Baja
grad u Mađarskoj From Wikipedia, the free encyclopedia
Baja (nje. Baje, Frankenstadt) je grad u jugoistočnoj Mađarskoj.
| Baja | |
|---|---|
.JPG) Baja noću | |
| Država |  Mađarska |
| Mikroregija | Bajska mikroregija |
| Županija | Bačko-kiškunska županija |
| Površina | |
| • Ukupna | 177,61 km2 |
| Koordinate | 46°11′N 18°57′E |
| Stanovništvo (2009.) | |
| • Entitet | 37.707 (210/km2) |
| Vremenska zona | CET (UTC+1) |
| • Ljeto (DST) | CEST (UTC+2) |
| Poštanski broj | 6500 |
| Pozivni broj | +3679 |
| Stranica | www.bajavaros.hu |
 | |
  Baja | |
Nalazi se na 46°11' sjeverne zemljopisne širine i 18°58' istočne zemljopisne dužine.
Zauzima površinu od 177,61 km2.
Upravno je sjedište istoimene mikroregije. Nalazi se u Bačko-kiškunskoj županiji.
Godine 1900. Baja je dobila status grada.[1] Od 31. listopada 1930., u grad Baju je uključeno naselje Fancaga/Vancaga.
Danas su dijelom Baje ove četvrti: Fancaga (Vancaga, Ručka), Vodica, Peta, Pisak, Salaši, Jozsefváros, Belváros, Istvanmegye, Szentjanos, Kiscavoly, Livoda,[2] Rokusvaros te nekadašnja sela Pandur, Kakonj, zatim Bostani, Gredina, Vranješ, Babin dol, Vrtljac i dr. Brojni su toponimi imali hrvatske oblike do 1918., a poslije su pomađareni.[3][4][5][6][7] Istočno, izvan grada nalazi se naselje Popovica koje upravno pripada Baji.[8]
U Baji se nalazi jedinica hrvatske manjinske samouprave.
Delegat Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj za Baju ulazi kao predstavnik Bačke. U sastavu od ožujka 2007. je to Joso Ostrogonac.[9] 2011. je predsjednica hrvatske državne samouprave Angela Šokac Marković.
U Baji je Filozofski fakultet, na kojem su studirali poznati hrvatski znanstvenici, kao što su Grgur Čevapović, Miroljub Ante Evetović, a srednju školu su pohađali Ivan Petreš Čudomil, Fabijan Peštalić...
U Baji djeluje Općeprosvjetno središte Nijemaca u Mađarskoj.[10]
Školovanje na hrvatskom jeziku za hrvatsku manjinu je organizirano kao i u Aljmašu, Dušnoku, Baćinu, Bikiću i Kaćmaru, tako da se hrvatski jezik predaje kao predmet i to 4 odnosno 5 sati tjedno, i to u nižim razredima (1. – 4.).[11]
Nije poznato kad je utemljena, ali se zna da je da je starija od Subotice, a mlađa od Bača.
U rimsko se doba spominje castrum Petavium.[12] Karlo Veliki podigao je tvrđavu Francovilla za obranu od mongolskih upada.[12] Na području je Baje za vrijeme Avara ostalo tragova prstenova avarske izradbe.[12]
Arhivski zapisi iz 1229. i 1260. spominje dušobrižnike u Baji koji su iz reda franjevaca, a podrijetlom iz Bosne i Dalmacije.[3]
Hrvati koje u spisima naziva se Dalmatincima pojavili su se u onom kraju nakon mongolskih provala, a pretpostavlja se da ih je ondje nastanio kralj Bela IV.[3] Prvotno je ondje postojala samo hrvatska župa koja je obuhvaćala Baju i okolna naselja, dok je druga hrvatska župa (opet u izvorima kao 'dalmatska') 1722. godine. 14. st. bilježi seobe iz Baje u Budim, Pečuh i Siget, a posljedica toga pojava je toponimijskih prezimena nastalih po imenu Baje "Bajac, Bajalija", obližnjeg Pandura ("Pandurac") Sentivana ("Sentivanac"), Segeta (Segetović) i Segedina (Segedinac).[3]
Raspuštanjem Vojne krajine, graničari su izgubili svoje povlastice pa su se odselili u druge krajeve južnije.[3]
1695. pronio se glas u osmanskim uspješnim pohodima, što je urodilo strahom od ponovne turske vlasti, pa se u Baju, onda najjače utvrđeni grad u Bačkoj, slio val doseljenika iz Subotice.[3] 1696. pokrenuta je franjevačka pučka škola.[3] 1699. je godine sklopljen je Karlovački mir i smireno je stanje na granici. Stabilizacija je bila kratkog roka, jer je 1703. izbio Rakoczijev ustanak i teror njegovih kuruca.[3]
1790-ih je bila važnim trgovišnim mjestom, jer su se u to vrijeme u njoj sajmovi održavali triput godišnje, a bila je najpoznatijim tržištem žita.[13] Bila je i važnim lučkim pristaništem. Prometnu je i gospodarsku ulogu gubila izgradnjom željezničke mreže po Ugarskoj, osobito kad je otvorena pruga Budimpešta – Subotica – Zemun.[3] Premještanje prometa robe pogodilo je teretni promet ove luke, a potom je i pruga Baja – Subotica dala svoj obol.[3]
1858. postala je kraljevom poveljom grad s pravom slobodne uprave u kojem se održavaju municipalne skupštine. Središnjih desetljeća 19. stoljeća glavni su društveni slojevi u Baji bili seljaštvo, koje je bilo većinsko, te manjinski trgovci, crkvena i svjetovna gospoda, dok je obrtnika bilo vrlo malo.[3] U nekoliko navrata tijekom 18. i 19. stoljeća Baja je pretrpila zbog epidemija kuge i kolere, u dvama je velikim požarima 1819. i 1840. stradalo mnoštvo domova, razne zgrade i franjevački samostan, a susjedna Vancaga 1863.[3]
Još u 18. i sve do uvođenja agresivne asimilatorske politike u 19. st., Hrvati su u Baji bili apsolutna većina, a to se promijenilo zbog snažne asimilacijske politike mađarskih vlasti i nepovoljnih međunarodnih okolnosti sredinom 19. st. i 20. st.[14] Tako je primjerice 1883. ukinuta nastava na hrvatskom jeziku u bajskim školama.[3][15]
Baja je poznata po svojoj ribi te se u Baji održava manifestacija Bajska fišijada.[16]
Od Baje prema ostatku Mađarske vodi željeznička prometnica.
