Samostan sv. Stjepana

Za grčki samostan, vidite članak Manastir sv. Stefana.

38°58′45.75″N 45°28′23.71″E

Kompleksi armenskih samostana u Iranu
Svjetska baština – UNESCO
Iran Samostan sv. Stjepana Lokacija samostana sv. Stjepana u Iranu
Registriran:	2008. (33. zasjedanje)
Vrsta:	Kulturno dobro
Mjerilo:	ii, iii, vi
Ugroženost:	no
Referenca:	UNESCO

Samostan sv. Stjepana (arm. Սուրբ Ստեփանոս վանք, Maghartavank) je stari samostan Armenske apostolske crkve koji se nalazi u planinskom području sjeverne iranske pokrajine Zapadni Azarbajdžan, oko 15 km sjeverozapadno od grada Džolfe.

Panorama Samostana sv. Stjepana

Smješten je u dubokom klancu rijeke Aras, s iranske strane na granici s Azerbajdžanom. Izgrađen je u 9. stoljeću i oštetilo ga je nekoliko potresa tijekom stoljeća, ali i ratovi Bizantskog Carstva sa Seldžucima od 11.-12. stoljeća. Obnovljen je kada su Iranom vladali Ilhanidi, oko 1320. godine. Samostan je tada doživio sjajan kulturni i intelektualni vrhunac; u to vrijeme nastaju brojna umjetnička i književna djela, slike i iluminirani rukopisi, o temama vezanim uz religiju, povijest i filozofiju. Mnogo od ikonografske i književne izvorne produkcije Samostana svetog Stjepana danas se čuva u Erevanu (Armenija).

U ranom 15. stoljeću, novi iranski vladari Safavidi potvrđuju svoju zaštitu armenskih kršćana obnovom njihovih samostana. Međutim, ovo područje postaje mjesto osmanskih osvajanja, koji kontroliraju središnju i zapadnu Armeniju od 1513. godine. Iranski šah Abas I. zbog strateških je razloga 1604. godine odlučio preseliti 250-300 tisuća Armenaca prema središtu Irana, zbog čega su samostani ostali zanemareni. Međutim, u kontekstu obnove vlasti protiv Turaka, Safavidi su 1650. godine poduzeli obnovu ovih samostana, i njihova vjerskog života. Tako je 1700. godine Samostan sv. Stjepana opisao francuski putopisac Jean-Baptiste Tavernier kao relikt armenske kulture.

Samostan Svetog Stjepana je jedan od tri armenska samostanska kompleksa u Iranu (druga dva su Samostan sv. Tadeja i kapela Dzordzor) koji su upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 2008. godine kao "svjedočanstvo jedinstvenih vrijednosti armenske arhitekture i tradicije ukrašavanja koje su preživjele skoro 2000 godina". Samostan svjedoči o međudjelovanju armenske arhitekture i umjetnosti s utjecajima iz drugih kultura: bizantskom, pravoslavnom, asirskom, iranskom i islamskom.

• 
  Crkva sv. Stjepana
• 
  Samostan sa sjevera
• 
  Detalj glavnih vrata
• 
  Reljef na zidu u obliku hačkara
• 
  Reljef s prizorom mučeništva sv. Stjepana

Vanjske veze

Samostan sv. Stjepana na Wikimedijinoj ostavi

• () Armenski samostani u Iranu Arhivirano 2011-08-12 na Wayback Machine-u na iran.hr, Preuzeto 27. svibnja 2011.
• () Samostan sv. Tadeja na Armeniapedia.org Preuzeto 27. svibnja 2011.
• () Hamid-Rezā Hosseini, Sound of the Ancient Bell (Avā-ye Nāghus-e Kohan - آواى ناقوس کهن), Jadid Online, 31. rujan 2008.:
  Kraća engleska verzija: Iran's World Heritage Monastery, Jadid Online, 25. prosinca 2008.:
  Slide show (s podnaslovima na engleskom): (5 min 41 sec)