Dorski dijalekt bio je jedan od grčkihdijalekata u drevnoj Grčkoj. Varijante ovog dijalekta govorile su se u južnom i istočnom Peloponezu te na Kritu, Rodosu, nekim ostrvima u južnom Egejskom moru, u nekim gradovima na obalame Male Azije, u južnoj Italiji, na Siciliji, u Epiru i Makedoniji. Zajedno sa severozapadnim grčkim dorski dijalekt čini "zapadnu grupu" starogrčkih dijalekata. Do helenističkog perioda, za vreme Ahajskog saveza razvio se zajednički ahajski dorski dijalekt sa mnogim obeležjima zajedničkim svim dorskim dijalektima, zbog čega se opštegrčki koine dijalekt, zasnovan na atičkom, proširio na Peloponez tek u 2. veku pne.[1]
Smatra se da je dorski dijalekt nastao u severozapadnoj Grčkoj, u Epiru i Makedoniji, gde se nalazila prapostojbina Dorana. U ostale oblasti proširio se tokom dorske najezde (oko 1150. pne.) i tokom kolonizacija koje su zatim usledile. Prisustvo jedne dorske države ― Doride ― u centralnoj Grčkoj, severno od Korintskog zaliva, dovelo je do zaključka da je dorski nastao u severozapadnoj Grčkoj, pa možda čak i na Balkanu. Na severu se dorski govorio do megarske kolonije Bizanta i korintskih kolonija Potideje, Epidamna, Apolonije i Ambrakije. Lokalni epigrafski nalazi sastoje se samo od dekretâ Epirskog saveza i ploče iz Pele (oba nalaza su s početka 4. veka pne.), a postoji i dorski eponim "Mahata" (Μαχάτας), koji je prvo osvedočen u Makedoniji (rani 5. vek pne.).[2]
Dorski u užem smislu
Tačna pozicija dorskog dijalekta u okviru ukupne klasifikacije grčkih dijalekata zavisi u određenoj meri od klasifikacije. Uglavnom se smatra da je dorski dijalekt podgrupa zapadnogrčkog. Sreću se i izrazi severnogrčki i severozapadni grčki. Međutim, ovi geografski nazivi ne odslikavaju stvarni raspored grčkih dijalekata, jer se u istorijsko doba dorski govori južno od "južnogrčkog" ili "jugoističnog grčkog".
U svakom slučaju, izraz "severnogrčki" temelji se na pretpostavci da su Dorani došli sa severa i na činjenici da dorski pokazuje bliske veze sa "severozapadnim grčkim". Nije poznato kad su se pojavile prve razlike. U doba dorske invazije možda su svi "severnjaci" govorili istim dijalektom, a dorski je svoje specifične varijante svakako mogao razviti tek kad su Dorani već živeli u južnim oblastima. Stoga je za ove dijalekte u klasičnom razdoblju najprecizniji izraz "zapadnogrčki".
Cakonski, koji se razvio iz lakonskog (spartanskog) dorskog, još uvek se govori na južnoj argolidskoj obali Peloponeza, u današnjim prefekturama Arkadiji i Lakoniji. Danas je ovaj ugroženi dijalekt predmet intenzivnog zanimanja lingvista.
U okviru dorske grupe razlikuje se nekoliko varijanti.
Lakonski je osvedočen na natpisima na grnčariji i kamenu počev od 7. veka pne. Jedna posveta Heleni datira iz druge četvrtine 7. veka pne. Tarent je osnovan 706. pne. i njegovi su osnivači najverovatnije već govorili lakonskim dijalektom.
Sačuvana su mnoga dokumenta iz Sparte, čiji su građani sebe nazivali Lakedemonjanima po imenu doline u kojoj se razvio njihov grad. Homer ga naziva "izdubljenim Lakedemonom", premda on govori o predorskom periodu. Alkman, spartanski pesnik iz 7. veka pne., pisao je dijalektom koji neki smatraju pretežno lakonskim. Filoksen iz Aleksandrije napisao je jedan spis O lakonskom dijalektu.
Argolidski
Argolidski se govorio u gusto naseljenim oblastima severoistočnog Peloponeza, na primer, u Argu, Mikeni, Hermioni, Trezenu, Epidauru, pa i blizu Atine ― na ostrvu Egini. Budući da se u bronzano doba u ovim oblastima govorio mikenski grčki, jasno je da su ih Dorani zauzeli, ali da u Atiku nisu prodrli. Dorani su iz Arga otišli dalje na Krit i Rodos.
Postoji bogati epigrafski materijal pravne, političke i religijske sadržine počev bar od 6. veka pne.
Historija Korinta protivreči predrasudi da su Dorani bili neobrazovani militaristi, kako neki vide govornike lakonskog. Smešten na važnom trgovačkom putu, Korint je igrao jednu od vodećih uloga u ponovnom civilizovanju Grčke nakon nekoliko vekova nereda i izolacije tokom mračnog doba, koje je nastupilo propašću mikenske civlizacije.
Severozapadni dijalekti
Severozapadni dijalekti usko su povezani s dorskom grupom, a ponekad između dorske i severozapadne grupe. Bez obzira smatra li se severozapadna grupa delom dorske ili se dorska smatra delom severozapadne ili se, pak, obe smatraju podgrupama zapadnogrčkog, dijalekti i njihovo grupisanje ostaju isti. Zapadni tesalski i eolski pretrpeli su snažan uticaj severozapadnih grčkih govora, koji se u odnosu na dorsku grupu razlikuju po ovim karakteristikama:[3]
Dativ množine treće deklinacije na -οις (-ois) umesto -σι (-si): Ἀκαρνάνοις ἱππέοις (Akarnanois hippeois) umesto Ἀκαρνᾶσιν ἱππεῦσιν (Akarnasin hippeusin) (= "akarnanijskim vitezovima).
