From Wikipedia, the free encyclopedia
Mehmedalija Mak Dizdar je bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik.[1] Njegovo pjesništvo objedinjuje utjecaje iz bosanske kršćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno njenih kamenih nadgrobnih spomenika – stećaka.[2]
| Mak Dizdar | |
|---|---|
 Bista Maka Dizdara u Sarajevu | |
| Puno ime | Mehmedalija Dizdar |
| Rođenje | 17. oktobar 1917. Stolac, Austro-Ugarska |
| Smrt | 14. juli 1971 (53 godine) Sarajevo, SFRJ |
| Zanimanje | pjesnik |
| Jezik | bosanski |
| Nagrade | Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva - 1964. |
Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka vjerovatno su najznačajnija bosanskohercegovačka pjesnička ostvarenja 20. vijeka.[3] Ona su ujedno i vrhunac Dizdarovog stvaralaštva i jedan od najznačajnijih perioda u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. Njegov portret prikazan je na novčanici od deset konvertibilnih maraka.
Rođen je 17. oktobra 1917. u bošnjačkoj porodici u Stocu, u vrijeme dok je Bosna i Hercegovina bila u sastavu Austro-Ugarske. Bio je sin Muharema i Nezire (rođene Babović). Bez oca je ostao u šestoj godini.[4] Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida. Osnovnu školu završio je u Stocu.
Nakon završene osnovne škole odlazi u Sarajevo, gdje 1936. stječe gimnazijsku maturu te književnim prvijencem (Vidovopoljska noć) ulazi u javni život.[5] Njegov stariji brat Hamid bio je pripadnik književnog naraštaja profiliranog zbirkom buntovnih stihova Knjiga drugova iz 1929. i tadašnji urednik sarajevskih novina i časopisa Gajret, za koje i Dizdar počinje pisati.[5]
Njegovo pjesničko ime "Mak" jest pseudonim, koji je koristio za vrijeme Drugog svjetskog rata kao partizanski borac.[6] Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracijskom logoru Jasenovac, kao rezultat osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja.[4]
Nakon Drugog svjetskog rata, koji je dijelom proveo u ilegali Narodnooslobodilačkog pokreta, prvo ostaje vezan uz novinarstvo. U periodu od 1948. do 1951. obavljao je ulogu glavnog urednika sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje. Nakon perioda provedenog kao novinar, prelazi u izdavaštvo i osniva "Seljačku zadrugu", koja će nedugo potom, zahvaljujući Dizdarovoj sposobnosti, prerasti u "Narodnu prosvjetu", koja je u njegovo vrijeme bila jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Zbog toga što je na anonimnom konkursu (za 1959/60) prva nagrada dodijeljena romanu Bihorci Ćamila Sijarića, u kojem je autor opisao stanje Bošnjaka Sandžaka u periodu između dva svjetska rata, "Narodna prosvjeta" biva optužena kao prokapitalistička i mladomuslimanska. Usljed pritisaka u javnosti i optužbi, "Narodna prosvjeta" pripojena je izdavačkoj kući "Veselin Masleša", čime prestaje njen samostalni rad. Dizdar ostaje bez posla i s obzirom na to da ne uspijeva naći novi posao, sljedeći period radi samo volonterski. Godine 1964. postaje glavni urednik časopisa Život, te obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine
Dvije zbirke poezije i niz od više pjesama, Kameni spavač (1966–1971) i Modra rijeka (1971), spajaju naizgled nespojive elemente. Njegova poezija koristi natpise sa srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika i njihove poruke o prolaznosti života. Oni izražavaju prepoznatljivu viziju života i smrti, oslanjajući se na kršćanske i islamske gnostičke senzibilitete o životu kao prijelazu između "groba i zvijezda".[7] Cjelokupno pjesništvo Mehmedalije Maka Dizdara, pa i njegov razvojni put, obično se razmatra iz ugla zaključne, krunske zbirke Kameni spavač iz 1966. godine. "Kameni spavač nije potaknuo na razmišljanje o bosanskohercegovačkom identitetu samo književne kritičke i filozofske krugove, nego i one muzičke, posebno umjetničke. Ideju o bosanskom duhu prepoznali su i bosanskohercegovački kompozitori, koji su se od vremena objave zbirke na nju često referirali [...]."[8]
Dizdar se također borio protiv sve jačeg utjecaja srpskog na bosanski jezik, kako je naveo u svom članku "Marginalije o jeziku i oko njega", objavljenom u Životu 1970. godine. Premda je od njegovog prvog pravog pjesničkog nastupa, sredinom 1950-ih, do pojave te zbirke riječ o srazmjerno kratkom razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnog pročišćenja Dizdarovih preokupacija očito je trajao mnogo duže. Kritika je gotovo sve do Kamenog spavača bila u nedoumici predstavlja li nastojanje da zgušnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek površinsku igru ili je to korjenita promjena. Pjesnička matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkog ideograma Dizdar javio bila je ne samo prevladana nego i socrealističkim pojednostavljenjima posve obezličena. U jednom kritičkom tekstu iz 1959. i sam je branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "službu čovjeka", naglašavajući pritom kriterij "umjetničke istine". Kada je 1956. na pjesničkoj smotri gotovo usputno pročitao pjesmu "Gorčin", u njoj je tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.
