Remove ads
Hilandar, u starijim spisima i Hilendar (gr. Χιλανδαρίου) je srpski pravoslavni manastir, koji se nalazi u sjevernom dijelu Svete Gore (gr. Aγιoν Oρoς), područja koje je mnogo ranije bizantijski car Bazilije I Makedonac dekretom (zlatnom bulom) iz 885. godine dodijelio pravoslavnim monasima da žive asketskim životom u hrišćanskom duhu daleko od vanjskog svijeta.[1] Sveta Gora je smještena na Atosu (gr. Aτoς), trećem kraku poluotoka Halkidiki u sjevernoj Grčkoj, a manastir se nalazi na 2,5 kilometara od mora.[2] Promatran izvana, manastir ima izgled srednjovjekovnog utvrđenja, s obzirom da je utvrđen bedemima, koji su visoki i do 30 m. Vanjski zidovi su dugački 140 m i okružuju površinu koja je skoro 75 m široka. Manastir je ovako utvrđen s obzirom da je u prošlosti, kao i ostala utvrđena monaška naselja na Svetoj Gori, morao da se brani od gusara.
Manastir Hilandar je izgradio grčki monah Svetogorac, Georgije Helandarios. Manastir Hilandar su obnovili Stefan Nemanja (u monaštvu Simeon) i njegov sin Sava 1198. godine, a u samostanu je 1200. godine, umro Stefan Nemanja. Kralj Stefan Uroš I je 1262. godine značajno utvrdio manastir. Hilandar je osobito pomogao kralj Milutin, koji je oko 1320. godine na mjestu stare podigao novu crkvu Vavedenja Bogorodice. U vrijeme kralja i cara Dušana Sveta Gora je došla pod njegovu vlast, a to je razdoblje najvećeg prosperiteta manastira. U stoljećima turske vladavine, Hilandar su pomagali ruski carevi i moldavski kneževi u XVI. stoljeću, a srpska patrijarsi iz Peći u XVII stoljeću. Početkom XIX stoljeća stvorena je Kneževina Srbija, pa je nastavljena bogata tradicija hilandarsko-srpskih odnosa. U novijoj povijesti manastir je značajno stradao 2004. godine u katastrofalnom požaru, a u toku je obnova oštećenih građevina.
Hilandar predstavlja jedno od najznačajnijih središta srpske kulture i duhovnosti, koji je bio pod snažnim utjecajima bizantijske umjetnosti i arhitekture za vrijeme vladavine dinastije Komnen. Kroz stoljeća, relativno zaštićen od napada i pljačkanja, u sigurnosti Svete Gore Atonske i njene autonomije, bio je pošteđen sudbine koja je zadesila skoro sve druge srpske manastire. U Hilandaru je očuvana najbogatija kolekcija originalnih starih rukopisa, ikona, fresaka, tako da on u današnje vrijeme predstavlja najznačajniju riznicu srpske srednjovjekovne kulture uopće. Manastir se od 1988. godine, zajedno s ostalih devetnaest svetogorskih manastira, nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine u sklopu spomenika srednjeg vijeka objedinjenih pod zaštićenom cjelinom planine Atos.[3]
Remove ads
XII vijek - Osnivanje manastira
Manastir Hilandar je izgradio grčki monah Svetogorac, Georgije Helandarios. Manastir Hilandar su obnovili Stefan Nemanja (u monaštvu Simeon) i njegov sin Sava 1198. godine.[4] Te godine je bizantski car Aleksije III Anđeo izdao povelju Simeonu i Savi kojom se manastir Hilandar i Svetište u Milejama daruju "da Srbima budu na vječni poklon".[4] Car je pristao da to učini, pošto su bile ispunjene i očuvane forme, i pošto je molba imala pristanak cijelog svetogorskog bratstva. Manastir je izgrađen na ruševinama ranijeg bizantskog manastira Helandariona, koji je osnovan početkom XI stoljeća.[5] Dijelovi tog najstarijeg Hilandara postoje i danas na jugozapadnoj strani manastira, a to su pirg Svetog Đorđa i vanjski odbrambeni zid prema jugu i prema zapadu uz koji su iznutra prizidani konaci i blagovaonica.[2] U razdoblju od 1198. do 1200. godine Simeon i Sava su podigli crkvu Vavedenja Bogorodice, koja danas ne postoji, pirg Svetog Save, Kambanski pirg zvonara i keliju Svetog Simeona.