Osman Kulenović

Osman Kulenović (Rajnovci kraj Kulen Vakufa 15. prosinca 1889. – Zagreb, 7. lipnja 1947.), hrvatski političar i pravnik.

Osman Kulenović
Dr. Osman Beg Kulenović
Rođenje	15. prosinca 1889. Rajnovci, kraj Kulen Vakufa, BiH
Smrt	7. lipnja 1947. Zagreb, Hrvatska
Stranka	Hrvatska stranka prava Ustaški pokret
Zanimanje	pravnik
1. potpredsjednik Vlade NDH
16. travnja 1941. – 7. studenoga 1941.
Prethodnik	Ured osnovan
Nasljednik	Džafer Kulenović

Životopis

Rani život i mladost

Rodio se u Rajnovcima kraj Kulen Vakufa, 1889. godine.^[1] Potječe iz bogate begovske obitelji. Za vrijeme gimnazijskih dana ističe se kao Hrvat, a dolaskom na Zagrebačko sveučilište se priključuje starčevićancima.^[1] Tu mu je sveučilištni suučenik i prijatelj bio budući poglavnik, Ante Pavelić. Za vrijeme austrougarske vladavine bio je jedan od najmlađih zastupnika u Zemaljskom saboru.^[1] Pravo je diplomirao u Beču 1917. godine, te doktorirao. Početkom 1920-ih godina bio je kotarski predsjednik u Kotor Varošu, ali je zbog hrvatstva bio smijenjen.^[1] Tada je (1923. godine) otvorio odvjetnički ured u Bihaću.

NDH

Nakon proglasa NDH-a na poziv poglavnika dr. Ante Pavelića odlazi u Zagreb, gdje je 16. travnja 1941. godine imenovan za dopredsjednika Vlade. Početkom svibnja 1941. godine Banja Luka je, uz Zagreb i Sarajevo, postala jedno od glavnih središta države, pa je poglavnik kanio tamo preseliti i druge podvlade. U tom se cilju Dopredsjedništvo Vlade i seli iz Zagreba u Banju Luku, gdje nastavlja raditi. Kulenović prima stranke, obilazi bosanske gradove i među narodom politički djeluje.^[1] Tajnik kabineta bio mu je urednik Muslimanske svijesti Munir Šahinović. Poglavnika Pavelića Kulenović obavještava o pokoljima koja izvršavaju Srba.^[1] K Poglavniku je vodio i poklonstveno izaslanstvo muslimana. Poslije tri mjeseca je podnio ostavku, koju je Poglavnik usvojio tek u jesen, imenovavši na mjesto dopredsjednika njegova brata Džafera (a Dopredsjedništvo Vlade je od studenog opet u Zagrebu).^[1] Kulenović je bio u izaslanstvu NDH-a u Rimu, gdje su 18. svibnja 1941. godine Poglavnik i Benito Mussolini potpisali Rimske ugovore.^[1]

U studenome 1941. godine je postavljen za poslanika i opunomoćenog podvladonosca u Podvladi vanjskih poslova NDH-a. Bio je na proslavi godišnjice NDH-a 1942. i na dočeku jeruzalemskog muftije El Huseinija u svibnju 1943. godine, nakon čega je umirovljen. Od tada do kraja rata je živio u Zagrebu.

Slom NDH i smrt

Iz Zagreba je krenuo 6. svibnja 1945. godine s ostalim dužnosnicima NDH-a u Austriju. Predali su se britanskoj vojsci koja ih je smjestila u zarobljenički logor.^[1] S Kulenovićem između 130 visokih dužnosnika bili su i dr. Mile Budak, Ademaga Mešić, dr. Pavao Canki, dr. Julije Makanec i drugi.^[2] Njih je britanska vojna policija uvjerila kako će biti prebačeni u Italiju no ipak su u Rosenbachu na željezničkoj postaji ukrcani u vlak^[2] te 10. listopada 1946. godine bili izručeni jugoslavenskim vlastima.^[1] Na saslušanju u UDB-i 20. ožujka 1947. godine Kulenović je izjavio da je NDH 1941. godine smatrao povijesnim ostvarenjem hrvatske težnje za vlastitom državom, a nacistički i fašistički sponzori te države Njemačka i Italija nisu ga "smetali da se primi potpredsjedništva vlade, jer mi nije bilo stalo iz čijih ruku ćemo mi Hrvati primiti slobodnu državu".^[3] U Zagrebu je sa skupinom dužnosnika NDH, na čelu sa Slavkom Kvaternikom, osuđen na smrt.^[1]

Izvori

1. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 219.
2. John Ivan Prcela, Hrvatski holokaust II.: dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, 3. izmj. i dop. izd., Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2005., ISBN 953-97340-3-7, str. 67.-68.
3. Nada Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Hrvatski institut za povijest-Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-60852-8, str. 182.