Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu označavaju pokolj koji su počinili Titovipartizani nakon završetka Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Likvidacije su vršene na stratištima po okolnim šumama i poljima. Sa suđenjem i bez njega nove su jugoslavenske vlasti likvidirale pripadnike Hrvatskih oružanih snaga, njemačke vojnike, dužnosnike NDH, članove ustaškog pokreta i određeni broj drugih civila.[1]
Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu
Članak ili njegov odjeljak sadržavaju izvore koji nisu vjerodostojni te ih treba provjeriti ili ukloniti. (Rasprava)Provjerite o kakvom se izvoru radi te ako se u članku koristi sadržaj izvora na način da se iznosi u ime Wikipedije, kao istinit, takav sadržaj uklonite. Pokušajte svakako zamijeniti sporne izvore onima koje smatramo vjerodostojnima.
Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu
Ovaj članak ili odlomak mogao bi sadržavati zaključke koji nisu sadržani u korištenim izvorima, što bitno umanjuje njegovu nepristranost. (Rasprava)Vidi: WP:SYNTH
Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu
U ovom članku je uočen jednostrani prikaz teme. (Rasprava)Članak je potrebno nadopuniti na način da prikazuje i druga gledišta.
U zagrebačkim logorima komunističke su vlasti mučile i likvidirale hrvatske i njemačke vojnike, civile, žene i djecu, a najzloglasniji su logor Prečko i logor Kanal.
U samom gradu Zagrebu registrirano je i poznato preko 70 masovnih grobnica, a u okolici još više od 60. Najveća stratišta u kojima su ubijene i bačene desetine tisuća ljudi u Zagrebu su: Gračani s niz velikih grobnica od kojih najveća s preko 700 ubijenih ljudi, Vrapče, Prečko, Tuškanac (Dubravkin put) i brojne druge.[2]
Nisu bili pošteđeni niti bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica. Prema dokumentiranim podatcima ubijeno je 4.791 ranjenika iz zagrebačkih stalnih i privremenih bolnica.[3][4]
U neposrednoj blizini Savske 77 smaknuto je tristotinjak ljudi
Partizani su zločine počinili na sljedećim mjestima u Zagrebu:
u neposrednoj blizini Pedagoške akademije (danas Učiteljski fakultet u Zagrebu) u Savskoj cesti br. 77: U svibnju 1945. godine komunisti su pogubili oko 300 zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika, a medu njima je bilo mnogo ranjenika. Svjedoci masakra uglavnom su stanovnici Vrbika, koji su živjeli blizu Pedagoške akademije. Državno odvjetništvo RH, odnosno zamjenik glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan, 2008. godine, nakon zahtjeva Udruge za mobiliziranje novih organizacija mladih - ZAMNOM i Hrvatskog odgovornog društva, kojem je tada predsjednik bio Ivica Relković, zatražilo je od Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu istragu nad zločinima koje su komunisti počinili 1945. godine u dvorištu Savske ceste 77 pokraj zgrade Pedagoške akademije. Odvjetništvo je, među ostalim, zatražio od ŽDO-a provedbu “konkretnih izvida radi svestrane, pa i terenske provjere navoda i obavljanja obavijesnih razgovora s navedenim svjedocima i svim drugim osobama koje imaju saznanja o tim događajima. Državno odvjetništvo zatražilo je da taj materijal promtno dostave na postupanje ravnateljstvu policije. Svjedokinja I. H. (rođena 1926.) imala je krajem Drugog svjetskog rata 19 godina. Izjavila je da se sjeća kako je zgrada Gimnazije sestara milosrdnica pretvorena u njemačku vojnu bolnicu u kojoj su komunisti zatekli ranjenike. Nakon otvaranja istrage, više svjedoka javilo se za svjedočenje o masovnim pogubljenjima, dok je svjedokinja, I. H. u svibnju 1945. godine vidjela jamu pravilnog oblika. Neki svjedoci tvrde su u tom dvorištu iza bodljikave žice držali vojnike s križnog puta.[5]