[2] Simeon i Sava su za obnovu manastira imali finansijsku podršku od velikog župana Stefana.[4] Kada su građevine bile gotove, sredinom 1199. godine, Nemanja je kao ktitor izdao povelju. Ovu osnivačku povelju je napisao Sava, a za nju je Nemanja dobio pristanak od velikog župana Stefana. Povelja je u originalu bila sačuvana sve do Drugog svjetskog rata, kada je stradala 06. aprila 1941. godine u bombardiranju Narodne biblioteke u Beogradu.[5]
Sa završetkom izgradnje Simeon se preselio u Hilandar s priličnim brojem kaluđera. Hilandaru je dodijeljeno i nekoliko sela u okolini Prizrena kao metoh. U međuvremenu, Sava je ponovno od bizantskog cara izdejstvovao novu povelju, u kojoj car u potpunosti izjednačava Hilandar sa ostalim manastirima na Svetoj gori, i daje manastiru jedan metoh, davno razrušeni manastir Zig ( Ivanicu, u unutrašnjosti poluotoka Halkidiki).[5]
Monah Simeon je nakon osam mjeseci boravka u Hilandaru, umro 13. februara 1200. godine[5], a njegovi zemni ostaci su bili jedno vrijeme sahranjeni u crkvi Vavedenja Bogorodice.[2] Prema predanju iz groba svetog Simeona potječe "čudesna loza" koja uvijek daje plod.[5] Nakon očeve smrti Sava se 1199. godine preselio u Kareju, gdje je podigao isposnicu. Tamo je najprije napisao Karejski tipik 1199. godine i to je danas najstariji dokument koji se čuva u riznici Hilandara. Sava je 1200. godine napisao Hilandarski tipik kojim su određene norme kaluđerskog života u samostanu, kao i organizacija manastirske uprave. Tipik je napisan po ugledu na prolog tipika Konstantinopoljskog manastira Bogorodice Blagodateljice.[5]
XIII i XIV vijek
Početkom XIII stoljeća Sveta Gora je bila pod faktičkom vlašću križara koji su u Četvrtom križarskom ratu 1204. godine osvojili Carigrad, a pojavili su se i brojni pljačkaši koji su bili velika opasnost za sve manastire.[5] Uslijed toga, Sv. Sava je 1214. godine napustio Svetu Goru i prenio mošti svog oca iz Hilandara u Srbiju.[5] Sa svog posljednjeg putovanja pred smrt, Sava je iz Palestine, iz manastira Svetog Save Osvećenog, donio najstariju i najpoznatiju hilandarsku ikonu Bogorodicu Trojeručice. U takvim okolnostima kralj Stefan Uroš I je 1262. godine iznad manastira podigao veliki pirg - kulu Preobraženja da bi što bolje zaštitio manastir.[4] U to vrijeme su značajno rasli manastirski posjedi, a kraljevi Dragutin i Milutin su znatno proširili manastirske posjede u samoj Srbiji.
Početkom XIV stoljeća velika opasnost za sve manastire na Svetoj Gori su bili Katalonski najamnici, koje je bizantski car Andronik II uzeo u službu protiv maloazijskih Turaka. Kada su ostali bez plaće najamnici su objavili rat caru. Učvrstili su se u blizini Soluna i napadali Svetu Goru. Zahvaljujući jakim utvrđenjima i požrtvovanošću tadašnjeg zamjenika igumana Danila, Hilandar je bio sačuvan od propasti.[5]
Hilandar je osobito pomogao kralj Milutin, koji je oko 1320. godine na mjestu stare podigao novu crkvu Vavedenja Bogorodice, koja i danas služi kao Saborna crkva.[2] U njegovo vrijeme manastir je proširen prema sjeveru, a tada su podignuti vanjski zidovi u podrumu velikog konaka iz 1821. godine i vanjski zid pored konaka iz 1598. godine.[2] Na mjestu današnjeg ulaza izgradio je ulaz sa Pirgo i paraklis Svetog Nikole koji je srušio potres u drugoj polovini XVI. stoljeća, a oko 1320. godine je izgradio i današnju blagovaonicu.[2] Kralj je istovremeno podizao i nove Pirgo - kule. Milutinov pirg se nalazi na putu od Hilandara ka moru, a Hrusija je podignuta na obali mora.