i povukao iz Crne Gore. U Srbiji je vrh SPC uoči rata bio pro-engleski orjentisan, usled čega su ih Nemci tretirali kao podrivače. Crkva je nastojala da ostane "neutralna" ali je, s druge strane, pokazivala otvoreno neprijateljski stav prema Narodnooslobodilačkom pokretu.[1]
Općenito, stav SPC je bio saradnja sa četnicima i neprijateljstvo prema partizanima. Najveći deo sveštenstva bio je opredeljen za Mihailovića, kao monarhistu, velikosrbina, nacionalistu i antikomunistu.[2] Postajali su i rijetki izuzeci, kao pop Vlado Zečević, koji je postao vijećnik AVNOJ-a i visoka politička ličnost.[1]