Rat u Iraku (od 2003. do 2010.), znan i kao Irački rat i Drugi zaljevski rat[1], je serija vojnih intervencija u svrhu okupacije Iraka od koalicije od 48 zemalja koju je predvodila SAD.
| Invazija Iraka 2003. | |||||
|---|---|---|---|---|---|
 Bombardovanje Bagdada] 3. 2003. uživo na svetskim TV-stanicama | |||||
| |||||
| Sukobljene strane | |||||
 SAD + Ujedinjeno Kraljevstvo i Australija |
 Irak | ||||
| Komandanti i vođe | |||||
| General Tomi Frenks | |||||
| Snage | |||||
| 145.000 vojnika | između 250.000 i 350.000 vojnika | ||||
| Žrtve i gubici | |||||
| 140 američkih i 33 britanska vojnika | između 6.119 i 15.925 poginulih vojnika, između 186,201 – 209,422 poginulih civila (Iraq Body Count) i 4.5 miliona izbjeglica | ||||
Glavni povod za rat bilo je navodno oružje za masovno uništenje u navodnom posjedu Iračkog diktatora Sadama Huseina koje američka vlada proglasila stvarnim i pretnjom sigurnosti SADa[2]. Drugi razlozi za rat, prema nekim službenicima SAD-a, bila je navodna suradnja Huseina i Al-Kaide[3], ali na kraju niti nijedan dokaz o ikakvoj suradnji između njih nije nikada pronađen kao što nije pronađeno niti to navodno oružje za masovno uništenje. Ostali razlozi bili su Iračka financijska potpora palestinskim bombašima samoubojicama[4], kršenje ljudskih prava[5], širenje demokracije[6] kao i bogate rezerve nafte, makar su službenici zanijekali tu zadnju opasku[7]. Predsjedavajući Ujedinjenih Naroda kao i britanski predsednik parlamenta koji je podnio ostavku odbivši podržati invaziju Iraka su je proglasili agresijom protivnom međunarodnom pravu [8][9].
Sama invazija je trajala od ožujka do svibnja 2003., u kojoj je Koalicija okupirala Irak i svrgnula Sadama Huseina, dok su se od druge faze vodile borbe protiv napada pobunjenika koji su se borili protiv okupacije, građanskog rata između Sunita i Šijita te Al-Kaida suradnika koji su infiltrirali Irak, a koja je trajala preko šest godina. Sam rat izazvao je brojne kontroverze, iako SAD tvrdi da je legitiman te da je jedan u nizu njegovog rata protiv terorizma. Američki predsjednik George W. Bush je pri kraju svojeg mandata priznao neke greške, ali je isto tako izjavio da nije zažalio što je pokrenuo rat zbog uvođenja demokracije i eliminiranja Huseinovog režima u toj državi. U 2008., Irak se nalazio na 5. mjestu na Indeksu propalih država svijeta[10], a 2009. na 6. mjestu.[11] Nakon odlaska Busha sa dužnosti predsjednika, njegov nasljednik Barack Obama je u kolovozu 2010. pokrenuo masovno povlačenje američkih vojnika iz Iraka koje završava 31.12.2011. kada su ti vojnici pre svega zamenjeni vojnim plaćenicima.
Broj mrtvih u sukobu je nepoznat, no procjene sežu od najmanje 150,000[12] do najviše 1 milijun.[13]
Historija
Nakon zaljevskog rata na vlasti u Iraku pod internacionalnim sankcijama je ostao na SAD bijesan Saddam Hussein koji u devedesetim godinama dvadesetog veka odbija dati naftne ugovore američkim korporacijama. Kako su u tom vremenu jedan za drugim propadale američke zavjere za promjenu režima u Iraku članovi udruženja Projekt za novi američki vijek su 16.1.1998. poslali američkom predsjedniku Bilu Clintonu zahtjev za promjenu režima u Iraku [14]. U skladu s tim zahtjevom američki kongres je donio odluku koju će predsjednik potpisati 31.10.1998. godine imena Iraq Liberation Act [15] koji jasnog govori da je cilj američke politike "promjena režima" u Iraku. Ti politički moćni članovi Projekta za Novi Američki Vijek koji dolaze na vlast s Bushom 2001. godine su pored ostalih bili Donald Rumsfeld ministar obrane, Paul Wolfowitz zamjenik ministra obrane, NSC direktor Elliott Abrams, predsjednikov brat Jeb Bush, zamjenik predsjednika Dick Cheney, zamjenica ministra vanjskih poslova Paula Dobriansky i mnogi drugi.
Dvije sedmice nakon Napada 11. septembra 2001. od strane prije svega pakistanskih terorista američki predsjednik George Bush je izdao naređenje Donaldu Rumsfeldu da se izrade planovi za invaziju Iraka [16] u skladu s Iraq Liberation Act na koji će se invazija pozvati.
Službena SAD politika
Službena državna politika
U rujnu 2002. pojavila se kriza zbog tvrdnje Američkog predsjednika Georgea W. Busha da Irak posjeduje oružja za masovno uništenje, pomaže teroristima (te je tako i implicirao da je Irak stajao iza napada 11. rujna 2001.) i da se nije razoružao prema rezolucijama UN-a. Još je ranije naveo da su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla"[17][18]. Irak je izjavio da ne posjeduje nikakva oružja za masovno uništenje. U studenom 2002. Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje što je ta država prihvatila, na što su UNMOVIC inspektori počeli sa svojim pretragama.
CIA je u veljači 2002. poslala ambasadora Josepha Wilsona da istaži tvrdnje o izvještajima prema kojima Irak pokušava nabaviti uranij od Nigera. Wilson se vratio i informirao CIA da su izvještaji o prodaji uranija Iraku "potpuno krivi". Busheva administracija je, pak, tvrdokorno ustrajala na tom stajalištu, osobito u Bushevom obraćanju naciji u siječnju 2003. u kojem je izjavio da Irak kupuje uranij, citirajući britanske tajne službe.[19] Naknadno, 1. svibnja 2005., "Bilješka sa Downing Streeta" je objavljena u The Sunday Timesu. Sadržavala je pregled tajnog susreta između britanske vlade, Ministarstva obrane i britanske tajne službe 23. srpnja 2002. koje su raspravljale o nastanku rata u Iraku. Bilješka je navela da je "Bush htio maknuti Sadama, uz pomoć vojne akcije opravdane spojem terorizma i oružjima za masovno uništenje. Ali izvještaji i činjenice su se "uređivale" oko te politike."[20]
2003. vođa inspektora Hans Blix otišao je u Irak i nije našao nikakve tragove zabranjenih oružja. Iako je u veljači 2003. iznio razmjerno negativno izvješće o suradnji Iraka sa međunarodnim inspektorima, ipak je izjavio da nije našao "nikakav dokaz da Irak skriva ili posjeduje oružje za masovno uništenje"[21]. U intervjuu u rujnu 2003. Blix je čak iznio procjenu da je "Irak uništio svoja oružja za masovno uništenje još prije 10 godina"[22].
No američki predsjednik George W. Bush nije bio zadovoljan, ustvrdivši da Irak skriva svoj arsenal od inspektora i da pomaže teroristima. Državni sekretar SAD-a Colin Powell čak je održao prezentaciju u Vijeću sigurnosti UN-a i predstavio navodne dokaze o tome kako Irak posjeduje pokretne kamione/laboratorije u kojima proizvodi antraks te da planira nabaviti nuklearno oružje [23][24]. I britanski premijer Tony Blair je snažno zagovarao vojnu intervenciju, navodeći kako se pod Huseinovim režimom kršilo humanitarno pravo te je nastradalo oko 400.000 ljudi te kako Irak ima oružje koje je sposobno doseći i Veliku Britaniju[25]. Nakon neuspjelog pokušaja da se u UN-u dobije rezolucija koja podržava upotrebu vojne intervencije, SAD je 17. ožujka 2003. objavio ultimatum - Saddam Hussein mora napustiti Irak u roku od 48 sati ili će biti rata[26]. Kada se to nije dogodilo, SAD i Velika Britanija započeli su s Koalicijom drugih država rat s Irakom, navodno kako bi se riješili diktatora Sadama Huseina i stabilizirali regiju.