[4] Glavni hram je živopisan 1321. godine, a istovremeno su oslikane i blagovaonica i grobljanska crkva.[4] U to vrijeme su srpski monasi u Hilandaru bivali sve brojniji i osjetno su se razvijali, a bizantski car Andronik II je manastiru dodijelio posjede u današnjoj Grčkoj.[5] U vrijeme kralja i cara Dušana Sveta Gora je došla pod njegovu vlast, a to je razdoblje najvećeg prosperiteta manastira. Car je značajno pomagao manastir i dodijelio mu mnogobrojne posjede u Srbiji, današnjoj Makedoniji i Grčkoj. U to vrijeme posjedi Hilandara su zahvaćali petinu teritorija Svete Gore.[5] Pored vladara, manastir je značajno pomagala i srpski vlastela (sevastokrator Vlatko, veliki vojvoda Nikola Stanjević, despot Dejan).[2] Dušan se 1347. godine sklonio u Hilandar od kuge koja je bjesnila na cijelom Balkanu, a tom prigodom je napravio iznimku i sa sobom poveo caricu Jelenu, što je bilo grubo narušavanje strogo poštovane tradicije o zabrani dolaska žena na Svetu Goru.[5] Kao uspomena na dolazak srpskih cara na Svetu goru danas postoji križ koji označava mjesto na kome su hilandarski monasi sačekali cara i za uspomenu zasadili carsku maslinu. Oko 1350. godine podignuta je crkva Sv. arhanđela,[2] a proširena je i manastirska bolnica, a Carica Jelena je postala ktitor Karejske kelije Sv. Save, koja je pripala Hilandaru.[5]
Već tada su Sveta Gora i Hilandar imali veliki ugled u Srbiji, a 1354. godine hilandarski zamjenik igumana Sava je izabran za srpskog patrijarha.[5] Nakon smrti cara Dušana, krajem 1355. godine, manastir se i dalje razvijao. U to vrijeme su manastir pomagali pored cara Uroša i srpski vlastelini. Knez Lazar Hrebeljanović je ktitor vanjske priprate koja je izgrađena oko 1380. godine uz zapadnu stranu crkve Vavedenja Bogorodice.[2] Krajem XIV stoljeća Hilandar je poslužio kao utočište članovima posljednjih srpskih vladarskih i vlastelinskih porodica.[5]
Razdoblje od XV do XVIII vijeka
Osmanlije su okoliš poluotoka Atos definitivno zaposjeli 1430. godine, gdje je zavladalo nasilje i bezakonje. Zbog toga je određen broj redovnika napustio Hilandar i vratio se u Srbiju. Stanje se donekle popravilo tek nakon ukaza (tur. ferman, ن ام رف) sultana Mehmeda II iz 1457. godine kojim su potvrđene stare slobode i prava svetogorskim manastirima.[5] Nakon pada srpskog despotovine nestao je značajni pokrovitelj manastira, a pomoć se tražila na drugoj strani. Žena ugarskog titularnog srpskih despota Angelina Branković je početkom 1503. godine uputila prvu molbu ruskom velikom knezu Vasiliju Ivanoviču da zaštititi Hilandar.[5] Zamjenik igumana Pajsije je sa tri pratioca 1550. godine posjetio Moskvu i od Ivana IV Vasiljeviča Groznog tražio pomoć i protekciju na istanbulskoj porti. Ruski car je intervenirao kod sultana, tražeći prava za manastir. Osim toga, 1556. godine je sakupio značajnu pomoć i poslao bogate poklone.[5] I naredni ruski carevi su se starali o Hilandaru. Car Fjodor Ivanovič je 1591. godine izdao "zlatnu bulu", na zahtjev zamjenika igumana Georgija, kojom se omogućava pravo sakupljanja dotacija manastiru i obaveza pomaganja ruskog manastira Rusikon na Svetoj Gori. Ruski carevi će i kroz cijeli XVII vijek potvrđivati ova prava takozvanim Gramat.[5]
