Prvi čečenski rat
From Wikipedia, the free encyclopedia
Prvi čečenski rat (rus. Пе́рвая чече́нская война́), službeno Uspostava ustavnog poretka u Čečenskoj Republici (rus. Восстановление конституционного порядка в Чеченской Республике), također poznat i pod nazivima Čečenski konflikt i Prva čečenska kampanja je bio oružani sukob koji se od 1994. do 1996. vodio na području Čečenije i susjednih područja Rusije između oružanih snaga Ruske Federacije na jednoj, te vojnih i paravojnih formacija samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije na drugoj strani. Povod je bilo odbijanje Čečenije, koja je bila proglasila nezavisnost 1991. tokom raspada SSSR, da prihvati vlast Ruske Federacije kao nasljednice nekadašnje Ruske SFSR kojoj je Čečenija pripadala u okviru Čečensko-Inguške ASSR. Sam sukob je, međutim, eskalirao tek nakon tri godine, s obzirom da je vlada predsjednika Jeljcina bila previše zaokupljena ekonomskim problemima vezanim uz postkomunističku tranziciju i ustavnu krizu u samoj Rusiji; u međuvremenu je Čečenija bila de facto nezavisna, ali je u njoj tinjao i povremeno eskalirao unutrašnji sukob između čečenskih frakcija, odnosno pristaša i protivnika separatističkog predsjednika Džohara Dudajeva. Jeljcin je trupe na Čečeniju poslao tek nakon razriješavanja krize u drugoj polovici 1993. godine, odnosno pristanka dotada također separatistički nastrojenog Tatarstana na tzv. Federalni sporazum u martu 1994. godine. Kao neposredni povod su poslužili incidenti do kojih je došlo uslijed ruske podrške anti-dudajevskim čečenskim frakcijama. Vojna akcija je pokrenuta krajem 1994. godine, i vrlo brzo se pretvorila u veliki neuspjeh ruskih oružanih snaga, koje usprkos brojčane i tehničke nadmoći nisu bile u stanju savladati žestoki čečenski otpor, te su glavni grad Grozni zauzeli tek u proljeće 1995. godine nakon višemjesečne opsade, u kojoj je grad potpuno razoren i ubijen ogroman broj civila. Čečeni su se, pak, preorijentirali na gerilsku strategiju, stekavši velike simpatije u međunarodnoj javnosti, kako zapadnoj tako i u muslimanskom svijetu, odakle je počeo stizati veliki broj dobrovoljaca. Protiv rata se, pak, počela okretati i sama ruska javnost, pogotovo s obzirom na veliki broj žrtava među ruskim snagama koje su tada još uvijek činili slabo opremljeni i obučeni ročnici. Na nepopularnost rata je uticao i niz spektakularnih prepada, kao i terorističkih akcija izvedenih na tlu same Rusije. Iako su ruske snage postigle određene simboličke uspjehe, uključujući likvidaciju samog Dudajeva, u ljeto 1996. godine je iznenadni napad Čečena na Grozni i zauzimanje velikog dijela grada potakao Jeljcina da uz posredovanje generala Aleksandra Lebeda, antiratno raspoloženog političara kome je bio dugovao pobjedu na predsjedničkim izborima nekoliko mjeseci ranije sklopi tzv. Hasavjurtski sporazum kojim se ruska vojska obavezala povući iz Čečenije, a status Čečenije razriješiti počevši od 2001. godine. Sporazum bio shvaćen kao čečenska pobjeda, odnosno očuvanje i ostvarenje de facto nezavisnosti, a Rusija je, zbog očigledne nesposobnosti da ostvari kontrolu nad vlastitom teritorijom, stekla reputaciju "tigra od papira", a što će imati značajne posljedice na zapadnu politiku u sljedećim godinama, prije svega u odnosu na kosovski rat i širenje NATO-a na istok Evrope. Sama Čečenija je, međutim, iz rata izašla ne samo razorena i materijalno iscrpljena, nego i pod snažnim uticajem džihadističkih radikala koji su bili zamijenili u ratu uglavnom uklonjenene sekularne i umjerene nacionaliste; aktivnosti potonjih u cilju stvaranja Kavkaskog Emirata su godine 1999. doveli do novog rata sa Rusijom.
Prvi čečenski rat | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Segment Čečensko-ruskog sukoba | |||||||||
| |||||||||
Sukobljene strane | |||||||||
Rusija | Čečenska Republika Ičkerija strani mudžahedini | ||||||||
Komandanti i vođe | |||||||||
Boris Jeljcin Pavel Gračev Anatolij Kulikov Konstantin Pulikovski Anatolij Romanov Anatolij Škirko Vjačeslav Tihomirov Genadij Trošev |
Džohar Dudajev Aslan Mašhadov Šamil Basajev Ibn Al-Khattab | ||||||||
Snage | |||||||||
38.000 (decembnar 1994) 70.500 (februar 1995) |
15.000 vojnika i 15.000 pripadnika neredovnih formacija (ruske procjene)[1] | ||||||||
Žrtve i gubici | |||||||||
vojnika: 5.732 poginulih i nestalih (službeni ruski podaci) civila: najmanje 161 izvan Čečenije[2] |
vojnika/boraca: 17.391 poginulih i nestalih (službene ruske procjene iz 2001. godine) civila: |