Briand-Kelloggov pakt

Briand-Kelloggov pakt (u američkoj literaturi navođen kao Kellogg-Briandov pakt), znan i kao Pariški pakt, a punog naziva Opći sporazum o odbacivanju rata kao instrumenta nacionalne politike je međunarodni mirovni pakt iz 1928. godine čije su se potpisnice obvezale da će sve sukobe, neovisno o njihovih prirodi, koji nastanu među njima rješavati isključivo mirnim putem (članak 2.), osuđujući pritom korištenje rata kao sredstva rješavanja međunarodnih sporova i odbacujući isti kao sredstvo nacionalne politike (članak 1.). Sporazum je potpisan 27. kolovoza 1928. godine u Parizu, u zgradi Ministarstva vanjskih poslova, od strane 15 zemalja, predvođenih Francuskom i Sjedinjenim Državama. Sporazum je dobio ime po svojim idejnim tvorcima - francuskom ministru Aristideu Briandu i američkom državnom tajniku Franku Kelloggu.

Briand-Kelloggov pakt
Opći sporazum o odbacivanju rata kao instrumenta nacionalne politike
Mapa zemalja potpisnica:      Izvorne potpisnice •      Zemlje pristupnice •      Teritoriji zemalja potpisnica •      Mandati Lige naroda
Generalno
Tip sporazuma	međunarodni mirovni ugovor
Depozitar	Sjedinjene Države
Jezici	engleski, francuski
Potpisnica	62 (izvorno 15)
Potpisivanje	27. kolovoza 1928. Pariz, Francuska
Stupanje na snagu Uvjet	24. srpnja 1929. ratifikacija od strane zemalja potpisnica
Stranke
Ugovorne strane	Izvorne stranke: Njemačka  Sjedinjene Američke Države  Belgija Francuska  Ujedinjeno Kraljevstvo  Kanada  Australija  Novi Zeland Južnoafrička Unija Irska Slobodna Država Indija  Italija  Japan  Poljska  Čehoslovačka
Potpisnici	Izvorni potpisnici: Gustav Stresemann Frank B. Kellogg Paul Hymans Aristide Briand Lord Cushendun Mackenzie King Alexander John McLachlan Christopher James Parr Jacobus Stephanus Smit William Thomas Cosgrave Lord Cushendun Gaetano Manzoni Kōsai Uchida August Zaleski Edvard Beneš

Sporazum je u Parizu potpisalo 15 zemalja, koje su poslale svoje predstavnike na potpisivanje. Zemlje su navedene redom kako se navode u paktu:

1.  Weimarska Republika, koju je, u ime Predsjednika, predstavljao Gustav Stresemann, ministar vanjskih poslova
2.  Sjedinjene Američke Države, koje je, u ime Predsjednika, predstavljao Frank B. Kellogg, državni tajnik
3.  Belgija, koju je, u ime Kralja, predstavljao Paul Hymans, državni ministar vanjskih poslova
4. Francuska, koju je, u ime Predsjednika, predstavljao Aristide Briand, ministar vanjskih poslova
5.  Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je, u ime Kralja, predstavljao Lord Cushendun, v.d. državnog tajnika za vanjske poslove
6.  Kanada, koju je predstavljao William Lyon Mackenzie King, premijer i ministar vanjskih poslova
7.  Australija, koju je predstavljao Alexander John McLachlan, član Saveznog izvršnog vijeća
8.  Novi Zeland, kojeg je predstavljao Christopher James Parr, visoki povjerenik za Novi Zeland u Ujedinjenom Kraljevstvu
9. Južnoafrička Unija, koju je predstavljao Jacobus Stephanus Smit, visoki povjerenik za Južnoafričku Uniju u Ujedinjenom Kraljevstvu
10. Irska Slobodna Država, koju je predstavljao William Thomas Cosgrave, predsjednik Izvršnog vijeća
11. Indija, koju je predstavljao Lord Cushendun, v.d. državnog tajnika za vanjske poslove
12.  Italija, koju je, u ime Kralja, predstavljao Gaetano Manzoni, izvanredni ambasador i opunomoćenik u Parizu
13.  Japan, kojeg je, u ime Cara, predstavljao Kōsai Uchida, tajni savjetnik
14.  Poljska, koju je, u ime Predsjednika, predstavljao August Zaleski, ministar vanjskih poslova
15.  Čehoslovačka, koju je, u ime Predsjednika, predstavljao Edvard Beneš, ministar vanjskih poslova