U XVII stoljeću Hilandar su pomagali pećki patrijarsi (Antonije, Jovan, Maksim), hercegovački mitropolit Simeon i beogradski mitropolit Simeon.[4] Za vrijeme uprave igumana Viktora (1652-78.) obnovljeno je više građevina manastirskog kompleksa, a tu je značajnu ulogu imao i bogati srpske trgovac iz Venecije, koji je kao monah Nikanor došao 1662. godine.[5] U to vrijeme srpske manastir je imao najveći broj monaha od svih svetogorskih manastira.[5] Nakon Velikog rata nastaje težak period za srpsko stanovništvo i velika seoba u Habzburške monarhiju početkom 1690. godine. Nakon toga grčko svećenstvo u srpskom zemljama (tzv.fanarioti) postaje sve brojnije. Zbog toga je i u Hilandaru tokom XVIII stoljeća konstantno opadao broj srpskog, a rastao broj grčkih i bugarskih monaha. Već krajem XVIII i početkom XIX stoljeća manastir se još samo formalno nazivao srpski, ali je većina monaha bila grčka i bugarska.[5]
Hilandarski monasi su u XVIII stoljeću uspostavili žive veze s Karlovačkom mitropolijom i srpski crkvenim općinama u južnoj Ugarskoj i u Bosni. Bugari su značajno pridonijeli očuvanju duhovnog života u samostanu, posebno prilozima poslije velikih požara 1722. i 1776. godine.[4] U manastir je 1765. godine došao i Dositej Obradović koji je ostavio svjedočanstvo o sporu Srba i Bugara oko uprave nad manastirom.[4] Od kraja XVIII stoljeća manastirom prestaje upravljati iguman, već se igumanom manastira smatra čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice.[4] Iguman se ponovo bira tek od 1991. godine.[4]
Razdoblje od XIX vijeka i suvremena historija
Početkom XIX stoljeća stvorena je prva novovjekovna srpskih država. To je utjecalo da ponovo počne rasti broj srpskih svećenstva u manastiru.[5] Bratstvo manastira je 1820. godine zatražilo od Miloša Obrenovića da bude njegov pokrovitelj i zaštitnik.[5] Mlada srpskih država je pokazala interes za manastir i pomagala ga u skladu sa mogućnostima. Najveću zaslugu za novouspostavljene srpsko-hilandarske veze imao je arhimandrit Onorfije Popović, koji je i prvi uspostavio kontakt s knezom Milošem.[5] Bratstvo manastira je u tom razdoblju često pomagalo oslobodilačku borbu Grčkog naroda, a to je prouzrokovalo odmazdu turskog garnizona, koji je zbog toga bio stacioniran u manastiru nekoliko godina.[5]
Drugu polovicu XIX stoljeća je obilježio sukob s bugarskim svećenstvom oko uprave nad manastirom. Kneževina je materijalno pomagala manastir, osobito u razdoblju velike materijalne krize prouzročene dugogodišnjim sporom oko manastirskih granica. [5] Poslije 1860. godine beogradski mitropolit Mihailo je uspio donekle izgladi sporove s bugarskim svećenstvom na Svetoj Gori, naročito poslije Berlinskog kongresa 1878. godine.[5] Spor oko uprave manastirom je konačno riješen nakon posjete kralja Aleksandra Obrenovića Hilandaru 1896. godine. Srbija je platila manastirske dugove i monasi su ponovo mogli dolaze iz Srbije i drugih srpski krajeva.[4]
Početkom XX. stoljeća manastir je ponovo imao većinu srpskog monaha. Hilandar je u pratnji premijera Nikole Pašića posjetio i kralj Petar I Karađorđević.[4] U današnje vrijeme, od nekadašnjih velikih posjeda, Hilandaru su ostala samo tri metoha izvan Svete Gore (Kumica, Kakovo i Kalamaria).[5] U noći između 3. i 4. marta 2004. godine u manastiru je izbio požar koji je ubrzo poprimio katastrofalne razmjere.[6] Tom prilikom je izgorjelo više od polovice korisne površine manastirskih zdanja. Obnova oštećenih dijelova je započeta odmah nakon požara, a planirano je da se svi poslovi završe do kraja 2011. godine.[6] Manastir se nalazi pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu, a staranjem manastirskog bratstva, srpske i grčke države dobro se čuva, održava i obnavlja.[4]
Igumani manastira su bili Pajsije Tanasijević (1989-1992), Mojsije Žarković (1992-2010), Metodije Marković (od 2010).