Pjesma se bavila kanonskom temom socijalističkog realizma – vojnikom, ali na neuobičajen način i u nepretencioznoj jednostavnosti oblika i stila. U komentaru uz njenu skoru antologizaciju pjesnik objašnjava da se osjeća
"...opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse",
pa u "spavaču ispod kamena" prepoznaje sebe, međutim, još nije siguran
"da je na putu skidanja plašta s njegove tajne".
"Gorčin" je tek očekivanje konačnog piščevog objedinjavanja što počiva na krstjanskoj tradiciji, njenom jezičkom i misaonom sklopu kao ključnom među bosanskim kulturnim slojevima.
Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u historijski raspon književnog izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Videći sebe kao njenog legitimnog nasljednika, on pokazuje kako ta kultura sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom nije izgubila kontinuitet po dolasku Osmanlija, kada su s historijske pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože.
Drugi sloj pjesnikovog samoispitivačkog poniranja u bosansku tradiciju počiva na kulturnoj matrici oblikovanoj u doba osmanlijske uprave. U zbirci Koljena za Madonu iz 1963, koja razrađuje senzualni nacrt poeme Plivačica iz 1954, izbija poetski izraz panerotizma, karakteristično orijentalan, ali srodan, zapravo lociran u (alhamijado) kompleksu. (Riječ je o književnosti pisanoj arebicom i bosanskim jezikom, koja postoji u Bosni od 16. vijeka, a obuhvatala je raznolike žanrove: nabožni, didaktični, satirični, pa do petrarkističkih sazvučja "Hrvatske pjesme" nepoznatog Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u 16. vijeku živio u Visokom i pjevao o "duši zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote", mogli bi se smatrati motom Dizdarove ljubavne poezije.
Od očitog studijskog zanimanja bosanskom tradicijom (u člancima i dnevničkim zapisima sastavio je zbirke Stari bosanski epitafi 1961. i Stari bosanski tekstovi 1969) mnogo je važniji pjesnikov neposredni osjećaj zavičaja: njegova poezija moderna je po izvornosti i dubini jezičkog, historijskog pamćenja. Koliko god je i sam naglašavao "čisti jezik" kao tačku opstanka nepokorive materije, koju iz tradicije crpi i u nju smješta i svoj pjesnički subjekt, za razumijevanje njenog historijskog ritma morao je napraviti sličnu sintaksu. Dok je u zbirci Okrutnosti kruga iz 1960. ispitivao efekte gnomskog kazivanja i učinke paradoksa, izraz Kamenog spavača umirio je lirskom digresijom. Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa ("Slovo o čovjeku", "Slovo o nebu", "Slovo o zemlji", "Slovo o slovu"), što se i kompozicijski uklapa s uporišnom kategorijom riječi u krstjanskoj tradiciji, odnosno njenom zaokupljenošću Ivanovim Otkrivenjem. Dizdareva Bosna određena je stećcima, ali i svojom stigmom. Na pitanje o njenoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna ("Zapis o zemlji"). Bosni je, kaže pjesnik u komentaru,
"bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka".