ἐν (en) + akuzativ umesto εἰς (eis): en Naupakton (u Naupakt).
-στ (-st) umesto -σθ (-sth): γενέσται (genestai) umesto γενέσθαι (genesthai) = "postati", μίστωμα (mistôma) umesto μίσθωμα (misthôma) = "zakupnina".
-αρ- (ar) umesto -ερ- (er): ἀμάρα (amara), dor. ἁμέρα (amera), at. ἡμέρα (hēmera) = "dan"; elid. ϝάργον (wargon) za dor. ϝέργον (wergon) i at. ἔργον (ergon) = "rad".
Dativ jednine na -οι (-oi) umesto na -ωι (-ōi): τοῖ Ἀσκλαπιοῖ, dor.τῶι Ἀσκλαπιῶι, at. Ἀσκληπιῶι (= "Asklepiju").
Particip medijalni na -ειμενος (-eimenos) umesto na -ουμενος (-oumenos).
Lokridski, Govorio se u Ozolijskoj Lokridi, duž severozapadne obale Korintskog zaliva, oko Amfide (najraniji natpisi iz oko 500. pne.),[5] kao i u Opuntskoj Lokridi, na obali kopnene Grčke preko puta severzapadnog dela Eubeje, oko Opunta.
Elidski. Posle eolskog, dijalekt koji se govorio u Elidi, gde se nalazila Olimpija, najteže je razumljiv današnjem čitaocu epigrafskih tekstova,[6] od kojih najstariji potiču iz oko 600. pne.[7]
Severozapadni grčki koine dijalekt. To je bio hibridni dijalekt, koji je spajao neke karakteristike atičkog, severozapadnog i dorskog dijalekta. Uglavnom se vezuje za Etolski savez, koji je funkcionisao u 3. i 2. vek pne. Najstariji natpisi iz svetilišta u Kalidonu potiču iz oko 600–575. pne.,[8] a dokumenta iz Etolskog saveza su iz perioda od oko 300. do 262. pne.[9]
Epirski. Natpisi su iz svetilišta u Dodoni, koju su prvo kontrolisali Tesproćani,[10] od kojih su najstariji iz oko 550–500. pne.[11] Drugi natpisi pripadaju Mološanima i vezani su za Epirski savez,[12][13] a najstariji potiču iz oko 370. pne.[14]
Jedna škola mišljenja smatra da je i drevni makedonski jezik možda bio jedan od grčkih dijalekata, te da je možda pripadao severozapadnoj grupi,[15] premda bi se makedonski mogao klasifikovati i kao zaseban marginalni ili "devijantni" dijalekt koji stoji sam za sebe.[16]
Vokali
Dugo a
Protogrčko dugo ā → dorsko ā ~ atičko dugo otvoreno ē (eta) u bar nekim položajima.
Dor. gā mātēr ~ at. gē mētēr = "majka zemlja"
Naknadno duženje e i o
U nekim dorskim dijalektima e i o duže se naknadnim duženjem ili kontrakcijomu u etu ili omegu ~ at. ei i ou (nepravi diftonzi).
Dor. -ō ~ at. -ou (genitiv jednine druge deklinacije)
-ōs ~ -ous (akuzativ množine druge deklinacije)
-ēn ~ -ein (aktivni infinitiv prezenta i apofonskog aorista)
ἀγχωρίξανταςanchôrixantas[21] "prenevši, odloživši"[22] (haonski), at. metapherô,anaballô (anchôrizo = anchi "blizu" + horizô "smestiti" i dor. x umesto atičkog s), cf. jon. anchouros "susedni"), što ne treba mešati s dor. anchôreô (at. ana-chôreô "vratiti se, povući se").
ἀκαθαρτίαakathartia "nečistoća" (at. i dor. akatharsia) (Lamelles, Oraculaires, 14).
ἀποτράχωapotrachô "bežim" (at. i dor. apotrechô)[23]
κάστονkaston "drvo" (atamanijski), at. xylon od xyô "strugati" (dijalekatski: kalon "drvo" od kaiô "palim", kauston "što se može paliti", kausimon "gorivo").
λῃτῆρεςlêïtêres = atamanijski sveštenici koji su nosili vence (Hesihije: ἱεροὶ στεφανοφόροι. Ἀθαμᾶνες (LSJ: lêitarchoi "javni sveštenici") (odatle "liturgija").
ΝάϊοςNaios ili Naos epitet Zevsa Dodonskog (po izvoru u svetilištu, cf. "Najade" i "Pan Najski" u Pidni (SEG 50:622), hom. naô "tečem", at. nama "izvor" (protoindoevr. *sna-).
Brian Joseph kaže da je "ono malo pokazatelja kojima raspoložemo podložno različitim tumačenjima, tako da zapravo nije moguće dati nikakav konačan odgovor", ali i upozorava da "drevni makedonski najverovatnije nije bio tek jedan od starogrčkih dijalekata koji bi bio u istoj ravni s atičkim ili eolskim" (B. Joseph, 2001: "Ancient Greek". In: J. Garry et al. (eds.) Facts about the world's major languages: an encyclopedia of the world's major languages, past and present, Dostupno na internetu). U tom smislu, neki ga autori nazivaju "devijantnim grčkim dijalektom".