Partizanski zločini u Gračanima - Zločini koje su počinili Titovi partizani u razdoblju od 10. svibnja1945. do kraja tog mjeseca u Gračanima u podnožju Zagrebačke gore. Nakon završetka Drugog svjetskog rata jugoslavenski komunisti u okolici Gračana su nekoliko tisuća tzv. „narodnih neprijatelja" (civila i zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika) likvidirali bez suđenja. Smatra se da je žrtava na području Gračana i obližnjih Šestina bilo više tisuća. Žrtve su ubijane tik iza naselja, na ulazu u Park prirode Medvednica. Neka od mjesta pokapanja žrtava su nakon prestanka komunističke vladavine obilježena: Obernjak, Strmec, Bjelčenica, Lonjščina, Peščenka, Zlodijev Brijeg, Banekov stubl... Prema iskazima svjedoka, žrtve su dovođene iz sabirnih centara, zatvora i logora u Zagrebu, pješice, u grupama ili u kolonama. Među žrtavama je bilo i muškaraca i žena; dok su neki bili vezani žicom. Sanitarni inspektor Miroslav Haramija koji je za "narodnu vlast" sanirao šumu punu nepokopanih tijela od kojih je prijetila zaraza, da bi poslije desetljećima skrivao jednu kopiju svojega izvješća koje je poslije čuvano kao državna tajna, izjavio je: "žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice."[6]
Unutrašnjost bolnice Brestovac, u kojoj su zaklani bolesnici i hrvatski vojnici
Pokolj ranjenika iz bolnice Brestovac 1945. - Pokolj koji su počinili Titovi partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata u Gračanima. Službeno je zarobljeno 210 pacijenata (bolesnika i ranjenih hrvatskih vojnika). Partizani su žrtve razodjenuli, vezali žicom i vodili na obližnje stratište Obernjak gdje su ih ubijali uglavnom noću i vatrenim oružjem.[7]U blizini Mosta mladosti likvidirane su žrtve među kojima je bilo oko 40 djece i 20-30 ranjenika koji su bačeni u rijeku Savu
Smrtne presude koje je potpisivao Vlado Ranogajec - Vlado Ranogajec bio je istaknuti nogometaš, sportaš, ali i sudac. Kao sportski djelatnik uvijek je bio na visokim funkcijama, pa je tako od 1953. do 1957. bio predsjednikom Hrvatskog nogometnog saveza, a danas u zagrebačkom naselju Jarun postoji ulica imenovana po Ranogajcu. Ranogajec je poznat kao čovjek koji je u poslijeratnim godinama potpisao stotine naloga za strijeljanje, nakon kojih bi obitelji dobile tek obavijest na komadiću papira. Optužnica i presuda objedinjavala je, kako to se to cinički navodilo – zbog racionalizacije, proces protiv 58 međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera. Na čelu Vojnoga suda (predsjednik) bio je kapetan Vladimir Ranogajec. Opisanim djelima, kako se navodi u presudi, svih 58 počinilo je krivična djela ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja iz čl. 13. i 14. Uredbe vojnim sudovima. Partizani na čelu s kapetanom Ranogajcem su optužene osudili na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine za koju je osuđeno šest optuženika, na kaznu smrti strijeljanjem 43 osobe te devet na vremenske kazne. Neki od poznatijih optuženika su: Germogen Maksimov, patrijarh Hrvatske pravoslavne crkve; Kerubin Šegvić, katolički svećenik i znanstvenik, promicatelj teze o gotskome porijeklu Hrvata; Ivo Guberina, katolički svećenik, novinar, publicist, pisac; Ismet Muftić, muftija u Zagrebu; Radoslav Glavaš, franjevac, profesor i pisac.[8][9]
Do danas od strane hrvatskog pravosuđa nisu pokrenute istrage, optužnice ili sudski postupci protiv odgovornih osoba i zločinaca koji žive u Republici Hrvatskoj.[10]
Velik broj javnih osoba koje su djelovale za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, poznati političari, ali i oni koji su u to vrijeme doživjeli vrhunac svoje karijere ili su pak bili odlučni kako neće promijeniti svoje stavove i prikloniti se novoj komunističkoj vlasti, bili su smaknuti. Među njima su bili brojni umjetnici (slikari, pjesnici, književnici, operni pjevači), znanstvenici, novinari, vjerski dužnosnici i redovnici, koji su živjeli i radili u Zagrebu, a zatim su strijeljani u Zagrebu, ili su iz Zagreba odvedeni prema Austriji baš kao i u okolna mjesta poput Rakovog Potoka ili jame Jazovka, gdje su na okrutne načine smaknuti.
Vinko Kos, pjesnik, književnik; urednik časopisa Ustaška uzdanica, glasila Ustaške mladeži[11]
Ljudevit Jurak, svjetski poznati patolog i sudski medicinar, začetnik humanomedicinske patološke anatomije i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj
Andrija Konc, pjevač (odveden iz Zagreba u Bjelovar, gdje je i ubijen)
Mile Budak, političar, romanopisac i novelist; ideolog Ustaškog pokreta, ministar nastave te ministar vanjskih poslova NDH; osuđen na smrt u lipnju 1945.
Julije pl. Makanec, političar, filozof i pisac; član Ustaškog pokreta, ministar nastave NDH, osuđen na smrt u lipnju 1945.