Obrađujući mudrosti i predodžbe o čovjeku, i sam je pjesnik, poput svojih starih povjerenika iz epitafa, između nade i sumnje. U epiloškoj "Poruci" on stoga čeka onog što, kako kaže, "mora doći", ispovijedajući da se na njegove pohode "davno navikao" i spominjući mu "noćnu rijeku". Jedinstvenu potku njegovog pjesništva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u izuzetnom prijemu gotovo se stopila s anonimnom tradicijom – povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna, ali postaje objašnjiva kad je prepoznata.
Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaičnog jezika, izvornog po sadržaju i autorskom obliku, pridajući mu snagu tajanstvenog, unutrašnjeg otkrića i oslobođenja. U doba kad je to pjesništvo s novim naraštajem obnovilo zanimanje za baštinu pjesnik je otkrio neočekivan i produktivan trag.
Stih Maka Dizdara blisko odjekuje s književnim tradicijama i filozofskim pogledima na svijet starih Grka. Mnoge njegove pjesme potcrtavaju bliski odnos s Homerovom Odisejom. Pjesme Maka Dizdara, poput "Kalipso", "Penelopa", "Polifem" i "Kirka", uzimaju i intimu iz Odiseje, a ne samo sličnosti u njihovim naslovima.
Projekcijom, zapravo ugledanjem na dvojbe iz Homerovih stihova, i Dizdareva poezija zadobija određenu antičnost. Kad se čini da se odnos prema drevnom pjesniku više ne može promijeniti, Dizdar čini upravo to. To znači da razlika između Homerovih drevnih stihova i Dizdareve savremene poezije nije suštinska, nego suštinska postaje sličnost između Homera i Dizdara. Dizdar odražava s Grcima viziju onoga što je život. Američki filozof, klasicist i akademik Allan Bloom objašnjava da nisu historijske i empirijske tradicije Grka, nego metafizičke i moralne baštine Grka kojima je Dizdar nasljednik.
Njegova poezija sažima kulturnu historiju, društveni karakter i moralno tkivo Bosne i Hercegovine. Da bi se Dizdar smjestio unutar svjetske književnosti te shvatio kao njen dio, nužno je shvatiti i njegov bliski odnos sa Grcima. Dizdareva transpozicija duha antičke Grčke može se mjeriti sa bilo kojim modernim pjesnikom i upravo na tom uspjehu se temelji prepoznavanje značaja njegove poezije u kanonu svjetske književnosti.
Izvan Bosne i Hercegovine Dizdar je relativno nepoznat, ali je svrstan u antologiju savremene jugoslavenske poezije. U Bosni i Hercegovini Dizdar je najpoznatiji po zbirci Kameni spavač. Godine 1967. Muhamed Filipović tvrdio je da je ovim djelom Dizdar postao jedan od najznačajnijih pjesnika u Bosni i Hercegovini i uspostavio stvaralački pravac izrazito bosanskohercegovačke književnosti. Kroz svoj stih Dizdar obuhvata duhovni značaj misterioznih bosanskih stećaka - kamenih nadgrobnih spomenika iz 13. i 14. vijeka, mnogih elokventno graviranih, razasutih po krajoliku. Nekoliko najznačajnijih prikupljeno je i čuvaju se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. S uvezanim stihom Dizdar pantomimom oživljava uzvišeni karakter materijalne kulture Bosne i zagonetno naslijeđe iz ovog zagonetnog perioda srednjovjekovne historije Bosne i Hercegovine, kako su to objasnili Rusmir Mahmutćehajić i Amila Buturović. Druga zbirka poezije, Modra rijeka, objavljena je godinu dana nakon pjesnikove smrti i potvrđuje mjesto Maka Dizdara kao najboljeg modernog pjesnika Bosne i Hercegovine, kao što je opisao Vladimir Premec.
Prema riječima pisca Meše Selimovića,
"Mak Dizdar je uspio uspostaviti pravu vezu sa tradicijom ne čineći nasilja nad njom, obnavljajući stari jezik otkrivajući u njemu potpuno nova značenja, on je uspio premostiti značenja sa srednjovjekovnih natpisa na misli i osjećaje savremenog čovjeka".[6]
U znak vrednovanja Maka Dizdara, u julu 2012. godine Gradsko vijeće Grada Sarajeva donijelo je odluku o utvrđivanju nagrade "Slovo Makovo – Mak Dizdar."[9]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