Temeljem odredaba pakta, svaka zemlja provodila je ratifikaciju temeljem vlastitih nacionlnih pravila, a ratificirane dokumente slala na depozit u Washington, DC, gdje se vlada Sjedinjenih Država pobrinula o njihovom čuvanju. Same Sjedinjene Države pakt su ratificirale s uvjerljivom većinom od 85:1 u korist pakta. Jedini senator koji je glasovao protiv bio je John J. Blaine, republikanac iz Wisconsina. Iako Sjedinjene Države nisu dodale rezerve na pakt, dale su tumačenje temeljem kojeg odredbe pakta ne dokidaju pravo Sjedinjenih Država na samoobranu te kako ih ne obvezuju da primjenjuje sankcije protiv zemalja koje ne poštuju pakt.

Ugovor je stupao na snagu nakon ratifikacije od strane izvornih potpisnica, odnosno 24. srpnja 1929. godine.

No, kako se, temeljem odredaba pakta, radilo o dokumentu otvorenog tipa, postojala je mogućnost da se i druge zemlje pridruže paktu. Do trenutka službene ratifikacije, ukupno 31 zemlja pridružila se paktu, a nakon službene ratifikacije, to je učinilo još osam zemalja, zaključno s 24. listopada 1929. godine. Zemlje koje su se pridružile paktu prije službene ratifikacije bile su:

Albanska Republika  Austrija  Danska  Dominikanska Republika  Estonija  Etiopsko Carstvo  Finska  Gvatemala  Latvija  Liberija  Litva Kraljevina Afganistan Kraljevina Bugarska Kraljevina Egipat Kraljevina Island Kraljevina Rumunjska

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca Kraljevina Španjolska  Kuba  Nikaragva  Nizozemska  Norveška  Panama  Peru Portugalska Republika  Republika Kina Sijam  Sovjetski Savez  Švedska  Turska Ugarska

Osam zemalja koje su se paktu pridružile nakon ratifikacije, s datumima pridruživanja su:

1. Iran – 2. srpnja 1929.
2. Grčka – 3. kolovoza 1929.
3.  Čile – 6. kolovoza 1929.
4.  Honduras – 12. kolovoza 1929.
5.  Luksemburg – 14. kolovoza 1929.
6.  Slobodni Grad Danzig – 11. rujna 1929.
7.  Kostarika – 1. listopada 1929.
8.  Venezuela – 24. listopada 1929.

Dakle, nakon cjelokupnog postupka 1929. godine, ukupno su 54 zemlje bile pristupnice pakta. Kako je Briand-Kelloggov pakt donesen izvan djelovanja Lige naroda, on i danas ostaje na snazi, što je omogućilo zemljama da se i nakon 1929. godine pridružuju paktu. Primjer toga je država Barbados, koja se paktu pridružila 1971. godine.

Idejna koncepcija Briand-Kelloggova pakta bila je impresivna, ali je praktična realizacija iste patila od cijelog niza problema. U vrlo kratkom vremenu, pak se pokazao neučinkovitim, s obzirom da potpisnice nisu mogle primijeniti nikakve oštre sankcije protiv zemalja koje bi kršile odredbe pakta. Te bi zemlje eventualno bila isključene iz istog, ali oštrije sankcije nisu bile primjenjive i to se pokazao kao glavni nedostatak dokumenta koji je na taj način postao tek jedna simbolična gesta, a ne pravo sredstvo očuvanja svjetskog mira. Zbog toga su japanska invazija Mandžurije 1931., talijanski prodor u Etiopiju 1935., sovjetska invazija Finske i njemačko-sovjetska invazija Poljske 1939. godine sve redom bile uspješne, a države-agresori su prošli bez sankcija. Dapače, posljednja invazija dovela je do novog svjetskog rata. Doduše, ne može se reći kako je neučinkovitost bila boljka samo Briand-Kelloggovog pakta jer je od iste boljke patila i Liga naroda, organizacija koja je na institucionalnoj razini bila zadužena za očuvanje svjetskog mira.

