Dvorac Schönbrunn

Dvorac Schönbrunn
Svjetska baština
Lokacija	Austrija
Kriterij	i, iv
Referenca	786
Uvrštenje	1996. (20. sjednica)
Ugroženost	no

Dvorac Schönbrunn (njemački: Schloss Schönbrunn [ʃøːnˈbʁʊn]) nalazi se u u trinaestom Bečkom gradskom okrugu Hietzingu i jedan je od najvažnijih historijskih i kulturnih spomenika Austrije. Ime dvorca potiče iz 1619. od Matije, cara Svetog rimskog carstva, koji je pronašavši arteški bunar u blizini današnjeg dvorca, poviknuo: "Kakav lijepi izvor!"

Welch’ schöner Brunn

Kratke činjenice Svjetska baština, Lokacija ...

Zatvori

Izgrađen je kao rezidencija carice Eleonore Gonzage između 1638. i 1643. godine, a u vrijeme druge turske opsade Beča 1683. biva razrušen, te 1687. Leopold I, gradi za svog nasljednika Josipa I, reprezentativnu građevinu, koju projektno izvodi arhitekt iz Graza Johann Bernhard Fischer von Erlach.^[1]

Tek od 1743. u vrijeme vladavine carice Marije Terezije projektima arhitekata Nikolausa Pacassija i Johanna Ferdinanda Hetzendorfa von Hohenberga, dvorac dobija današnji izgled. Barokna palača je bila od polovine 18. stoljeća pa sve do kraja prvog svjetskog rata, ljetna rezidencija austrijske carske porodice. U to vrijeme je dvorac kulturno i političko središte Habsburške dinastije. Za vrijeme Austro-ugarske monarhije dvorac se naziva Lustschloss Schönbrunn.

Svjetska baština

Schönbrunn je najveći dvorac u Austriji ujedno najznačnije i najposjećenije kulturno-turističko odredište Beča, sa oko dva i po miliona posjetilaca godišnje.^[2] Zajedno sa parkom prostire se na oko 160 ha, a od 1996. godine je dio UNESCO-ove Svjetske baštine.^[3] Jedna od glavnih atrakcija parka je Zoološki vrt Schönbrunn na površini od 16 ha, najstariji zoološki vrt na svijetu, osnovan 1752. godine^[4]

Historija

Historija prije gradnje

Izgradnja dvorca

Godine 1687. car Leopold I daje izgraditi ovaj reprezentativni dvorac za svog nasljednika, Josipa I. Godinu kasnije austrijski arhitekt Johann Bernhard Fischer von Erlach predlaže projekt koji bi trebao nadmašiti francuski dvorac Versailles, no, zbog nemogućnosti finansiranja, Von Erlach je 1693. promijenio projekt i počeo sa gradnjom nešto skromnije i manje građevine. Gradnja počinje između 1696. i 1701. na ostacima dvorca porušenog u napadima iz vremena druge osmanlijske opsade Beča. Veći dio dvorca useljen je već 1700. godine. Von Erlachu je 1696. dodijeljena plemićka titula, a gradnja se nastavila tek nakon smrti Leopolda I; projekt je zbog Rata za špansko naslijeđe nastavljen tek 1705, mada ne po početnom planu.

Kamenorezačke poslove dobili su bečki majstori Veith Steinböck i Thomas Schilck, obojica iz Eggenburga u Donjoj Austriji, koji su koristili tzv. zogelsdorfer (kamen). Zajedno s njima u gradnji su sarađivali majstori Georg Deprunner iz Lovrete i Hans Georg Haresleben iz Kaisersteinbrucha. Za noseće arhitektonske elemente korišten je kaiserstein, tvrdi krečnjački kamen.

Nakon smrti Josipa I 1712. Schönbrunn prelazi u vlasništvo njegove udovice, Amalije Wilhelmine, koja 1728. prodaje dvorac i park carskom dvoru za 450.000 guldena.

Ljetna rezidencija Marije Terezije

Car Karlo VI, nije pokazivao zanimanje za dvorac, pa ga je poklonio svojoj kćerci Mariji Tereziji, koja je dvorac pretvorila u carsku ljetnu rezidenciju, što je dvorac sve do 1918. i ostao. Godine 1741. dala je posaditi aleju od Schönbrunna do dvorca Laxenburg. Od 1743–49. dvorac je planovima dvorskog arhitekte Nikolaus von Pacassija, koji je učestvovao u dogradnji Hofburga, od građevinara Valmaginija značajno dograđen. Zgradama je dodat novi sprat, stubovi i simsovi izgrađeni u cigli, zamijenjeni su kamenom izradom. Time su izgubljene značajne freske Johanna Michaela Rottmayra. Obnovljen je i interijer, koja danas predstavlja gotovo jedini primjer austrijskog rokokoa.

Dalju gradnju, carska služba građenja od 1750-52. godine plaća kamenorezcima Matthiasu Winkleru, Ferdinandu Mödlhammeru, Gabrielu Steinböcku i Johannu Baptistu Regondiju. Regondi je iz carskog kamenoloma od tvrdog kamena kaisersteina, izgradio obloge za popločavanje stepenica, te su time izgrađene reprezentativne Plave stepenice, Stepenice za kapelu, Puževe stepenice, Tajno stepenište i veliko Bijelo stepenište, kamene ograde, kao i ulazne stepenice i stepenice za vrt. U jednom postranom traktu dvorca, nalazi se tzv. dvorski teatar, otvoren 1747. u kojem su, između ostalih nastupili Joseph Haydn i Wolfgang Amadeus Mozart. Marija Terezija dala je vrt proširiti, te je 1752. otvorena menažerija a 1763. Adrian van Steckhoven je otvorio botanički vrt. Od 1765. godine carski dvor zapošljava Johanna Ferdinanda Hetzendorfa von Hohenberga, predstavnika ranog klasicizma, ali se Marija Terezija, nakon smrti svoga muža, suzdržava sedam godina od značajnih građevinskih radova na dvorcu. Tek 1772. dala je da se izgradi Hohenbergovo najznačajnije zdanje Gloriette (oko 1860. nazvano takođe Gloriett).

Struktura je arkada na brežuljku iznad dvorca (koji se naziva i Schönbrunnerberg), koja vizualno zatvara dvorsku baštu. Zamišljena je kao Memorijal za pravedni rat (koji vodi miru), na mjestu gdje je, prema prvobitnom planu Fischera von Erlacha, trebala biti izgrađena glavna zgrada, i prema drugom nacrtu Belvedere.

U vezi sa izgradnjom Gloriette (1775. do 1780.) postoji bilješka Marije Terezije:

U Schloss Neubildungu (Nova zgrada) postoji stara galerija kamenih stubova i vijenaca, koji nisu od koristiti, pa sam zato odlučila da ih odatle srušim i odvezem u Schönbrunn

. Galerija i stubovi - svi od visokokvalitetnog "Kaisersteina" - su uklonjeni, kao i stubovi, lukovi i dijelovi od entablature step kamenja, korišćenog za izgradnju Gloriette. Radovi su završeni 1775. Njena fasada je sačuvana u prototipu "Schönbrunner žute boje još od vremena Josipa II.

Istovremeno sa Glorijetom, izgrađene su Rimske ruševine]] i Obelisk fontana, koje su također izgrađene prema Hohenbergovim planovima. Povezane statue i druge dodatke kreirali su kipari Benedict Henrici, Johann Baptist Hagenauer i Franz Zächerl.