Državna propaganda
U sklopu priprema za invaziju Iraka još tijekom 2002 godine vlada i mediji SADa su pokrenuli državnu propagandu s ciljem dobivanja podrške vlastitog stanovništva za ovu invaziju i okupaciju. Osnovni dio ove podrške su činile optužbe o saradnji Iraka i Al Qaide kao i postojanje iračkog oružja za masovnog uništenje. Rezultat ove državne propagadne okrenute prema vlastitom stanovništvu je bila javna podrška tamošnjeg stavništva ovoj vojnoj agresiji. Istraživanje koje je provelo University of Maryland 2003 godine je gledajući razno istraživanja javnog mišljenja je otkrilo da je u january 2003 godine (dva meseca pre invazije) 68% stanovnika SAD verovalo da je Irak igrao veliku ulogu u Napadima 11. septembra 2001,a još njih 13% je verovalo da su nađeni čvrsti dokazi te vladine tvrdnje. U istraživanju vođenom mesec dana kasnije kada su ispitanici imali veći broj mogućih odgovora njih 20% je verovalo da je Irak direktno uključen u teroristički napad, njih 36% je verovalo da je Irak dao pomoć Al Qaidi, 29% je verovalo da je bilo službenih kontakata između Al Qaide i Iraka dok ih je samo 7% izjavilo da nema nikakve veze između Al Qaide i Iraka što je bila za razliku od ostalih opcije jedina istina. Samom invazijom i okupacijom propaganda usmjerena prema vlastitom stanovništvu nije prestala tako da je ona nastavljane i nakon okupacije Iraka samo što je sada bila usmjerena prema vladinim propagandnim tvrdnjama da su u Iraku nađeni dokazi tih veza. Ovaj put propaganda je bila samo djelomično uspješna pošto je u te vladine tvrdnje verovalo u junu 2003 samo oko 50% stanovnika SADa.
Po pitanju Američke državne propagande o navodnom Iračkom oružju za masovno uništenje pred invaziju nikakva istraživanja nisu rađena zbog uspješnosti ove propagande koja je uverila praktički svo stanovništvo u postojanje tog oružja. Nekoliko meseci nakon početka invazija nakon propagandnog spina koji je tvrdio da je nađen dokaz ovog oružja iako u stvarnosti nije vodilo se istraživanje mišljenja stanovništva koje je završilo s zaključkom da oko 25% ispitanika veruje u nalazak tog oružja kojeg u stvarnosti nije bilo. Poslednji dio državne propagande usmeren na vlastito stanovništvo je bila navodna opća svetske podrška ovoj invaziji i ratu protiv terorizma što je na kraju krajeva bila potpuna laž[27]
Downing Street Memo
Tijekom priprema za invaziju Iraka britanska vlada zajedno s vojnim i obavještajnim predstavnicima je održala tajni sastanak 23.7.2002. godine čiji podaci će izaći u javnost 2005. godine pod imenom Downing Street Memo (Downing Street je adresa britanske vlade). Internacionalno najvažnija, najosjetljivija točka tog dokumenta je bio izvještaj šefa britanske tajne službe Sir Richard Dearlovea, koji je nakon sastanka u Washingtonu izjavio na toj tajnom sastanku: "Bush želi vojnom akcijom koja će biti objašnjena postojanjem oružja za masovno uništenje i vezom s terorizmom maknuti Sadama Huseina. Obavještajni podaci i činjenice se prilagođavaju toj politici...." [28]. Istinitost ovog osjetljivog dokumenta su potvrdile Američka i britanska vlada, pa su jedini službeni odgovori bili samo o nijansama tako da je tadašnji britanski Blair izjavio kako dokument ne pokazuje da je njegova vlada radilo išta nelegalno [29], dok je američki predsjednik Bush se javno pitao zašto ovaj dokument izlazi u javnost tijekom britanskih izbora [30].
Također nakon ovog dokumenta u javnost su došli još neki britanski dokumenti kao onaj također tajni od 14.3.2002. godine u kojemu savjetnik britanskog premijera Tonija Blaira obavještava svog šefa o sastanku s američkom ministricom vanjskih poslova i savjetu za Blaira da mora kontrolirati medije, parlament i javni mišljenje u cilju promjene režima u Iraku pošto je britanska politika različita od američke [31], a osam dana kasnije u također tajnom dokumentu britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw obavještava svog šefa da su razlozi za invaziju Iraka praktički nepostojeći jer se Saddam Hussein ne naoružava i jer nema veze s teroristima [31].
Tijek rata 2003.
Koalicija od 48 država koju je predvodila SAD, a uključivala je i države kao što su Japan, Australija, Poljska, Danska, Južna Koreja, Filipini, Afganistan (pod kontrolom SAD-a), Italija i Španjolska, brojala je oko 315.000 vojnika, dok je Irak imao snagu od 375.000, ali je bio oslabljen zbog dugogodišnjih sankcija. Pošto koalicija nije dobila dozvolu napasti Irak sa Turske, invazija je krenula 20. ožujka 2003. sa teritorija Kuvajta, nazvana "Operacija sloboda Iraku". Tog datuma su se čule eksplozije u Bagdadu, nedugo nakon isteka ultimatuma, a prva meta je bio sam Saddam Hussein i njegovi visoki dužnosnici u njegovom bunkeru kojega su gađale rakete sa vojnih brodova u Perzijskom zaljevu[32]. Idućeg jutra Hussein se pojavio na televiziji živ te je održao govor svojem narodu, makar su neki britanski stručnjaci zaključili da se radi o njegovom dvojniku. Irak je prvih dana vodio popriličan otpor na jugu zemlje te je zapalio izvore nafte uz granicu s Kuvajtom kako bi izveo kaos, dok su na sjeveru Kurdi već odavno izmakli autoritetu zemlje pa je Turska poslala dodatne vojnike kako bi čuvali granicu.
No s vremenom je Koalicija postizala sve veće uspjehe, a vojnici Iraka počeli su masovno dezertirati. Osvojeni su gradovi Basra, Umm Kasr i Nassiriya, dok je istodobno Arapska liga 24. ožujka izglasala jednoglasnu rezoluciju kojom se poziva na prestanak invazije - izuzev Kuvajta koji je htio da se rat nastavi. Ubrzo je Koalicija stigla i do grada i Nadžafa a SAD je optužio Siriju da je sakrila iračko oružje za masovno uništenje, što je ta država snažno osporila. 4. travnja osvojen je aerodrom u Bagdadu, a sam grad je opkoljen. 9. travnja 2003. pao je Bagdad uz simbolično emitiranje rušenja Huseinovog kipa na središtu trga koje je popraćeno ovacijama iračana koji su kip udarali svojim cipelama[33] a 10. travnja su Kurdi osvojili Kirkuk na sjeveru. Time je završena 24-godišnja vladavina Huseina.
