Pleonazam

Pleonazam (grč. πλεονάζω, imati napretek, obilovati) je gomilanje istoznačnih riječi u govoru. Njime se naziva postupak razvijanja i proširivanja iskaza tako da se postojećim riječima i izrazima dodaju sinonimi (istoznačnice ili bliskoznačnice).^[1][2]

Načelno je moguće razlikovati neosviješteni i stilistički pleonazam:

• Neosviješteni pleonazam je jezička greška. To je pojava nepotrebnog gomilanja riječi u govoru, tako da on djeluje nespretno, neprimjereno i nezgrapno. Na primjer: Pokrenuti inicijativu, Vidio sam svojim vlastitim očima, Ja, osobno, mislim., Mala ptičica...

• Stilistički pleonazam ili pleonazam u užem smislu stvara osviješteni govoreći subjekt. Ekspresivan je, funkcionalno obilježava iskaz, kadšto ga i suptilno dopunjuje. Samo je stilistički pleonazam figura. Pleonazam se relativno često može naći u Ujevićevu, Krležinu i Matoševu pjesništvu:

T. Ujević, Svakidašnja jadikovka	M. Krleža, Ni med cvetjem ni pravice	A. G. Matoš, Srodnost
I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran i očajan.	Glavobolka, bogi cvet, glava zna od nje bolet...	Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin dršće, strepi i zebe kao da je zima...

Veze

• Tautologija (retorika)

Izvori

1. „"Od viška glava (ne) boli", članak Krešimira Bagića s web stranice www.matica.hr”. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-03. Pristupljeno 2013-12-16.
2. "Pleonazam" na stranici proleksis.lzmk.hr, Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XVI., str. 112, Zagreb, 2007. ISBN 978-953-7224-16-5

• Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb 1974. str. 1028