Antun Augustinčić
hrvatski kipar, likovni pedagog i akademik From Wikipedia, the free encyclopedia
hrvatski kipar, likovni pedagog i akademik From Wikipedia, the free encyclopedia
Antun Augustinčić (Klanjec, 4. svibnja 1900. – Zagreb, 10. svibnja 1979.), bio je hrvatski kipar, likovni pedagog, i akademik. Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića svakako najznačajniji hrvatski kipar 20. stoljeća. Svjetski poznat po spomenicima izvedenim diljem svijeta, poput; Rudara iz Ženeve (ispred zgrade Međunarodnog ureda rada), Vjesnica mira – ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku,[1] Spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi te Spomenika seljačkoj buni u Stubici.
| Antun Augustinčić | |
| impresionizam, ekspresionizam | |
|---|---|
 Antun Augustinčić, snimio Tošo Dabac | |
| Rođenje | Klanjec, 4. svibnja 1900. |
| Smrt | Zagreb, 10. svibnja 1979. |
| Vrsta umjetnosti | kiparstvo |
| Portal o životopisima | |
Antun Augustinčić rođen je u Klanjcu 1900. godine. Učio je kiparstvo od 1918. godine na tadašnjoj Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a kada je ona 1922. godine pretvorena u Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića.
Nakon diplome 1924. godine odlazi u Pariz, kao stipendist francuske vlade i dalje se usavršava na École des Arts décoratifs i na Académie des Beaux-Arts. U kiparstvu, njegovi trajni uzori ostat će klasični kipari; Donatello, Michelangelo i Bourdell. U Parizu počinje izlagati; prvi put 1925. godine na Salonu francuskih umjetnika, te drugi put 1926. godine na Salonu nezavisnih. Boravak u Parizu u Augustinčićevoj će biografiji ostati zabilježen kao jedan od presudnih trenutaka u izgradnji mladoga kipara.[2]
Po povratku u Zagreb crta i izlaže grafike (1926. godine u Zagrebu te 1927. godine u Lavovu i Zagrebu). Prvi put samostalno izlaže svoje skulpture u Salonu Galić u Splitu. Augustinčić je jedan od osnivača likovne grupe Grupe Zemlja - 1929. godine, bio je potpredsjednik jedno vrijeme. S Grupom Zemlja izlaže 1929., 1931. i 1932. godine u Zagrebu, te 1931. godine u Parizu, iz grupe istupa 1933. godine. Istodobno izlaže u Barceloni (1929. godine), Londonu i Beogradu (1930. godine).
Od 1930-ih godina Augustinčić se počinje baviti tada vrlo unosnim javnim spomenicima, sudjeluje i često pobjeđuje na brojnim javnim natječajima za spomenike diljem svijeta te stječe ugled provjerenog majstora konjaničkih figura. Već prije Drugoga svjetskog rata, Augustinčić je stekao status državnog kipara, u očima svojih kolega i likovne javnosti – s jedne strane to mu je donijelo materijalne koristi, ali je istovremeno postao subjekt zavisti i ogovaranja. Tako će već 1940. godine postati dopisnim članom JAZU (redovitim članom postao je 1949. godine). Za rata izlaže s tadašnjom hrvatskom reprezentacijom (Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković,Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Emanuel Vidović) na posljednjem ratnom Venecijanskom bijenalu - 1942. godine.
Njegov odnos prema ljevičarima prije i za Drugoga svjetskog rata, i danas je predmetom brojnih špekulacija. U svakom slučaju on ih je materijalno pomagao, iako se libio poduzeti nešto radikalnije od toga. Nakon rata bio je i ostao jedan od Titovih najintimnijih prijatelja, neki kažu jer su iz iste fare.
Odmah po završetku rata – 1949. godine, dobiva mjesto profesora na ALU (bio je i rektor) i vodi Majstorsku radionicu za kiparstvo (nešto kao poslijediplomski studij), kao Majstor kipar.
Upoznavši Rodina, Augustinčić napušta akademizam i u slobodnoj modelaciji i nemirnom rodenovskom obliku traži vlastiti stil i izraz. Pronalazi ga između Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeve lirske forme. Portreti Matošića, Šnajdera, Ivekovića, Štampara, Broza i Ružičke tek su neka od tih antologijskih djela portretne plastike, dok je niz njegovih figurativnih skulptura kao primjerice Nošenje ranjenika te mnogobrojni ženski aktovi razasut diljem svjetskih muzeja i galerija.[2]
Najviše ih se ipak čuva u Galeriji Antuna Augustinčića u njegovome rodnom Klanjcu kojem je ostavio u nasljeđe najveći broj svojih djela, skica i maketa za mnogobrojne spomenike. Darovnim ugovorom iz 1970. godine sva svoja djela poklonio je rodnom Klanjcu, u kojem je 1976. godine otvorena Galerija Antuna Augustinčića.[3]
Od kraja 1950-ih sve do smrti, 10. svibnja 1979. godine Augustinčić stvara u osami svoga zagrebačkog ateliera gdje nastaju njegova mnogobrojna djela što će u hrvatskoj umjetnosti obilježiti drugu polovicu prošloga stoljeća. Autorovi posljednji ostatci pohranjeni su u podnožju skulpture Nošenje ranjenika ispred Galerije.[4]
U njegovoj su majstorskoj radionici diplomirali Josip Konta, Ivan Kožarić, Ante Starčević i ini. Augustinčićev je rad utjecao na poslijeratnu stvarateljsku fazu Zvonka Cara. S Augustinčićevom radionicom surađivali su Robert Baća, Nesto Orčić, Miro Vuco i ini.
Majstorsku radionicu Antuna Augustinčića projektirao je hrvatski arhitekt Slavko Löwy.
Za svoj rad Antun Augustinčić, dobio je:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