Bush je 1.5. održao govor na vojnom brodu USS Abraham Lincoln te proglasio kraj vojnih operacija, uz transparent "Misija izvršena!". Koalicija je objavila da je do svibnja 2003. poginulo tek 139 američkih vojnika[34] te 33 britanska[35]. Sama invazija trajala je tek nešto više od mjesec dana, a suočeni sa nestankom Huseinovog režima, Iračani su isprva spontano s oduševljenjem dočekali Amerikance[36]. Međutim, tako je nastao i vakuum u moći koji je prouzročio kaos i pljačku, te razaranja vrijednih povijesnih spomenika usred općeg nereda diljem države. Isto tako, ubrzo su počeli gerilski napadi pobunjenika na vojnike Koalicije koji su postali puno smrtonosniji nego izravne bitke.
Bivši irački diktator Sadam Husein, koji je pobjegao nakon pada Bagdada, uhićen je 13. prosinca 2003.[37][38], no napadi pobunjenika i militanata protiv američkih vojnika i civila nisu prestali, a nasilje u Iraku je narednih godina gotovo postala rutina, a kasnije su se pojavili i sukobi Šijita i Sunita, što je mnoge navelo da bi mogao izbiti građanski rat. Iako su sankcije skinute sa Iraka, životni standard se nije značajno poboljšao, a radovi na obnovi infrastrukture su se odužili. SAD je odbio predati Irak snagama UN-a usprkos napadima. 2. srpnja 2003. Bush je na upit o tome kako bi se američki vojnici trebali povući iz Iraka zbog otpora odgovorio da se to neće dogoditi. Čak ni nakon uspostavljene nove vlade i prvih slobodnih izbora u Iraku situacija je ostala problematična.
2004: Ustanak pobunjenika
2004. je isprva označila početak smanjivanja nasilja. Snage pobunjenika su se preorganizirale tijekom ovog vremena, proučavajući taktike vojnika Koalicije tako da su se gerilski napadi smanjili. No krajem godine strani borci su ušli u Irak, među njima i Al-Kaida koju je u toj državi počeo voditi Abu Musab al-Zarqawi. Napadi su se potom ponovno proširili. U seriji bombardiranja po državi napadani su i vojnici Koalicije, i vojnici iračke sigurnosne službe i obični civili. Prema jednoj hipotezi, uklanjanje Huseina je ojačalo radikalne islamiste tako da je organizirani ustanak Sunita sve više jačao. Južni i središnji dijelovi Iraka potonuli su u kaosu i krvavim gerilskim napadima dok su koalicijske snage pokušavale uvesti red i održati kontrolu.
Koalicija je stoga odlučila napasti grad Faludža, središte „Muhamedove vojske Al-Ansara“, te Nadžaf, središte važne džamije koja je postala sjedište Mahdijeve vojske i njihovih aktivnosti. 31. ožujka 2004. dogodio se jeziv prizor; pobunjenici su u Faludži napali konvoj sa četiri američka radnika tvrtke Blackwater USA koji su vršili dobavu hrane za ESS. Četiri radnika; Scott Helvenston, Jerko Zovko, Wesley Batalone i Michael Teague, su izvučeni iz njihovih automobila, pretučeni i završno ubijeni. Njihove leševe su zapalili i objesili na mostu iznad rijeke Eufrat. Slike tog incidenta su obišle i zgrozile svijet [39].
Bitka za Faludžu
Nakon tog događaja, Koalicija je počela razmišljati o ponovnoj uspostavi prisutnosti u gradu Faludži. 4. travnja 2004. međunarodne snage su počele napad na pobunjenike te je tako započela Druga bitka za Faludžu. 9. travnja dopušteno je ženama, djeci i starcima da napuste grad. Idući dan snage su objavile primirje kako bi omogućile ulazak opskrbe namirnicama u grad. Trupe su se povukle do ruba grada. Onda je krenula bitka za osvajanje grada. Kada je vladajuće vijeće Iraka protestiralo, američki vojnici su zaustavili ofenzivu. Koalicija je ubila oko 600 pobunjenika i jedan dio civila, dok je 40 Amerikanaca poginulo. Postignut je kompromis i primirje s pobunjenicima. No primirje se brzo raspalo i napadi su se nastavili, tako da su američki vojnici počeli planirati drugu ofenzivu na jesen[40]. Nakon druge borbe, Faludža je ponovno osvojena a navodno je poginulo oko 1.300 pobunjenika i 95 američkih vojnika. I stotine civila je poginulo, a dobar dio grada je oštećen. Tijekom ofenzive korišten je bijeli fosfor što je izazvalo svojevrsne kritike[41][42][43][44]
2005: Izbori
31. siječnja 2005. održati su prvi poslijeratni izbori kako bi se izabrali predstavnici za prijelazno novo iračko vijeće od 275 članova koje bi trebalo donijeti stalni ustav. Usprkos tome što je na biračkim mjestima bilo nasilja, a Suniti su bojkotirali izbore, većina Kurda i Šijita je sudjelovalo i izbori su bili razmjerno uspješni. Oko 8.4 milijuna ljudi je glasovalo u, kako je ocijenjeno, „prvim demokratskim izborima Iraka“[45][46]. 4. veljače Paul Wolfowitz je objavio da će se oko 15.000 američkih vojnika, koji su osiguravali red na izborima, vratiti natrag kući. Veljača, ožujak i travanj su bili relativno mirni mjeseci u usporedbi sa krvavim studenim i siječnjom, s prosječno 30 napada pobunjenika na dan u usporedbi sa prethodnih 70 na dan. 9. travnja tisuće demonstranata vjernih Šijitskom kleriku Muqtadu Sadru protestiralo je u Bagdadu protiv američke okupacije. 20. travnja irački unutarnji ministar Iyad Allawi jedva je preživio pokušaj atentata kada je bombaš samoubojica napao njegov konvoj blizu njegove kuće.
Nade za skoro povlačenje vojnika iz Iraka su nestale kada je u svibnju nastala prava poplava terorističkih napada pobunjenih Sirijaca, Saudijaca i Sunita. Njihove glavne mete bila su okupljališta civila Šijita, poput tržnica ili škola. Tog mjeseca SAD je pokrenuo Operaciju Matador na zapadnom Iraku kako bi zaustavio protok pobunjenika i oružja iz Sirije[47]. Irački predsjednik Jalal Talabani je 13. studenog za britansku televiziju izjavio da bi iračke snage mogle zamijeniti britanske vojnike do kraja iduće godine. 15. listopada 2005., nakon ratifikacije ustava Iraka, održani su izbori za stalno iračko vijeće 15. prosinca. Pobijedila je „Ujedinjena iračka alijansa“ sa 128 od 275 sjedala, a drugo mjesto je iznenađujuće zauzela „Demokratska patriotska alijansa Kurdistana“ sa 53 sjedala[48].
Napadi pobunjenika povećali su se u 2005., skočivši na 34,131 zabilježen incident, što je povećanje za 30% od 26,496 incidenata prošle godine[49].
2006: Sukob Sunita i Šijita
22. veljače 2006. dvije bombe su postavljene u džamiju Al Askri od sedmorice ljudi odjevenih u uniforme iračkih specijalnih postrojbi. Eksplozija je uništila zlatnu kupolu i oštetila džamiju[50]. Šijiti su na to diljem Iraka protestirali i izrazili bijes napadajući 168 džamije Sunita, a ubijeno je i 10 imama, dok je 15 oteto. Vjerski vođe na obje strane pokušali su smiriti situaciju i umanjiti strah od Sunitsko-šijitskog civilnog rata u Iraku. U neredima su se počele i nizati kritike na račun vlade SAD-a, ali i strah da bi civilni rat mogao rezultirati raspadom Iraka. SAD je za napad na džamiju optužio Al-Kaidu i Abu Musaba al-Zarqawija. Ministar Ibrahim al-Jaafari je pozvao na mir i jedinstvo, dodajući kako je napad pokušaj da se rasplamsa nasilje.
