Starogrčka književnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Starogrčka književnost obuhvaća književno stvaralaštvo na grčkom jeziku koje započinje Homerovim epovima oko 8. stoljeća pr. Kr., a završava se okvirno 529. godine poslije Krista, kada je bizantski car Justinijan zatvorio Platonovu Akademiju u Ateni, posljednju filozofsku školu u antici. Starogrčka je književnost ne samo presudno utjecala na formiranje rimske književnosti, nego je izvršila ogroman utjecaj i na cjelokupnu potonju europsku književnost, kako u tematici tako i u oblikovanju gotovo svih književnih vrsta. U vremenskom rasponu od trinaest stoljeća u antici – 8. pr. Kr. i 5. poslije Krista – stvarali su mnogi pjesnici i prozni pisci, koji su jezikom i kulturom Grci, ali nisu svi rodom bili Grci: osvajanja Aleksandra Velikog proširila su grčku civilizaciju van granica Helade, te su glavni gradovi Aleksandrovih nasljednika – Aleksandrija, Antiohija i drugi – postali veća središta grčke civilizacije od starih grčkih polisa. S obzirom na društvene, političke i književne prilike, može se cjelokupna antička grčka književnost podijeliti na četiri razdoblja:
- Arhajsko razdoblje (od prvih pisanih spomenika do kraja 6. stoljeća pr. Kr.);
- Klasično razdoblje (5. i 4. stoljeće pr. Kr.);
- Aleksandrijsko razdoblje (od 3. do 1. stoljeća pr. Kr.);
- Rimsko razdoblje (od 30. pr. Kr. do 529. poslije Krista).
Ovaj članak dio je niza o književnosti |
Povijest književnosti |
Antička književnost |
Književni rodovi |
Književne vrste |
autobiografija • životopis |
Književnosti po jezicima |
albanska • arapska • armenska • austrijska • azerska |