Šengenski sporazum
sporazum o stvaranju Šengenske zone From Wikipedia, the free encyclopedia
sporazum o stvaranju Šengenske zone From Wikipedia, the free encyclopedia
Šengenski sporazum je međunarodni sporazum koji je doveo do stvaranja evropske Šengenske zone, u kojem su ukinute unutrašnje granične kontrole. Potpisalo ga je 14. juna 1985. godine, u blizini grada Schengen, pet od deset država članica tadašnje Evropske ekonomske zajednice. Predložila je mjere čiji je cilj postupno ukidanje graničnih provjera na zajedničkim granicama potpisnika, uključujući provjere vozila smanjene brzine koje su omogućavale vozilima da prelaze granice bez zaustavljanja, omogućavajući stanovnicima u pograničnim područjima slobodu prelaska granica sa fiksnih kontrolnih punktova i usklađivanje vizne politike.[1]
| Sporazum između vlada država Ekonomske unije, Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju provjera na njihovim zajedničkim granicama | |
|---|---|
_signatures.jpg) Potpisi Šengenskog sporazuma 14. juna 1985. | |
| Potpisan | 14. juni 1985. |
| Lokacija | Schengen, Luksemburg |
| Aktivan od | 26. mart 1995. |
| Prvobitni potpisnici |  Belgija Francuska Zapadna Njemačka Luksemburg Nizozemska |
| Potpisnici |  Austrija Belgija Bugarska Češka Danska Estonija Finska Francuska Hrvatska Njemačka Grčka Mađarska Island Italija Latvija Lihtenštajn Litvanija Luksemburg Malta Nizozemska Norveška Poljska Portugal Rumunija Slovačka Slovenija Španija Švedska Švicarska |
| Depozitar | Vlada Luksemburga |
Godine 1990. Sporazum je dopunjen Šengenskom konvencijom koja predlaže potpuno ukidanje sistematskih kontrola na unutrašnjim granicama i zajedničku viznu politiku. Šengensko područje djeluje poput jedne države za međunarodna putovanja s vanjskim graničnim kontrolama za putnike koji ulaze i izlaze iz tog područja i zajedničkim vizama, ali bez kontrole na unutrašnjim granicama. Trenutno se sastoji od 29 evropskih zemalja koje pokrivaju populaciju od preko 440 miliona ljudi i površinu od 4.312.099 km2.[2]
Prvobitno su šengenski ugovori i usvojena pravila na osnovu njih djelovali nezavisno od Evropske unije. Međutim, 1999. godine Amsterdamskim sporazumom ugrađeni u zakon Evropske unije, istovremeno pružajući mogućnost isključenja za dvije države članice EU koje su ostale izvan područja: Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo (koja se nakon toga povukla iz EU 2020. godine - Brexit) . Šengen je sada ključni dio zakona EU-a, a sve države članice EU-a, bez izuzeća, koje se već nisu pridružile Šengenskoj zoni (Kipar), zakonski su dužne to učiniti kada se ispune uvjeti. Nekoliko zemalja koje nisu članice EU uključeno je u to područje (Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska).[3]
Slobodno kretanje ljudi bilo je srž prvobitnog Rimskog ugovora i od ranih dana Europske ekonomske zajednice državljani država članica EEZ-a mogli su slobodno putovati iz jedne države članice u drugu uz predočenje pasoša ili ličnih karata.[4] Međutim, na granici između većine država članica još uvijek su postojale sustavne kontrole identiteta.
Neslaganje između država članica dovelo je do ćorsokaka ukidanja granične kontrole unutar Zajednice, ali 1985. godine pet od tada deset država članica - Belgija, Francuska, Luksemburg, Holandija i Zapadna Njemačka - potpisale su sporazum o postupnom ukidanju zajedničke granične kontrole. Sporazum je potpisan na brodu Princeze Marie-Astrid na rijeci Moselle u blizini sela Schengen, Luksemburg,[5] gdje se sastaju teritoriji Francuske, Njemačke i Luksemburga. Tri potpisnice, Belgija, Luksemburg i Holandija, već su ukinule zajedničku kontrolu granica kao dio Ekonomske unije Beneluksa.