Istodobno, trajalo je suđenje Sadamu Huseinu u skrivenoj bazi u Iraku. Bio je optužen za genocid i ubijanje Kurda na sjeveru 1988. kada je pokrenuta Al-Anfal kampanja. Husein je često osporavao smisao suda, zakonitost sudskog postupka, štrajkao glađu i protestirao, pozivajući na pobunu protiv Koalicije, a mnogi njegovi odvjetnici su ubijeni i prije nego što je suđenje završilo. Proglašen je krivim i, na iznenađenje svijeta koji je očekivao da će samo dobiti doživotnu kaznu u zatvoru, osuđen na smrt vješanjem. 30. prosinca 2006. Sadam Husein je obješen, a video njegovog pogubljenja emitiran je diljem svijeta[51][52]. Mnogi su bili zadovoljni takvim ishodom, a među njima i Iran zbog dugog Iračko-Iranskog rata, ali je bilo i protivnika u samom Iraku, a i pojavila se kontroverza zbog video snimke njegova pogubljenja koje je ocijenjeno nedostojanstveno i neprimjereno, tako da su se razmirice između Sunita i Šijita produbile.
UN je objavio da se bilo 34,452 nasilnih smrti u Iraku u 2006., zasnovano na podatcima po mrtvačnicama, bolnicama i mjesnim autoritetima.[53]
2007: Povećanje američkih trupa i vojna intervencija Turske
10. siječnja 2007., u televizijskom prijenosu naciji, Bush je predložio dodatnih 21.500 vojnika u Iraku, plan razvoja poslova za Iračane, više prijedloga za rekonstrukciju te 1.2 milijarde $ za te programe[54]. 15. siječnja Awad Hamed al-Bandar, bivši vođa Iračkog revolucionarnog suda, i Barzan Ibrahim, Huseinov polubrat, su smaknuti vješanjem u Bagdadu. U istom mjesecu, pobunjenici su po prvi put upotrijebili klor u terorističkom napadu. 16 ljudi je poginulo[55]. U konvencionalnom terorističkom napadu, dvije auto bombe su eksplodirale u tržnici u Bagdadu te ubila 88 ljudi a ranila 160.
3. veljače snažna kamionska eksplozija odjeknula je u tržnici u Bagdadu te ubila 135 ljudi a ranila 339. Bomba je srušila 10 zgrada i kafića. Par tjedana nakon toga, koalicija je započela operaciju "Law and Order" kako bi stabilizirala glavni grad Iraka. Još nekoliko auto bombi sa kanistrima sa klorom je detoniralo i ubilo nekolicinu civila. 7. ožujka BBC i još tri organizacije za vijesti su izveli anketu nad 2.000 Iračana. 51% ispitanika izjavilo je da smatra "prihvatljivim" da se vrše napadi nad koalcijskom vojskom, što je veliko povećanje u usporedbi sa 2004. kada je to smatralo samo 17% ljudi. Uz to, 64% ispitanika je izjavilo da smatra ekonomsku situaciju svoje obitelji "vrlo lošom"[56]. 22. ožujka Ban Ki-moon, Glavni tajnik UN-a, posjetio je Bagdad te se zatresao od eksplozije uzrokovane od napada raketom od militanata u zelenoj zoni, koja je pala u blizini[57]. 12. travnja kamion bomba uništila je al-Sarafiya most iznad rijeke Tigris, koji je bio star preko 75 godina. 8. svibnja je više od polovice članova u iračkom parlamentu odbacilo nastavak okupacije od koalicije po prvi put, a zatražen je i plan povlačenja.
U 2006. u izborima za kongres su pobijedili Demokrati i zamijenili Republikance, te su zatražili od Busha da odredi rok za povlačenje američkih trupa iz Iraka. U travnju 2007. kongres je izglasao zakon o trošenju u Iraku koji postavlja rok za povlačenje trupa, ali predsjednik Bush je odmah stavio veto[58] te je izjavio da bi rok bio znak slabosti jer bi samo "omogućio teroristima da označe datum odlaska trupa"[59]. Ipak, 14. rujna Bush je promijenio izjavu i najavio da će ipak biti djelomično povlačenje trupa, tako da će 5.700 ljudi stići na Božić 2007[60]. 16. rujna dogodio se značajan incident kada su petorica zaštitara zaštitarske tvrtke "Blackwater", koja je zadužena za sigurnost političara i diplomata u Iraku, pokrenula krvavu pucnjavu u kojoj je u Bagdadu ubijeno 17 Iračana civila, za koje se kasnije ispostavilo da su bili nenaoružani, dok je još 24 osobe ranjeno. New York Times prenosi kako je do incidenta došlo nakon što je zaštitar "Blackwatera" otvorio vatru na automobil jednog liječnika koji je vozio majku u kupovinu, a stjecajem okolnosti zatekao se u blizini diplomatskog konvoja koji je trebalo štititi. Zaštitari su počeli pucati u svim smjerovima jer se automobil nije zaustavio, pri čemu su na mjestu događaja smrtno stradali liječnik i njegova majka te mnogi Iračani koji su se ondje slučajno zatekli. Nedugo nakon prve pucnjave, zaštitari su ponovno otvorili vatru nekoliko stotina metara od mjesta prvog incidenta. Ta je informacija prvi put izašla u javnost tek mjesec dana kasnije. Ta su ubojstva pojačala antiameričko raspoloženje u Iraku. Tri godine kasnije američki sudac odbacio je optužbe protiv počinitelja, što je potaknulo iračku vladu da donese odluku u kojoj naređuje "Blackwaterovim" djelatnicima da napuste zemlju.[61] Istovremeno, pojavio se novi problem: sa sjevera Iraka, naseljenom Kurdima, koji je cijelo vrijeme bio najstabilnija regija, militanti grupe PKK su počeli prelaziti u Tursku kako bi pomogli turskim Kurdima koji se bore za neosvisni Kurdistan na tom području. Turski parlament je odorio svojoj vojsci ulazak u sjever Iraka kako bi se militanti zaustavili[62]. U prosincu oko 50 turskih ratnih aviona je napalo mete u regiji Qandil, Zap, Avashin i Hakurk[63].
2007. označila je pad nasilja i polaganu stabilizaciju stanja u državi, ali je prema izvještaju Iraq Body Count (IBC) ipak poginulo oko 24.000 civila u toj godini[64][65].
13. listopada general Ricardo Sanchez, koji je zapovijedao koalicijskim snagama u Iraku od lipnja 2003. do lipnja 2004. godine, naveo je niz političkih i vojnih promašaja u Iraku koji su pomogli otvoriti put pobuni - poput raspuštanja vojske iz Sadamova razdoblja, zanemarivanja utjecaja plemenskih vođa, kao i sporosti u obnovi civilne vlasti nakon svrgavanja Sadama Huseina. Sadašnja strategija, uključujući i slanje pojačanja od 30.000 vojnika početkom godine, prema njegovoj je ocjeni samo očajnički pokušaj da se nadoknade godine loše vođene politike u Iraku. "Nema sumnje da Amerika proživljava noćnu moru kojoj se ne vidi kraja"[66].
2008: Peta godišnjica rata
Početkom siječnja stanje u Iraku nastavilo se stabilizirati i smirivati. Ipak, nasilje se ubrzo ponovno rasplamsalo: 24. siječnja dogodio se još jedan krvavi samoubilački napad u kojem je bombaš ubio visoko rangiranog policijskog šefa i dva oficira u Mosulu, točno na mjestu na kojem je poginulo 34 osobe i ranjeno još 217 prethodnog dana[67]. 1. veljače bomba na Bagdadskoj tržnici ubila je 99 ljudi i ranila više od 200. Iračka vlada objavila je da je bombu nosila žena[68].