Unatoč svojoj inicijalnoj neučinkovitosti, pakt je kasnije iskorišten za oubličenje kaznenog djela zločina protiv mira tokom Nürnberškog i Tokijskog procesa. Također, osnovne ideje Briand-Kelloggova pakta uvrštene su u Povelju Ujedinjenih nacija, koja je u ostvarenju cilja proklamiranog u povelji pokazala znatno veću učinkovitost. U konačnici, Briand-Kelloggov pakt nije ostao samo simbolični dokument već je svojim dugoročnim utjecajem postao jedan od najvažnijih dokumenata u historiji međunarodnog prava.

Literatura

• Bunck, Julie M., and Michael R. Fowler. "The Kellogg-Briand Pact: A Reappraisal." Tulane Journal of International and Comparative Law 27 #2(2018): 229–276 online, a major scholarly survey.
• Carroll, Francis M. "War and Peace and International Law: The Kellogg-Briand Peace Pact Reconsidered." Canadian Journal of History (2018) 53#1 : 86–96.
• Cavendish, Richard. "The Kellogg–Briand Pact Aims to Bring an End to War". History Today 58.8 (2008): 11+.
• DeBenedetti, Charles. "Borah and the Kellogg-Briand Pact." The Pacific Northwest Quarterly 63.1 (1972): 22-29.
• Ellis, Lewis Ethan. Frank B. Kellogg and American foreign relations, 1925–1929 (1961). online
• Ellis, Lewis Ethan. Republican Foreign Policy, 1921–1933 (1968). online
• Ferrell, Robert H. (1952). Peace in Their Time: The Origins of the Kellogg-Briand Pact. Yale University Press. ISBN 978-0393004915.
• "H-Diplo Roundtable XXI-15 on The Internationalists" online
• Hathaway, Oona A. and Shapiro, Scott J. "International law and its transformation through the outlawry of war". International Affairs (2019) 95#1 pp 45–62
• Hathaway, Oona A., and Scott J. Shapiro. "International law and its transformation through the outlawry of war." International Affairs (2019) 95#1 pp 45-62. Argues for a major impact--that this prohibition is key to understanding international law and state behavior in the last century.
• Johnson, Gaynor. "Austen Chamberlain and the Negotiation of the Kellogg-Briand Pact, 1928" in Gaynor Johnson, ed. Locarno Revisited: European Diplomacy 1920–1929. (Routledge, 2004) pp 54–67.
• Jones, E. Stanley. The Pact Of Paris Officially The General Pact For The Renunciation Of War (1929) online
• Josephson, Harold. "Outlawing war: Internationalism and the Pact of Paris." Diplomatic History 3.4 (1979): 377-390.
• Kampmark, Binoy. "Punishing wars of aggression: conceptualising Nazi State criminality and the US policy behind shaping the crime against peace, 1943-1945." War & Society (2018) 37#1 pp 38-56.
• Limberg, Michael. Šablon:"'In Relation to the Pact': Radical Pacifists and the Kellogg–Briand Pact, 1928–1939". Peace & Change 39.3 (2014): 395–420.
• Miller, David Hunter. The Pact of Paris—A Study of the Briand-Kellogg Treaty (1928)
• Shotwell, James T. War as an instrument of national policy : and its renunciation in the pact of Paris (1929) online
• Swanson, David. When the World Outlawed War (2011).