Šengenski sporazum potpisan je neovisno o Europskoj uniji, dijelom i zbog nedostatka konsenzusa među državama članicama EU oko toga je li EU nadležna za ukidanje granične kontrole,[6] a dijelom i zbog onih koji su spremni implementirati tu ideju nisu htjeli čekati druge (u to vrijeme nije postojao pojačani mehanizam suradnje). Sporazumom je predviđena harmonizacija vizne politike, omogućavajući stanovnicima u pograničnim područjima slobodu prelaska granica sa fiksnih kontrolnih punktova, provjera pasoša, vizuelnim nadzorom vozila pri smanjenoj brzini i provjere vozila koja omogućavaju vozilima da prelaze granice bez zaustavljanja.[1]
U 1990. godini Sporazum je dopunjen Šengenskom konvencijom koja je predložila ukidanje kontrole na unutrašnjim granicama i zajedničku viznu politiku. Konvencija je ta koja je stvorila Šengenska zona potpunim ukidanjem granične kontrole između država članica Šengena, zajedničkim pravilima o vizama i policijskom i pravosudnom saradnjom.
Šengenski sporazum i njegova provedbena konvencija doneseni su 1995. godine samo za neke potpisnice, ali nešto više od dvije godine kasnije tokom Amsterdamske međuvladine konferencije, sve države članice Europske unije, osim Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, potpisale su Sporazum. Tijekom tih pregovora, koji su doveli do Amsterdamskog sporazuma, dogovoreno je uključivanje Šengenske pravne stečevine[7] u glavno tijelo prava Europske unije, kao i izuzeća za Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo, koji su trebali ostati izvan Šengenske zone.[2]
U decembru 1996. dvije države koje nisu članice EU, Norveška i Island, potpisale su sporazum o pridruživanju s potpisnicima Sporazuma kako bi postale dijelom Šengenske zone. Iako ovaj sporazum nikada nije stupio na snagu, obje su zemlje postale dio Šengenske zone nakon sklapanja sličnih sporazuma sa EU.[8] Sama Šengenska konvencija nije bila otvorena za potpisivanje državama koje nisu članice EU.[9] Švicarska je 2009. godine završila svoj službeni ulazak u Šengensku zonu prihvatanjem sporazuma o pridruživanju na referendumu 2005.[10]
Sada kada je Šengenski sporazum dio pravne stečevine EU, za članove EU izgubio je status ugovora, koji se mogao mijenjati samo u skladu s njegovim uvjetima. Umjesto toga, izmjene se vrše u skladu sa zakonodavnom procedurom EU preko ugovora o EU. Ratifikacija od strane država potpisnica bivšeg sporazuma nije bila potrebna za izmjenu ili ukidanje. Pravni akti kojima se utvrđuju uslovi za ulazak u Šengensku zonu sada se donose većinom glasova u zakonodavnim tijelima EU. Nove države članice EU ne potpisuju Šengenski sporazum kao takav, već su dužne provoditi šengenska pravila kao dio već postojećeg tijela zakona EU, što svaki novi član mora prihvatiti.
Ova situacija znači da države članice Šengenskog sporazuma koje nisu članice EU imaju nekoliko formalno obavezujućih mogućnosti da utiču na oblikovanje i evoluciju Šengenskih pravila; njihove mogućnosti se efektivno svode na slaganje ili povlačenje iz sporazuma. Međutim, konsultacije sa zemljama vode se prije usvajanja određenog novog zakona.[11]
U 2016. godini granična kontrola je privremeno ponovo uvedena u sedam šengenskih zemalja (Austrija, Danska, Francuska, Njemačka, Norveška, Poljska i Švedska) kao odgovor na evropsku migrantsku krizu.[12][13]
Od tada je Portugal nekoliko puta ponovo uvodio provjere duž svoje granice sa Španijom, tokom UEFA Euro 2004 i kada je Portugal bio domaćin samita NATO-a u Lisabonu. Najnovije provjere privremeno su ponovo uvedene na granici od 10. maja 2017. do 14. maja 2017., tokom posjete pape Franje Fátimi u Portugalu.[14]
Državljani Andore, Monaka, San Marina i Vatikana i teritorija Grenland i Farskih ostrva mogu se slobodno kretati po državama potpisnicama Šengenskog sporazuma.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