Početkom siječnja, Maliki vlada je počela sa raspravama o novom zakonu koji bi rehabilitirao bivše članove partije Baath[69]. 8. siječnja je pokrenuta Operacija Phantom Pheonix čiji je cilj bio uhvatiti preostalih 200 ekstremista Al Kaide u provinciji Diyala. Operacije je također obuhvatila napade na pobunjenike u Salah ad-Din provinciji[70]. Samo 29 američkih vojnika poginulo je u veljači 2008., što je bio treći najniži rezultat u proteklih 5 godina. Istodobno, Međunarodni odbor Crvenog križa objavio je da je Irak na rubu humanitarne krize pošto milijuni građana još uvijek nemaju pristup pitkoj vodi, sanitaciji ili zdravstvenoj zaštiti[71].
Sukob Turske i PKK ponovno se rasplamsao kada je Ankara pokrenula kopneni napad na sjever Iraka 21. veljače. Operacija, koja je trajala 9 dana, obuhvaćala je 10.000 turskih vojnika koji su prodrli 25 km duboko u Irak[72].
8. ožujka pronađena je masovna grobnica sa stotinjak leševa u blizini Diyala guvernata, sjeverno od Bakube[73].
Predsjednik Bush poručio je na petoj godišnjici rata kako se "rat mora nastaviti usprkos visoke cijene." Dodao je kako su ti "troškovi opravdani uzme li se u obzir cijena strateške pobjede nad neprijateljima u Iraku"[74].
18. travnja zamjenik vođe Al-Kaide Ayman al-Zawahri oglasio se u audio poruci postavljenoj na internetu o petogodišnjoj američkoj intervenciji u Iraku, navodeći kako je "donijela samo poraz te da će predsjednik George W. Bush biti biti prisiljen ostaviti taj problem svom nasljedniku". Al-Zawahri također navodi da slušajući savjete svojih zapovjednika u Iraku i jamčeći veliku američku vojnu nazočnost u toj zemlji nakon srpnja, Bush "zataškava neuspjeh" svoje politike u Iraku: "Ako američke snage napuste zemlju sve će izgubiti. A ako ostanu iskrvarit će do smrti", kazao je. Također je pozvao na muslimansku potporu džihadu i Al-Kaidi u Iraku te ponovio navodnu nedavnu izjavu Osame bin Ladena da će mudžahedini iz Iraka pokrenuti borbu za "oslobađanje" Jeruzalema[75][76].
Američki napad na sirijski teritorij
26. listopada 2008. američke vojne postrojbe su sa Iraka su u jednodnevnom napadu napale područje na teritoriju Sirije. Sirija je u ponedjeljak osudila američki napad u kojem je poginulo najmanje osam osoba na istoku zemlje, u blizini granice s Irakom, tvrdeći da se radi o činu "ozbiljne agresije". Prema sirijskoj državnoj televiziji i novinskoj agenciji Sani, četiri američka helikoptera su povrijedila sirijski zračni prostor u nedjelju oko 14,45 sati po srednjoeuropskome vremenu. Američki vojnici nakon iskrcavanja iz helikoptera na juriš su zauzeli civilnu zgradu u izgradnji i pucali na radnike u njoj, pri čemu je osam osoba poginulo u selu Al-Sukkarija, 8 kilometara udaljenog od iračke granice. Damask je izjavio da razmišlja o odgovoru na ovaj napad, kazao je glasnogovornik sirijskog ministarstva informacija Reem Haddad za Al-Jazeeru.
SAD, navodi Al-Jazeera, za sada nisu službeno odgovorili na sirijske optužbe, ali su službeno izjavili za AP da su cilj napada posebnih američkih snaga bili strani borci Al-Kaide koji iz Sirije ulaze u Irak. SAD i iračka vlada često su optuživali Damask koji po njima ne čini dovoljno kako bi zaustavio protu-američke rodoljube. Prema američkim obavještajnim procjenama, 90 posto stranih boraca ulazi u Irak preko Sirije. Britanski BBC ističe kako se radi o prvom poznatom napadu američkih snaga unutar sirijskog teritorija, te dodaje da je Sirija pozvala američkog i iračkog otpravnika poslova tražeći od njih da osude "čin agresije". Irački političari su nazvali incident "vrijednim žaljenja"[77].
Političke promjene u američkim izborima 2008.
4. studenog 2008. održani su predsjednički izbori u SAD-u na kojima su po prvi put od početka rata u Iraku Republikanci izgubili predstavnika u Bijeloj kući. Pobijedio je demokratski kandidat Barack Obama koji se od početka protivio ratu te je privukao velik broj birača nezadovoljnih Bushovom administracijom obečanjem da će povući američke vojnike iz Iraka, najkasnije do 2010. "Ne postoji vojno rješenje za Irak. Nikad nije ni postojalo. Najbolji način da se zaštitimo i primoramo iračke čelnike da okončaju svoj građanski rat jest da odmah počnemo povlačiti svoje borbene jedinice. Ne za šest mjeseci, nego sad", izjavio je Obama[78]. Ipak, američki i irački dužnosnici u Bagdadu izjavili su da pobjeda demokratskog kandidata Obame neće utjecati na pregovore o američkoj vojnoj nazočnosti u Iraku. "Želimo zaključiti sporazum sa sadašnjom administracijom", rekao je irački ministar vanjskih poslova Hoshyar Zebari u američkome veleposlanstvu u Bagdadu prigodom predsjedničkih izbora. "Novoizabrani predsjednik i njegova ekipa upoznati su s razgovorima o planu sporazuma i razumiju potrebu njegova zaključivanja", dodao je. SAD i Irak od početka 2008. pregovaraju o sporazumu koji bi odredio američko raspoređivanje u Iraku nakon 31. prosinca te godine. Tog datuma istječe mandat UN-a pod kojim djeluju Multinacionalne snage pod vodstvom SAD-a[79], pa nakon njega formalno nema više SAD snaga u Iraku, ako se izuzme 50 hiljada njih (službeni broj) u vojnim bazama na iračkom teritoriju koje im je "poklonila" vlada koju su oni postavili.
Incident gađanja Busha cipelama
14. prosinca 2008. George W. Bush je nenajavljeno posjetio Irak i održao novinarsku konferenciju u Bagdadu zajedno sa premijerom Nurijem al-Malikijem. No situacija je ubrzo nenadano prerasla u skandal: Mountazer al-Zaidi, novinar televizijske kuće al-Bagdadia, uz uvredljive je povike "Ovo je oproštajni pozdrav Iraka, psu!" gađao objema svojim cipelama američkog predsjednika Busha. Iako se Bush uspio izmaknuti i pokušao sve preokrenuti u šalu, događaj je imao veliki odjek u svijetu i ponovno vratio središte pozornosti na Irak. Al-Zaidija su uhitile iračke službe sigurnosti i, prema riječima njegovog brata Maithama, u zatvoru teško pretukle, zbog čega je završio u bolnici sa slomljenom rukom i rebrima.
Drugi Mountazerov brat, Udaj, izrazio je strah da će se s njegovim bratom loše postupati dok je u pritvoru, ali i odbio poziv venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza da cijela obitelj dođe živjeti u Venezuelu. 'Zahvalni smo predsjedniku Hugu Chavezu. No, mi smo Iračani i živimo u Iraku', rekao je Udaj u ime obitelji. Libija je čak Al-Zaidiju odlučila isporučiti odličje[80][81].
