Nezavisna Država Hrvatska
bivša satelitska država za vrijeme Drugog svjetskog rata u okviru Sila Osovine / From Wikipedia, the free encyclopedia
Nezavisna Država Hrvatska (skr. NDH, ND Hrvatska ili N. D. Hrvatska), bila je djelomično priznata marionetska država stvorena za vrijeme Drugoga svjetskog rata u okviru poretka Sila Osovine,[2] pod utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije.[3][4] Vodstvo UHRO proglasilo je njezin osnutak 10. travnja 1941. za vrijeme Travanjskog rata (agresije Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju koja je rezultirala njenim raspadom). Tijekom cijelog svog postojanja, NDH je bila fašistička totalitarna diktatura, u kojoj je sve bilo podvrgnuto vlasti Poglavnika i ustaškoga pokreta.[5]
|
Za formiranje NDH je od odsudne važnosti bila politika Kraljevine Italije koja je još od prosinca 1918. god. provodila obavještajne i druge aktivnosti radi razbijanja Kraljevine Jugoslavije: Italija je na svojem području bila ugostila i pomogla vojnu obuku i djelovanje ustaša protiv Jugoslavije. Njemačka je sa svoje strane htjela nagovoriti Mađarsku na preuzimanje čitavoga područja koje se naposljetku našlo u NDH, ali je Italija smatrala da će svoje geopolitičke interese na Jadranu lakše ostvariti s očekivano slabijom Hrvatskom, koja bi bila posve pod njezinom prevlasti.[6]
Već nekoliko dana nakon proglašenja, 15. svibnja, NDH službeno postaje monarhija proglašenjem Zakonske odredbe o kruni Zvonimirovoj.[7] Za kralja je odabran talijanski princ Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino di Savoia, vojvoda od Spoleta i od Aoste iz kraljevske dinastije Savoja koji uzima ime Tomislav II. i postaje kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina. Zbog nepopularnosti takvoga poteza - čak i među najgorljivijim ustašama - monarhija nije nikada zaživjela i „kralj” nije nikada čak ni posjetio Hrvatsku. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine monarhija je i službeno prestala postojati.
NDH je funkcionirala kao talijanski i njemački protektorat te nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uvjetovane njemačke i talijanske utjecajne sfere. Iako je uspostava same hrvatske države nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u hrvatskoj javnosti bila pozdravljena od dijela populacije, već prvi koraci vlasti doveli su do širokog razočaranja takvom NDH kojoj je Italija oduzela dragocjena primorska područja, a Mađarska Međimurje i Baranju.
Vlasti NDH ubrzo su nakon proglašenja države uvele rasne, diskriminacijske i represivne zakone, te počele provoditi genocidnu politiku prema Srbima, Židovima i Romima,[8][9][10][11] kao i represalije nad Hrvatima i Muslimanima koji su također postali žrtve progona ustaša.[12] Prvi koncentracijski logor u NDH bio je logor Danica kraj Koprivnice koji je osnovan već 15. travnja 1941.,[13] a na teritoriju NDH su 1941. – 1945. djelovala 22 sabirna logora od kojih je najznačajniji bio Koncentracijski logor Jasenovac. Tijekom 4 godine svoga postojanja, fašistički je ustaški režim prognao i ubio oko 300.000 Srba te najmanje 30.000 Židova i Roma;[14] nekoliko tisuća Srba je pri tome protjerano, a 200.000 – 300.000 ih je bilo prisiljeno prekrstiti se na katoličanstvo kako bi izbjegli smrt.[15]
Ustaški teror i represalije potaknuli su ustanke među Srbima na području NDH, najprije u lipnju 1941. god. na području Hercegovine, a mjesec dana kasnije na tromeđi Like, Bosanske Krajine i Dalmacije. Ustanici su se potom pridružili postrojbama partizana koje su predvodili komunisti, ili pak postrojbama četnika. Partizanima će se kasnije pridruživati i antifašistički nastrojeni Hrvati (osobito na područjima okupiranima od Italije) i Bošnjaci.[16] Četnici su, pak, uskoro počeli surađivati s okupatorima i vlastima NDH.[17] Partizanski otpor je dalje rastao, što je dovelo do žestokih i dugotrajnih borbi na području NDH, uključujući više velikih protu-partizanskih ofenziva od strane združenih njemačkih, talijanskih, ustaških i četničkih snaga.[18] Prvenstveno na području pod talijanskom okupacijom s vremenom nastaju i velika područja pod kontrolom četnika (koji surađuju s Talijanima u borbi protiv partizana) i partizana (NOVJ, snage pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije) kojima talijanske snage nakon Pada Italije 1943. predaju znatnu količinu naoružanja, te koji će uz podršku zapadnih saveznika uspijevati držati pod kontrolom sve veće područje i uvelike sabotirati gospodarsku aktivnost na preostalom području NDH.
Konačan slom NDH nastupa 4. svibnja 1945. kada je raspuštena ustaška vlada. Ustaše masovno napuštaju Zagreb 6. svibnja, zajedno s većinom preostale ustaške i domobranske vojske te s izbjeglim civilima, bježeći pred nadirućim partizanskim postrojbama prema slovenskoj granici i dalje prema Austriji gdje su se planirali predati Britanskoj vojsci. Dana 15. svibnja vojska u bijegu okuplja se u blizini austrijskog gradića Bleiburga gdje je položila oružje nakon čega je od strane Britanaca predana u ruke Jugoslavenske armije; jugoslavenske komunističke snage su pobile desetke tisuća zarobljenih, te je u emigrantskim hrvatskim krugovima bio taj događaj nazvan Bleiburškom tragedijom.