Silikon

Silikoni su polimerni spojevi silicija, nastali kontrolisanom kondenzacijom ortosilikatne kiseline. Naziv su dobili po sličnosti sa ketonima (silikoketoni), zbog slične opće formule R₂C=O. Silikoni nemaju nikakve fizikalne ni hemijske sličnosti s ketonima.

Upotreba silikona

Struktura silikona

Osobine

Silikoni su žitke, uljaste, smolaste ili kaučuku slične supstance, a zbog svoje termičke i hemijske stabilnosti imaju široku tehničku upotrebu. Silikonska ulja, koja se odlikuju malom isparljivošću, veoma malim temperaturnim koeficijentom viskoznosti, sigurnošću protiv vatre i velikom otpornosti prema kiselinama i bazama, služe kao mazivo, kao tekućine za kočnice i kao hidrauličke tekućine. Smole se upotrebljavaju kao izolacioni materijal kod namotaja motora, za impregniranje tkiva i staklenih vlakana, za lakiranje žica i keramičkih izolacionih tijela, te sasvim općenito kao temelj za lak za zaštitne premaze u svima onim slučajima u kojima ne zadovoljavaju organski lakovi, koji su slabo stabilni prema temperaturi. Silikoni, koji su poput kaučuka, rastezljivi su do temperature od —55 °C, te su kod dugog opterećenja elastični sve do +200 °C, dakle veoma su neosjetljivi prema temperaturi, a osim toga hemijski nereaktivni. Zbog toga se oni upotrebljavaju za termički visoko opterećena brtvila, te za izolaciju žica i kablova. Još je vrijedno spomenuti da silikoni odbijaju vodu. Oni se upotrebljavaju za povećanje električnog otpora izolatora, za održanje prozirnosti zaštitnih stakala protiv vjetra, za impregniranje papira i kišnih kabanica, i to tako da se na te predmete djeluje nekoliko minuta parom smjese alkil-hlor-silana. Ova para reaguje sa uvijek prisutnom vodenom prevlakom stvarajući zaštitnu kožicu silikona (debljine 10⁻⁵ cm), koja se čvrsto priljubi.^[1]

Reference

1. E. Wiberg: Anorganska kemija, Školska knjiga, Zagreb, 1976.