Remove ads
Manastirski kompleks je ograđen odbrambenim zidovima koji su pojačani Pirgovo - kulama, Svetog Save i Svetog Georgija uz koje su podignuti višespratni konaci, kapele, paraklis, bolnica i drugi objekti.[4] Bedemi su visoki preko 30 m i u donjem dijelu, sem kapije, nemaju nikakvih otvora. Stanovi su svi na trećem ili četvrtom katu. U ćelijama na četvrtom katu vanjski zidovi imaju preko 1,5 m širine. Kule su još tvrđe i imaju vojnički izgled. Otvori su im dosta mali i uski, vrata niska i teška.[5] Građevine su zidane u bizantskom stilu od tesanog kamena s naizmjeničnim redovima opeke, dok su podovi i balkoni izgrađeni od drveta. Konaci su oduvijek zidani iznutra uz odbrambene zidove i do XIX stoljeća imali su otvore uglavnom prema porti.[2] Osim glavne, u manastiru se nalazi još dvanaest manjih živopisnih crkava i kapela iz raznih vremena, sa ikonostasima iz doba različitih umjetničkih škola, sa ikonama, utvarama i drugim predmetima.[4] Izvan manastira u zidinama, au njegovoj neposrednoj blizini, nalaze se grobljanska crkva Blagoveštenja sa kosturnicom i paraklis Svetog Trifuna iz 1719. godine.[2]
Glavnu manstirskom crkvu Vavedenja Bogorodice sagradio je kralj Milutin početkom XIV stoljeća na temeljima prvobitne crkve.[4] Ona predstavlja potpuno novu vrstu bizantijske arhitekture i to konstantinopoljske škole, s nešto elemenata solunske i atonske neimarske vještine.[5] Za Svetu Goru nova građevina je donijela izvjesna nova, iako ne originalna rješenja u narteks. Napušteni su dodaci uz crkvu kao eksonarteks, pobočne kapele i prednji portik. Dobio se velik i dobro osvijetljen prostor u crkvi, koji ranije svetogorske građevine nisu imale.[5] Ovaj novi tip arhitekture održao se na Svetoj Gori do današnjih dana. Mramorni ukrasi oko vrata i prozora nisu iznenađujući, već skladni i solidni. Pod crkve koji je ukrašen mozaikom izuzetne ljepote je pažljivo i dobro složen.[5] Na crkvi su očuvani fragmenti prvobitne plastike. U vrijeme kneza Lazara oko 1380. godine, uz crkvu je sagrađena priprata.[4]
Remove ads
Živopis
Saborna crkva, blagovaonica, trijem blagovaonice, svi paraklis i ulaz imaju iznutra, a ponegdje i izvana, freske - živopis. Najstariji živopis je iz XIII stoljeća i nalazi se unutar i izvana pirga i paraklisa Svetog Đorđa.[2] Živopis Saborne crkve je iz 1321. godine[2] (a preslikan je 1804. godine pa djelomično u južnoj pevnici[4] očišćen od ovog preslikavanja sedamdesetih godina XX stoljeća. Freske na tavanu trpezarije na sjevernom zidu su nastale nakon 1321. godine, au crkvi Sv. arhanđela polovinom XIV stoljeća.[2] Najveći dio sačuvanog živopisa u paraklis nastao je u XVII i XVIII stoljeću.[2] U paraklis koji su gorjeli živopis je teško oštećen. Trpezariju je 1621. godine ponovo oslikao Georgije Mitrofanović, monah u Hilandaru i najugledniji srpske slikar toga vremena.[4] U XVIII i XIX stoljeću oslikan je veći broj kapela. Izvan manastirskog kompleksa sačuvan je živopis iz XIII stoljeća u pirgu na Spasovoj Vodi i iz XVII stoljeća.[4]
Ikonopis
U riznici Hilandara sačuvano je oko petsto ikona [4] nastalih od XII do XIX stoljeća.[4] antologijsku vrijednost imaju sljedeće ikone:
- Bogorodica Trojeručica, jedna od najvećih svetinja i ujedno najpoznatija ikona. Po predanju je nastala u VIII stoljeću.[7] Tada je iscijelila Sv. Jovana Damaskina.[7] Ona se nalazi u Sabornoj crkvi.[4]
- Mozaička Bogorodica Odigitrija, nastala oko 1200. godine[7], ima veliku umjetničku i još veću povijesnu vrijednost. To je najstarija ikona koja se čuva u riznici manastira.[2]
- Bogorodica Odigitrija, iz treće četvrtine XIII stoljeća je remek-djelo europskog slikarstva XIII stoljeća.[7]
- Krist Pantokrator, iz treće četvrtine XIII stoljeća je pandan prethodnoj ikoni na ikonostasu nekadašnje crkve Vavedenja Bogorodice.[7]
- Vavedenje Bogorodice, iz 1320. godine, je tipična ikona iz razdoblja renesanse Paleologa (1261-1453), velike umjetničke vrijednosti s vidljivim utjecajem antičkih grkih uzora.[7]
- Sveti Arhanđel Gavrilo, Sveti jevanđelist Matej, Sveti jevanđelist Luka, sve tri ikone su iz treće četvrtine XIV stoljeća.[7]
- Iz XVII stoljeća su ikone Sv. Mina, sv. Viktor i sv. Vikentije, Sveta Petka, Sveti Sava i sveti Simeon Srpske i Sveti knez Lazar i sveti Georgije Novi.[7]
- sv. Dimitrija, nastala 1763. godine i podsjeća na bizantske uzore [7]
Pored pojedinačnih ikona u svim crkvama, paraklis i kapelama, u kompleksu samostana, kao i van samog kompleksa, nalazi veći broj ikonostasa nastalih u XVII, XVIII i XIX stoljeću.[4] U obnovi manastira poslije požara iz 2004. godine, restauriran je jedan dio.