Palestinska oružana skupina "Odbori narodnog otpora" uputila je javni zahtjev odvjetnicima u cijelom svijetu da se mobiliziraju za obranu 'velikog junaka' al-Zaidija. "Izražavamo punu potporu tom velikom junaku i zahtijevamo od svih odvjetnika na svijetu da se mobiliziraju za njegovu obranu", izjavio je glasnogovornik skupine Abu Abir na konferenciji za novinare u Gazi. "Bacanje cipela bilo je 'prirodni odgovor zločincu i velikom demonu koje utjelovljuje Bush", dodao je. Halil Dulaimi, bivši odvjetnik Sadama Huseina, rekao je kako priprema al-Zaidijevu obranu i kako mu je besplatnu pomoć već ponudilo najmanje 200 odvjetnika[82]. Iračka je vlada osudila "sramni postupak", a uprava tv Al-Bagdadiye traži njegovo hitno oslobađanje. Al-Zaidija su pripadnici sigurnosnih službi, nakon incidenta odmah udaljili s konferencije, a potom je odveden u pritvor. Njegovi kolege novinarima stranih agencija ispričali u kako je Al-Zaidi svoj čin detaljno predvidio. "Mountazer je ovo predvidio prije nekoliko mjeseci, najmanje šest. Odlučio je baciti cipele u glavu Bushu pred kolegama novinarima čim mu se ukaže pogodna prilika", rekao je jedan od njegovih kolega iz Al-Bagdadiye, iračke tv-mreže čije je sjedište u Kairu. "Kad se zakleo da će to učiniti, mislili smo da su to samo prijetnje. No Mountazer mrzi Busha", rekao je jedan od kolega. "On je veliki domoljub kada je riječ o svim stvarima povezanim s Irakom"[83].
2009: Obamina izlazna strategija
27. veljače 2009. novi američki predsjednik Barack Obama održao je govor u vojnoj bazi Camp Lejeune u Sjevernoj Karolini te objavio da će američka borbena misija u Iraku završiti do 31. kolovoza 2010. "Prijelazna vojska" od oko 50.000 vojnika će ostati trenirati iračke sigurnosne snage te obavljati pojedine anti-terorističke operacije do 2011. Obama je time najavio završetak rata čije je trajanje prešlo 6 godina, obećao iračanima "potpuni prijenos ovlasti" te im čestitao na njihovoj suradnji i pomoći[84].
30. travnja 2009. Velika Britanija je službeno objavila da završava rat u Iraku te je počela sa povlačenjem vojnika uz napomenu da je ostvarena misija nove prijelazne vlade u Bagdadu[85]. 4. lipnja i Rumunjska je službeno povukla svoje vojne snage iz zemlje[86] a 28. srpnja isto je učinila i Australija[87].
U 2009. nastavljen je trend smirivanja i stabilizacije Iraka. Ipak, bombaški napadi i nasilje sporadično su se ipak i dalje javljali. U siječnju je poginuo 191 Iračanin, a u veljači broj žrtava se popeo na 258, što je povećanje od 35% od prethodnog mjeseca[88], ponajviše zbog bombaškog samoubilačkog napada u Iskandiriyahi 13. veljače kada je poginulo 35 Šijita na putu za hodočašće u Karbalu. U ožujku je poginulo oko 250 ljudi, a travanj je bio treći najsmrtonosniji mjesec te godine: poginulo je 355 ljudi, od toga skoro 160 u zadnjem tjednu u mjesecu kada je zabilježen val automobila-bombi, ponajviše u Bagdadu, što je oko 40% mrtvih više nego prethodnog mjeseca[89][90]. U svibnju je smrtnost ponovno spala kada je poginulo 124 osoba (ne uključujući 24 poginula vojnika Koalicije)[91], lipanj je postao drugi najsmrtonosniji mjesec sa 373 poginulih[92] a u srpnju je bilo 275 žrtava[93]. U kolovozu je bilo zabilježeno 456 žrtava[94], dok je s druge strane u rujnu broj mrtvih spao na najnižu razinu od početka rata, pošto je poginulo 125 ljudi.[95]
Listopad je označio ponovan trend rasta nasilja: u tom mjesecu poginulo je 410 osoba diljem Iraka. Smrtnost je bila veća zbog dvije eksplozije bombaša samoubojica 25. listopada zbog kojih je poginulo više od 150 ljudi, označavajući najsmrtnonosniji dan nasilja u Iraku u prethodne dvije godine. Također, 1,275 civila, 135 policajaca i 90 vojnika je ranjeno tog mjeseca, dok je 38 pobunjenika ubijeno a 585 uhapšeno[96] U studenom je poginulo 122 ljudi,[97] a u prosincu je, prema iračkom Ministarstvu unutrašnjih poslova, poginulo 319 osoba (306 civila i 13 policajaca), a najznakovitije je što je to bio prvi mjesec u kojem nije poginuo nijedan američki vojnik od početka rata.[98] Iako je 2009. bila najmirnija i najstabilnija godina od početka rata, ipak je u njoj zabilježeno oko 3,300 žrtava.
U lipnju se američka vojska po prvi put povukla iz urbanih dijelova Iraka u svoje vojne baze, a 38 vojnih baza predano je iračkim vlastima.
Drugi kraj rata (2010)
Siječanj 2010. nastavio je trend smirivanja stanja u Iraku. Nakon mjesec dana mira, Bagdad je 25. siječnja ponovno uzdrmala auto bomba koja je eksplodirala između hotela Sheraton i Palestine te ubila 36 ljudi i ranila 80-ak. Detonacija je odjeknula gotovo paralelno sa smaknućem Ali Hassana al-Majida, jednog od najzloglasnijih sudionika Huseinovog režima, znanog i kao "Kemijski Ali"[99] 27. siječnja Barack Obama održao je svoje prvo obraćanje naciji otkad je postao predsjednik, te je, između ostalog, najavio povlaćenje velikog broja američkih vojnika iz Iraka te da je "rat gotov".[100]
7. ožujka održani su novi parlamentarni izbori u zemlji u kojima je pobjedio Ayad Allawi, ali bez apsolutne većine, što je prouzročio kratkotrajan kaos i probleme u formiranju vlade.[101]
5. travnja internet stranica Wikileaks objavila je 39 minuta procurene video snimke zračnog napada američkog borbenog helikoptera na ulicu u Bagdadu 12. srpnja 2007., u kojem je ubijeno 18 civila nakon što su vojnici zamjenili novinara Reutersa za terorista. Naime, novinar je držao teleobjektiv i hodao po ulici, na što su vojnici zaključili da nosi oružje te otvorili vatru. Ubijeno je 12 osoba, a još šestero je također upucano kada je drugi put otvorena vatra na ljude u kombiju koji su stali na cesti kako bi pomogli ranjenima. Dok vojnik puca na ljude na cesti, na snimci se također čuje glas još jedne vojne osobe, vjerojatno zapovjednika, koji mu naređuje: "Pucaj. Samo nastavi pucati, samo nastavi pucati". Snimka je ponovno izazvala neugodnosti za američku vladu.[102][103][104]
4. travnja, odigrao se u međuvremenu 33. bombaški napad u Bagdadu u kojem je umrlo 42 a ranjeno preko 200 ljudi. Napad je bio usmjeren protiv stranih ambasada. Islamska država Iraka preuzela je odgovornost za isti.[105] Dva dana kasnije sličan se napad auto bombama ponovno odigrao u glavnom gradu Iraka. 23. i 24. travnja odigrala se serija posebno strašnih bombaških napada u kojima je ubijeno 85 ljudi a ranjeno 145. Napad je bio usmjeren protiv Šijita koji su odlazili svojim kućama nakon molitve petkom te jedna tržnica u šijitskoj četvrti u Bagdadu i Sadr Cityju.[106]
