From Wikipedia, the free encyclopedia
Arheje (lat. Archaea) (starogrčki ἀρχαῖος, archaĩos "prastar", "prvobitan") ranije nazivane i Archaebakterijama ili prabakterijama tvore, pored bakterija i eukariota jednu od tri domene u koje se dijele sva živa bića kod kojih postoji stanica.
Mikroskopski su jednostanični organizmi.[1]
Pronađene su 1977. godine. Prvo su bile klasificirane kao bakterije, a kasnijim genskim i biokemijskim analizama ustanovilo se da su arheje srodnije eukariotima. To su otkrili Woese i suradnici.[1] Na njihov su prijedlog 1996. godine uvrštene u novu domenu, koja je taksonomski razina iznad kraljevstva, pa je cijeli živi svijet re-klasificiran u tri domene: bakterije, eukarioti i arheje. Do danas je opisano oko 250 vrsta arheja koje su svrstane dva koljena: Euryarchaeota i Crenoarchaeota.[1]
To su jednostanični organizmi s uglavnom zatvorenom molekulom DNK (nazvanom i kromosom).
Veći dio osobina stanične strukture i metabolizma Archaea liči na druge prokariote. No, njihova genetska transkripcija i translacija - dva osnovna procesa molekularne biologije - pokazuju tipične osobine bakterija, ali su vrlo slični onima, koji se sreću kod eukariota. Osobine koje arheje razlikuju bitno od prokariota su nepostojanje peptidoglikana u staničnoj stijenci te DNK namotana na histone. Ono što ih pak razlikuje od eukariota jest postojanje plazmida u citoplazmi i prije navedena stanična stijenka.[2]
Druge osobine ih opet svrstavaju u zasebnu skupinu. Za razliku od većine bakterija, imaju jednostruku staničnu membranu. Pored toga, dok su stanične membrane bakterija i eukariota građene pretežno od lipida koji su glicerolni esteri, membrane archaea su građene od lipida koji su glicerolni eteri. Te razlike su možda rezultat prilagodbe dijela archaea ekstremnim uvjetima u određenim staništima. Archaee imaju bičeve, ali oni se svojim sastavom i razvojem bitno razlikuju od na oko sličnih bičeva koje imaju bakterije.
Većina archaea su ekstremofili, što znači da su prilagođeni životu u ekstremnim biotopima. Mnoge archaee mogu živjeti pri vrlo visokim temperaturama (više od 80°C, hipertermofil), vrlo niskoj i vrlo visokoj pH vrijednosti (acidofil odnosno alkalofil) ili vrlo visokoj koncentraciji soli (halofil). Pokazalo se da mogu živjeti na mjestima za koje se mislilo da život tamo ne može postojati.[1]
Zbog te ekstremofilnosti ekološko značenje archaea je do nedugo smatrano relativno malim. Ustanovilo se da postoje i arheje umjerenih staništa, mezofilne arheje.[1] Zadnjih se godina korištenjem novih molekularnih metoda spoznalo, da su archaee veliki dio živih bića u relativno hladnoj morskoj vodi, u tlu i u slatkoj vodi. U određenim dijelovima oceana neke archaee čine i do 90% svih živih bića. Ukupno se procjenjuje da u oceanima postoji oko 1,3 x 1028 archaea i 3,1 x 1028 bakterija.
Arheje imaju enzime koji funkcioniraju na visokim temperaturama, zbog čega ih se istražuje kako bi se ti enzimi mogli komercijalno primijeniti. Izolirani arhejski enzimi mogli bi se dodati u detergente i enzimi koji pretvaraju kukuruzni škrob u dekstrine. Također se arheje može primijeniti u ekološke svrhe, za čišćenje kontaminiranih mjesta poput naftnih mrlja u oceanima.[1]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
