![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/79/Leighton%252C_Frederic_-_Invocation.jpg/640px-Leighton%252C_Frederic_-_Invocation.jpg&w=640&q=50)
Invokacija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Invokacija (lat. invocare, zazivati), u književnosti označava uvodni dio u klasičnom pjesništvu u kojem pjesnik, tražeći inspiraciju, zaziva muze ili neko božanstvo. Primjer takve invokacije nalazimo na početku grčkoga epa Odiseje gdje taj zaziv u prijevodu Tome Maretića glasi:
» |
O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom, Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju; Gradove ljúdī mnogih on vidje ȉ ćūd im spozna, Ì mnogē nȁ moru jade pretrpje ȕ srcu svojem Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugóvâ. Ali ni tako drugóvā on nȅ spase, ako i želje, Jer smrt nađoše sami zbog svojega drskoga gr'jeha Jesti idući stado, ludáci, Hiperióna Helija, koji je dan za povratak uzeo njima. I nama, Zeusova kćeri, pripòvjedi o tome svemu! |
« |
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/79/Leighton%2C_Frederic_-_Invocation.jpg/640px-Leighton%2C_Frederic_-_Invocation.jpg)
Isti izraz koristio se u srednjem vijeku kao naziv za formulu na početku crkvenih, vladarskih i drugih povelja. Takva invokacija bila je različita u različitim razdobljima; mogla je biti simbolična, poput znaka križa, ili verbalna (npr. In nomine Domini, Amen).[1]