10. svibnja dogodio se još jedan val koordiniranih bombaških napada protiv policijskih i vojnih kontrolnih točaka, tržnice, ureda gradonačelnika Bagdada te jedne tvornice tekstila. U napadima je ubijeno preko 100 osoba, vjerojatno u znak odmazde zbog teških gubitaka Al Kaide u Iraku tijekom 2010.[107] 18. kolovoza, bombaški napad ubio je 50-ak ljudi u Bagdadu koji su čekali u redu kako bi pronašli posao u iračkoj vojsci.[108]
19. kolovoza započeto je masovno povlačenje američkih vojnika iz Iraka. Dana 31. kolovoza, Barack Obama proglasio je kraj rata.[109] U obraćanju naciji, Obama je objavio kraj borbenih misija u toj zemlji te da će "Amerika nastaviti podupirati iračku vladu, dok će usmjeriti svoju energiju na vlastitu ekonomiju i rat u Afganistanu".[110] Obama je izjavio:
- "SAD je platila veliku cijenu kako bi budućnost Iraka predala u ruke njegovim građanima...U ovom znamenitom poglavlju u povijesti Iraka i SAD-a, mi smo ispunili našu obavezu. Sada je vrijeme da se okrene nova stranica povijesti".[110]
Službeno, američki angažman je završio u utorak, 31. kolovoza, u 17:00 sati. Otprilike 50,000 vojnika će ostati u Iraku do 31.12.2011. kako bi pomagalo u obuci tamošnjih snaga.[110]
Curenje dokumenata sa Wikileaks
23. listopada 2010. Wikileaks je objavila 391.832 povjerljivih ratnih dokumenata o ratu u Iraku u, kako je časopis The Independent napisao, "najvećem curenju podataka u povijesti". Dokumenti objavljuju bogati izvor informacija o stanju od 2004. do 2009.: o tome kako su iračke snage mučile stotine osoba dok su američki vojnici samo gledali; kako je američki borbeni helikopter otvorio vatru na pobunjenike koji su se predali; kako je jedan doktor prodavao Al-Kaidi popis pacijenata sa mentalnim poteškoćama kako bi ih ta organizacija mogla lako manipulirati da postanu bombaši samoubojice; kako su dva britanska vojnika pretukla dvojicu civila no nije pokrenuta istraga i dr. Također, otkriveno je da je američka vlada itekako pravila popis ubijenih u ratu, iako je tvrdila suprotno. Pentagon je sastavio popis dokumentiranih 109.032 smrti, od kojih su 66.081 bili civili. Nakon te informacije i analize 860 dokumenata, Iraq Body Count je objavio da je revidirao svoj broj ubijenih u ratu, koji je porastao sa 107.000 and 150.000, od kojih su 80% bili civili. Zaštitnička tvrtka Blackwater, koja je zaradila 1,5 milijarde $ od početka rata, je često otvarala vatru na civile, jednom čak i na bolnička kola koja su pokušala stići do ranjenih. Američki vojnici ubili su ukupno 834 ljudi na kontrolnim točkama, od kojih su 80% bili civili. Također, ispostavilo se da je Iran obučavao iračke militante te ih poticao u ubijanju iračkih dužnosnika.[111][112][113][114]
Kontroverze
Iako je američki predsjednik Bush izjavio da je rat u Iraku "dio rata protiv terorizma", mnogi stručnjaci smatraju da je invazija bila motivirana drugim razlozima, pogotovo kada oružje za masovno uništenje nikada nije pronađeno. Neki smatraju da je glavni razlog bio kontrola bogatog izvora nafte u Iraku"[115]. Uz to pojavile su se i optužbe raznih udruga protiv koalicije zbog kršenja ljudskih prava, iako su američki vojnici trebali "osvojiti srca i umove Iračana", poput u zatvoru Abu Ghraib u kojem su se pojavile slike američkih vojnika kako ponižavaju Iračane, te Incident u Mahmudiyji u kojem je navodno silovana i ubijena 14-godišnja djevojčica ili ubojstva u Hadithu u kojem su navodno ubijena 24 civila, većinom djeca i žene. U intervjuu 2009., Tony Blair je priznao da bi "ionako pokrenuo invaziju na Irak, čak i da nije bilo nikakvih dokaza o oružju za masovno uništenje".[116]
Iako su mnogi tražili da se zbog toga skandala smjeni Donald Rumsfeld, to se nije dogodilo. Uz to, protesti diljem svijeta pratili su rat u Iraku, a i mnoge slavne ličnosti u SAD-u su kritizirale vladine odluke; među njima su i filmski glumci Sean Penn i Tim Robbins, te dokumentarni filmaš Michael Moore koji je konflikt opisao u dokumentarcu "Fahrenheit 9/11". Među državama koje su bile izričito protiv rata su bile i Francuska, Njemačka, Rusija, Egipat i Kina, koje su upozorile da će on samo povećati terorizam umjesto da ga smanji.
Istražna povjerenstva
12. siječnja 2010. Willibrord Davids, predsjednik nezavisnog nizozemskog istražnog povjerenstva koje je pretresalo ulogu vojnih snaga Nizozemske u američkoj vojnoj intervenciji u Iraku, izjavio je kako je ta intervencija bila protuzakonita. Povjerenstvo je u svojem izvješću, koje je službeno predstavljeno u Den Haagu, zaključilo da rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Iraku 90-ih godina nisu dopuštale američko-britansku intervenciju, te da je ona, prema odredbama međunarodnog prava, bila ilegalna. Nizozemska je 2003. godine pružila političku podršku iračkoj invaziji, no vojnu prisutnost u toj je zemlji godinama negirala. Izvještaj je potvrdio kako nema relevantnih dokaza da je Nizozemska doista pružila aktivnu vojnu potporu invaziji.[117][118]
29. siječnja 2010. Tony Blair je svjedočio pred istražnim povjerenstvom o sudjelovanju Velike Britanije u ratu u Iraku, dok su diljem Londona organizirani prosvjedi protiv rata koji je izazvao najviše prijepora u njegova tri mandata. Saslušanje bivšeg britanskog premijera trajalo je oko šest sati, tijekom kojih je obrazložio svoju odluku da 2003. zemlju, zajedno sa Sjedinjenim Državama, gurne u rat protiv režima Sadama Huseina. Gotovo sedam godina poslije, Blair je i dalje na meti kritika zbog toga što je oko 45.000 britanskih vojnika poslao u taj sukob, premda UN nije donio nikakvu rezoluciju o tome i unatoč otporu najvećeg dijela domaće javnosti. Prema njegovim riječima, "nije postojao tajni sporazum", samo je ustvrdio da je Bushu rekao da će 'biti uz njega' ako ne uspije diplomacija. Dodao je da je "Husein za njega čudovište" te da je "čvrsto vjerovao da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje". Tijekom saslušanja, prosvjednici su ga nazvali "ratnim zločincem" te mu dali pogrdno ime "Bliar" (igra riječi "lažac").[119][120][121][122]
Troškovi
SAD je do 1. listopada 2006. potrošio 379 milijardi $ na rat u Iraku, a do 1. listopada 2009. brojka je prešla 690 milijardi $, što je oko 2.300 $ troškova po američkom stanovniku, tj. prosječno 2.200 milijuna $ tjedno ili oko 8.8 milijardi $ mjesečno[123]. Velika Britanija potrošila je pak oko 4.5 milijardi funti na rat[124].
