hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist From Wikipedia, the free encyclopedia
Jozo Kljaković (Solin, 10. ožujka 1889. – Zagreb, 1. listopada 1969.), bio je hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća.[2]
| Jozo Kljaković | |
| Secesija | |
|---|---|
 Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927.[1] | |
| Rođenje | 10. ožujka 1889., Solin. |
| Smrt | 1. listopada 1969., Zagreb. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vrsta umjetnosti | slikarstvo |
| Praksa | Split, Zagreb, Beč, Pariz, Rim, Buenos Aires |
| Poznata djela | Pastir s preslicom, Uskoci, Povratak ribara, Na žalu, Portret oca, Vezilje, Bičevanje, Skidanje s križa, Maske |
| Portal o životopisima | |
Jozo Kljaković rođen je u Solinu 1889. godine kao najstarije od devetero djece u obitelji Nikole Kljakovića Šantića i Pavice Kljaković (rođ. Gašpić).[3] U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku gdje je i maturirao 1908. godine. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje je usporedno učio slikarstvo kod Vlaha Bukovca, 1908.) i Beču.[4] U Zagreb je došao nakon Beča, te je učio slikati u ateljeu Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu.[3] Zatim je otišao na usavršavanje u Rim (na Instituto delle belle arti) i kod Ferdinanda Hodlera u Ženevu (1917.), a 1920. godine bio je u Parizu na Académie Ranson kod Mauricea Denisa i Marcel-Lenoira učio fresko slikarstvo.
Od 1912. do 1915. godine živio je u Srbiji.[4] Izbjegavajući vojnu obvezu u Austrougarskoj monarhiji, pobjegao je u Srbiju gdje se zaposlio kao nastavnik crtanja, te je u tom svojstvu radio u Zaječaru i Negotinu.[3] Prvi svjetski rat zatječe ga u Srbiji i budući se nije mogao vratiti u Hrvatsku zbog kazne koja bi ga sustigla za izbjegavanje vojne obveze Kljaković je preko Soluna pobjegao u Marseille, te je kasnije otišao u Pariz a potom u Ženevu, gdje je živio od 1916. do 1918. godine[4] i gdje je dočekao kraj rata.[3]
Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću u koju će se 1929. godine useliti zajedno sa suprugom Antonijom Kablar i sinom Krunoslavom. Nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, 1934. godine, potpisao je tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede, te 1937. godine kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u federativnom smislu radi rješavanja hrvatskoga pitanja.[4] Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizirao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je 1938. godine održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.[3]
Drugi svjetski rat zatekao ga je u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH Kljakovića ustaše zatvaraju u Zagrebu. Uhićen je 11. studenoga 1941. godine i bio je optužen da je, zajedno s Ivanom Meštrovićem, želio pobjeći prvo u Italiju a zatim u Španjolsku odakle bi otišao u Švicarsku, te ondje djelovao protiv NDH i sila Osovine.[3] Jedno vrijeme proveo je u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem, a zatim je bio u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života. Njegova slika Bičevanje uvrštena je u hrvatsku selekciju za XXIII. Biennale u Veneciji 1942. godine, ali otputovati iz zemlje i napustiti kućni pritvor bilo mu je omogućeno tek početkom 1943. godine, i to uz dopuštenje samoga poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića.[3] Na Biennalu njegovo platno Bičevanje doživljava veliki uspjeh.[5] Nakon dolaska u Rim u proljeće 1943. godine ostao je u političkoj emigraciji. U Rimu je bio dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.[6]
Nakon Drugoga svjetskog rata ostao je u emigraciji. Ne htijući vratiti se u novonastalu državu Jugoslaviju, te zbog neslaganja s vladajućim režimom i političkom konstelacijom, otišao je, 1947. godine, u Buenos Aires.[3] U Rim se vratio 1958. godine gdje je naslikao poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vratio 1968. godine, te je godinu dana nakon povratka umro.
Svoju kuću i djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture, 1969. godine, darovao je gradu Zagrebu.[7]
Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju, uz crkvu Krista Kralja (s desne strane), 3. listopada 1969. godine.[8][9] Godinu i pol dana nakon pokopa, 15. travnja 1970. godine, njegovi zemni ostatci preneseni su u grobnicu sjeverne arkade broj 51.[9] Plaketu Joze Kljakovića na tom grobnom mjestu izradio je akademski kipar Željko Janeš.[9]
Motivi su mu religijski i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih osoba. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom i ilustriranjem knjiga. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu (više od 70 izložbi).[10] U Rimu za svojih boravaka naslikao je nekoliko slika za Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima i rektora Đuru Kokšu. U Zavodu je sačuvano šest njegovih umjetničkih slika koje su sve naslikane u tehnici ulja na platnu i religioznoga su karaktera: Posljednja večera (1944.), Kristovo uskrsnuće (1945.), Razapinjanje Krista (1947.), Uskrišenje Lazara (1960.), Isus tjera trgovce iz hrama (1963.) i Kardinal Alojzije Stepinac (1964.).[11]
Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji.[12] U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima (1951., 1953. – 1955., 1960., 1962. – 1963.) te s likovnim prilozima.[8] Ukupno je napisao oko 60 članaka, eseja i polemika.[10] Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji a u Rimu 1961. godine autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života u kojemu je, u epilogu, predskazao smrt komunizma 1992. godine.[8]
U pripremi za tisak ostala mu je knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?, knjiga u kojoj su sabrani eseji o mnogim hrvatskim kulturnim i političkim problemima[12] a objavljena je 2011. godine u sklopu 2. domovinskoga izdanja njegove knjige U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji.[13]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