U Baji živi 37.462 stanovnika (stanje 2005.).
Apsolutnu većinu čine Mađari, 93,5%. Nijemci čine 2,7%, Hrvati 1,3%, Romi 0,5%, Srbi 0,4%, Slovaci 0,1%, a ostali 1,5% (Židovi i dr.).
Hrvati u Baji
Bajski su Hrvati bili svojevremeno najznačajnija nacionalna zajednica u tom gradu, a vremenom je rastao broj Nijemaca i Srba.
Bunjevački Hrvati su se doselili na bajske prostore 1688. godine.[17]
Oslobađanjem okolnih područja od turske vlasti, Mađari se u značajnom broju naseljavaju u ovim krajevima. Do tada, Hrvati su u starim dokumentima bili zapisani kao Dalmatinci (Natio Dalmatica). Vremenom su se asimilirali u Mađare.
Dio je Hrvata otišao u Kraljevinu SHS nakon raspada Austro-Ugarske, odnosno nakon što je granica povučena u neposrednom susjedstvu. Godine 1881. Ivan Mihalović je u Baji objavio gramatiku hrvatskog jezika.[15]
Za mađarizaciju Hrvata kriva je agresivna asimilatorska politika Ugarske države koja je 1883. ukinula nastavu na hrvatskom u bajskim školama, a i ugarskih crkvenih vlasti, koje su tome pridonijeli "jer ne treba uvoditi ukinuti jezik pošto dio Bunjevaca ... razumije mađarski".[3] Mijo Mandić pokrenuo je godinu poslije list Neven.[3] Krivnju za mađarizaciju snose i vojvođanski Srbi iz onih vremena, jer su krivo poistovjećivali vjeru i naciju, pa su bunjevačke Hrvate uvrštavali među katoličke Mađare. (Živko Mandić)[3] Tih su desetljeća kao dio hrvatskih preporodnih kretanja mjesni Hrvati osnovali Obrtničku čitaonicu i Gospodarsko društvo.[3]
U Baji su kapelanima bili Ivan Evetović i Lajčo Budanović.Kad je Lajčo Budanović bio župnikom u Baji, ondje je osnovana 1910. Bajska kršćanska čitaonica.[3][15] Filozofiju su predavali Luka Čilić, Jeronim Lipovčević, predavač je bio i Ante Miroljub Evetović.[3] Gvardijan je bio Luka Karagić, a nesuđeni je gvardijan bio Nikola Kesić.[3]
Od hrvatskih književnika, u Baji su djelovali Mišo Jelić, Grgur Peštalić i ostali.
U Baji se rodio mađarski povjesničar Dinko Šokčević i franjevački predavač Petar Lipovac i Luka Čilić, Luka Matošević.[3] Djetinjstvo je u Baji proveo Mladen Barbarić.[3]
U Baji je izlazio hrvatski časopis i dnevnik Neven, kojeg je pokrenuo Mijo Mandić.
U Baji se održava kulturna manifestacija bajskih Hrvata koja se zove Veliko prelo bačkih Hrvata.[18] Pored te, u Baji se održava još jedna manifestacija na hrvatskom jeziku, a održava se u Gradskoj knjižnici i općeprosvjetnom središtu "Endre Ady": Hrvatska (bunjevačka) večer.[19]
- Luka Čilić, hrv. pisac iz Mađarske
- Ivan Evetović
- Lajčo Budanović
- Jeronim Lipovčević
- Ante Miroljub Evetović
- Luka Karagić
- Nikola Kesić
- Mišo Jelić
- Grgo Peštalić
- Dinko Šokčević
- Petar Lipovac
- Luka Matošević
- Mladen Barbarić
- Mijo Mandić
- Ivan Mihalović
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
