From Wikipedia, the free encyclopedia
Sanstefanski mir jest sporazum između ruskog i osmanskog cara po završetku Rusko–turskog rata 1877–1878. Potpisali su ga u San Stefanu, tada selu zapadno od Carigrada (današnji Istanbul), 3. marta 1878. grof Nikolaj Pavlovič Ignatjev i Aleksandar Nelidov u ime Ruske Imperije te ministar vanjskih poslova Safet-paša i ambasador u Njemačkoj Sadulah-beg u ime Osmanskog Carstva.[1][2][3]
 Potpis Sanstefanskog ugovora | |
| Vrsta | Bilateralni ugovor |
|---|---|
| Potpisan | 3. mart 1878. |
| Lokacija | San Stefan, Osmansko Carstvo |
| Potpisnici | Ruska Imperija Osmansko Carstvo |
Prema zvaničnom ruskom stavu, potpisivanjem ugovora Rusija nikada nije namjeravala ništa više od privremenog grubog nacrta, kako bi omogućila konačnu nagodbu s ostalim velikim silama.[4][5]
Sporazum je predviđao uspostavljanje autonomne Kneževine Bugarske nakon gotovo 500 godina osmanlijske vladavine u bugarskim zemljama. Bugari slave dan kada je sporazum potpisan, 3. mart 1878, kao Dan oslobođenja. Međutim, proširena Bugarska, predviđena sporazumom, uznemirila je susjedne države, kao i Francusku i Veliku Britaniju. Kao rezultat toga, proširenje nikada nije provedeno, a zamijenjeno je Berlinskim sporazumom nakon istoimenog kongresa, koji je održan tri mjeseca kasnije.[3]
-byTodorBozhinov.png)
Sporazumom je uspostavljena autonomna samoupravna Kneževina Bugarska, sa hrišćanskom vladom i pravom držanja vojske.[6] Iako je još uvijek de jure bila podanica Osmanlijama, Kneževina je de facto funkcionisala kao nezavisna nacija. Njena teritorija obuhvatala je ravnicu između Dunava i planinskog vijenca Balkana (Stara planina), područje Sofije, Pirota i Vranja u dolini Morave, Sjevernu Trakiju, dijelove Istočne Trakije i gotovo cijelu Makedoniju (član 6).
Bugarska bi tako imala direktan pristup Mediteranu. To je nosilo potencijal ruskih brodova koji su na kraju koristili bugarske mediteranske luke kao pomorske baze, što se drugim velikim silama nije sviđalo.
Kormilo zemlje trebao je preuzeti knez izabran od naroda, odobren od Osmanskog Carstva i priznat od velikih sila (član 7). Vijeće bugarskih plemića trebalo je da izradi nacrt ustava (također član 7). (Izradili su Tarnovski ustav.) Osmanlijske trupe trebale su se povući iz Bugarske, dok će ruske trupe ostati još dvije godine (član 8).
Prema Philipu Roederu, Sanstefanski ugovor "transformisao" je bugarski nacionalizam, pretvarajući ga iz razjedinjenog pokreta u ujedinjeni.[7]
Prema ovom sporazumu, Crna Gora više je nego udvostručila svoju teritoriju, stjecanjem područja koja su ranije bila pod osmanlijskom kontrolom, uključujući gradove Nikšić, Podgoricu i Bar (član 1), a Osmansko Carstvo je priznalo njenu nezavisnost (član 2).
Srbija je dobila gradove Niš i Leskovac u Pomoravlju i postala nezavisna (član 3).
Turska je priznala nezavisnost Rumunije (član 5), dok je potonja dobila sjevernu Dobrudžu od Rusije (u koju je prebačena iz Osmanskog Carstva) i ustupila južnu Besarabiju u prinudnoj razmjeni.
U zamjenu za ratnu odštetu, Porta je Rusiji ustupila armenske i gruzijske teritorije na Kavkazu, uključujući Ardahan, Artvin, Batum, Kars, Olti, Beyazit i Alaškert. Osim toga, ustupila je sjevernu Dobrudžu, koju je Rusija predala Rumuniji u zamjenu za južnu Besarabiju (član 19).
Bosanski vilajet (Bosna i Hercegovina) trebao je postati autonomna pokrajina (član 14). Kreta, Epir i Tesalija trebali su dobiti ograničeni oblik lokalne samouprave (član 15), dok su Osmanlije garantovale za svoja ranije data obećanja da će provesti reforme u Armeniji kako bi zaštitile Armene od zlostavljanja (član 16). Moreuzi Bosfor i Dardaneli proglašeni su otvorenim za sve neutralne brodove u ratu i miru (član 24).
Čerkezi s novooslobođenih balkanskih teritorija, koji su tamo bili naseljeni 1864. nakon genocida nad Čerkezima i koji su tokom rata počinili više zvjerstava nad kršćanskim stanovništvom tog područja, trebali su biti protjerani. Tako je čerkeska manjina u Dobrudži nestala.[8]
Velike sile, posebno britanski premijer Benjamin Disraeli, nisu bile zadovoljne ovim proširenjem ruske moći, a Srbija se plašila da bi uspostavljanje Velike Bugarske naškodilo njenim interesima na bivšim i preostalim osmanlijskim teritorijama. Ti su razlozi naveli velike sile da na Berlinskom kongresu dobiju reviziju ugovora i zamijene ga Berlinskim sporazumom.
Rumunija, koja je znatno doprinijela ruskoj pobjedi u ratu, bila je krajnje razočarana sporazumom, a rumunska javnost neke od njegovih odredbi doživjela je tako kao da Rusija krši rusko-rumunske prijeratne ugovore koji su garantovali integritet rumunske teritorije.
Austro-Ugarska je bila razočarana sporazumom jer nije uspjela proširiti svoj utjecaj u Bosni i Hercegovini.
Albanci, koji su živjeli u pokrajinama pod kontrolom Osmanskog Carstva, prigovorili su na ono što su smatrali znatnim gubitkom svoje teritorije, koja je pripala Srbiji, Bugarskoj i Crnoj Gori i shvatili da će se morati organizirati na nacionalnom nivou kako bi privukli pomoć stranih sila koje žele neutralizirati utjecaj Rusije u regiji. Implikacije sporazuma dovele su do formiranja Prizrenske lige.[9]
U "Solzberijskom cirkularnom pismu" od 1. aprila 1878. britanski ministar vanjskih poslova Robert Cecil jasno je iznio svoje i vladine primjedbe na Sanstefanski mir i povoljan položaj u kojem je on ostavio Rusiju.
Prema britanskom historičaru A. J. P. Tayloru, koji je 1954. napisao:
"Da je ugovor iz San Stefana održan, i Osmansko Carstvo i Austro-Ugarska bi možda opstale do današnjih dana. Britanci, osim Disraelija u njegovim divljim trenucima, očekivali su manje i stoga su bili manje razočarani. Salisbury je krajem 1878. pisao 'Ponovo ćemo uspostaviti klimavu vrstu turske vladavine južno od Balkana. Ali to je puki predah. U njima više nema vitalnosti.'"[10]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