Joseph Stiglitz, bivši ekonomist Svjetske banke i dobitnik Nobelove nagrade, je izjavio da je rat u Iraku glavni krivac za slabljenje ekonomije SAD-a. Po njemu, rat kojeg su isprva neki nazvali "ratom koji će isplatiti sam sebe", je koštao Ameriku direktno 845 milijardi $ u prvih pet godina. U svojoj knjizi "Rat od 3 trilijuna dolara" procjenjuje da bi pravi troškovi rata mogli biti i 3 trilijuna $, čime bi mogao biti drugi najskuplji američki rat nakon Drugog svjetskog rata, koji je koštao 5 trilijuna $ prilagođeno po inflaciji. Izravni troškovi po njegovoj računici nisu ubrojali kamate na kredit iskorišten da bi se financirao rat, zdravstvena skrb za ratne veterane te obnova za uništenje prouzročenu ratom. Kako bi ilustrirala kako se novac mogao iskoristiti na drugi način, Linda Blimes, koautorica knjige, je citirala da SAD godišnje izdvaja 108 milijuna $ na istraživanje autizma - svota koja se potroši svakih 4 sata u ratu u Iraku[125]. Stiglitz je također objavio detaljnu studiju o trošku rata[126].
Žrtve
Do 1. svibnja 2003., kada je Bush izjavio da je većina vojnih operacija završena, poginuo je 171 vojnik Koalicije te oko 9.200 iračkih vojnika i 7.299 civila[127]. Do 31. kolovoza 2010., kada je Obama objavio završetak rata, poginuo je 4.735 vojnika Koalicije (od toga 4.417 američkih vojnika[128], 179 britanskih te 139 ostalih) dok je broj poginulih civila još uvijek upitan.
- U siječnju 2008., irački ministar zdravstva Dr. Salih Mahdi Motlab Al-Hasanawi je objavio rezultate "Ankete zdravstva obitelji Iraka" koja je pokrila 9.345 domaćinstava diljem te države tijekom 2006. i 2007. Procjenila je da je u prosjeku bilo 151.000 nasilnih smrti u Iraku (95 % razmjera nesigurnosti, između 104.000 minimalno i 223.000 maksimalno) od početka rata 2003. do ljeta 2006. Zaposlenici Iračkog ministarstva zdravstva proveli su anketu.[129][130][131][132].
- Opinion Research Business (ORB) procjenio je da je bilo 1.033.000 nasilnih smrti uzrokovano ratom. Razmjer je između 946.000 žrtava minimalno i 1.120.000 maksimalno. Reprezentativan uzorak nacije od otprilike 1.720 iračkih osoba odgovorilo je da li je ijedan član njihove obitelji (koji živi pod njihovim krovom) ubijen tijekom rata. 22% ispitanika odgovorilo je da je izgubilo jednog ili više članova obitelji. ORB je objavio da je 48% poginulo od pucnjave, 20% od auto-bombe, 9% od zračnog napada, 6% od nesreće a 6% od ostalog uzroka[13][133][134][135].
- Iraq Body Count objavljuje da je broj mrtvih od ožujka 2003. do 31. kolovoza 2010. između 98.000 i 106.000.[136] Međutim, nakon curenja dokumenata sa Wikileaks 22. listopada 2010., Iraq Body Count je povećao broj poginulih na 150,726.[12][111] Prema navodima organizacije, od ukupnog broja poginulih, ugrubo 80% su bili civili. Kada se doda broj poginulih vojnika Koalicije, 4,744, ukupan broj poginulih penje se na 155,470.[12]
- Lancelot study je objavio je da broj mrtvih u Iraku od početka rata do ljeta 2006 654.965, zasnovano na podacima provedene ankete po domaćinstvima. Anketu je organiziralo sveučilište Mustansiriya a obuhvatila je 1.849 nasumice odabranih kućanstava koje su imale u prosjeku sedam članova. Svaki član odgovarao je na pitanje o smrtnosti 14 mjeseci prije i nakon rata. Procjena se odnosi na sve prekomjerne smrti uzrokovane nasiljem i nenasiljem (što uključuje povećano bezakonje, degradiranu infrastrukturu, lošiju zdravstvenu skrb itd.). 601.027 smrti (razmjer od 426.369 do 793.663) je pripisano izravnoj posljedici nasilja. 31% od tih su pripisani Koaliciji, 24% ostalima a 46% je uzrok nepoznat. Uzroci nasilnih smrti su pucnjava (56 %), auto-bombe (13 %), ostale eksplozije (14 %), zračni napadi (13 %), nesreće (2 %) i nepoznato (2 %). Kopija osmrtnice je bila dostupna visokoj proporciji prijavljenih smrti.[137][138]
Kao i kod prijašnjih studija, i ovdje se navodi da su statistički rezultati ovih metoda nedovoljno precizni, makar je više ljudi poginulo nego što se do sada mislilo. Bijela kuća je odbacila te brojke, tvrdeći da su iznimno pretjerana. General Tommy Franks izjavio je da je poginulo oko 30.000 Iračana od rata do 9. travnja 2003[139].
Posljedice
Među pozitivnim posljedicama su svrgavanje diktature Huseina, uvođenje demokracije, zaštita vojnika koalicije i ukidanje sankcija. Međutim, pojavile su se i mnoge negativne posljedice: zdravstveno stanje u Iraku propalo je na razinu koja nije zabilježena u toj državi još od 1950-ih, tvrdi Joseph Charmie, bivši ravnatelj UN-ove divizije stanovništva, koji je dodao da "nakon rata Irak izgleda kao neka država u Subsaharskoj Africi"[140]. Pothranjenost među djecom je porasla sa 19% prije rata 2003. na prosječno 28% do godine 2007., a oko 70% stanovništva nema pristup pitkoj vodi[141]. U prosjeku, 60-70% djece u Iraku boluje od psihičkih problema[142]. Uzrok izbijanje epidemije kolere među 5.000 ljudi u sjevernom Iraku se smatra rezultatom slabe kvalitete vode[143], a skoro polovica svih doktora napustilo je državu od 2003[144].
Pojavio se i problem iračkih izbjeglica. U 2007., oko 3.9 milijuna ljudi je bilo razmješteno, što je oko 16% ukupnog stanovništva Iraka: 2 milijuna ljudi je pobjeglo u neku drugu zemlju, dok je oko 1.9 milijuna ljudi razmješteno unutar samog Iraka. Kao glavni uzroci navodi se sukobi, visoko povećanje cijena namirnica i benzina, te nezaposlenost koja je negdje između 50 i 70% [145]. UNHCR je procijenio da od 2006. skoro 100.000 Iračana bježi u susjednu Siriju i Jordan svaki mjesec[146]. Prema procjenama organizacije Human Rights Watch, 331 profesor je ubijen u prvih 4 mjeseca 2006., a barem 2.000 doktora je likvidirano a 250 oteto od rata 2003[147]. Prema procjenama, samo u Siriji se nalazi 50.000 žena i djevojaka iz Iraka koje su se okrenule prostituciji samo kako bi preživjele i imale prihod zarade[148][149].
SAD je primio oko 800 izbjeglica, dok je Švedska primila čak 18.000, a Australija 6.000[150]. Iako kršćani čine samo 5% stanovništva Iraka, njihov udio među izbjeglicama je skoro 40%.
Formalni kraj rata i okupacije
Iako je službeni kraj rata proglasio američki predsednik George W. Bush još 2003. godine sledećih 8 godina američka vojska ostaje u Iraku u raznim ulogama. Do njenog službenog povlačenja i time barem de facto kraja ove vojne akcije dolazi 31.12.2011., nakon čega je američka vojska povučena i zamenjena raznim plaćenićkim vojskama [151] dok je enormni broj osoblja američke ambasade u Bagdadu od 8.000 ljudi udvostručen na 16.000 [152] čime se garantira daljnji utjecaj Washingtona na samo formalno samostalan Irak.
Povezano
- Zaljevski rat
- Libijski rat (druga zapadna intervencija u naftom bogatoj državi)
Izvori
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