Književnost
U XIII stoljeću u Svetoj Gori je jačalo duhovno i književno interesovanje. Domentijan je 1264. godine u Hilandaru, živeći u pirgu Sv. Save, napisao žitije Sv. Simeona, a gramatik Teodor je prepisao Šestodnev iz vremena Sv. Simeona. U Hilandaru tog vremena su se nalazila najbolja spisa bizantske crkvene književnosti i ono najvrjednije što se do tada napisalo u slavenskoj književnosti. U samom manastiru je sačuvano malo rukopisa iz XIII stoljeća.[5] Danas je sačuvan značajan broj rukopisa iz XIV stoljeća, a posebno iz njegove prve polovice. Karejski monah Teodul je 1336. godine prepisao Teodosijev Žitije Sv. Save, a danas se u riznici manastira mogu naći šesnaest evanđelja iz XIV stoljeća, zatim velika zbirka evanđelja, apostola, sinaksara, Mineja, trioda, i pjesama blaženih. U drugoj polovici XIV stoljeća javlja se ljetopisačka književnost i hronike. Opširna bizantijska hronika Georgija monaha, zvanog Hamartol, prepisivana je u to vrijeme na više strana. Iz osamdesetih godina XIV stoljeća potječu tri prijepisa, od kojih je najstariji rađen 1382. godine u Hilandaru.[5] Najznačajniji rukopisi u riznici manastira su Evanđelje patrijarha Save iz treće četvrtine XIV stoljeća, Romanovo jevađelje iz 1337. godine, Izborno jevanđelje vojvode Nikole Stanjevića, Besjeda Jovana Zlatoustog, ispisana u Smederevu sredinom XV stoljeća, Apostol igumana Viktora iz 1660. godine itd. Među rijetkim tiskanim knjigama nalazi nekoliko primjeraka iz cetinjske štamparije iz doba Đurađa Crnojevića: tri Oktoiha prvoglasnik iz 1494. godine i tri Psaltira s posledovanjem iz 1495. godine, dok iz venecijanske tiskare Božidara Vukovića i njegovog sina Vicenza, manastirska riznica posjeduje oko tridesetak različitih izdanja.[4]
U prepisivačkoj umjetnosti, najznačajnija ostvarenja su proksomidie, od kojih je najstarija datirana krajem XVI. stoljeća.[5] Bugarski monah Pajsije je 1762. godine u Hilandaru napisao poznatu Slavensko-bugarsku historiju.[4]
U manastirskoj knjižnici čuvaju se brojni rukopisi na starosrpskom i grčkom jeziku, pisani na pergamentu i papiru, ukupno 367 povelja, od kojih 172 povelje bizantskih careva,154 povelje srpskih vladara, nekoliko povelja ruskih careva i moldavskih kneževa, oko 150 primjeraka prvoštampanih srpskih knjiga, turskih dokumenata i isprava, te veliki broj dragocjenih arhivskih dokumenata, bakrorezne i drvorezne ploče s kojih su otiskivane grafike u bakrorezu i drvorezu u XVIII i XIX stoljeću.[4]
Riznica
Pored rukopisa, povelja, ikona i knjiga u riznici manastira se nalaze i drugi predmeti neprocjenjive vrijednosti. Najznačajniji predmeti koji se čuvaju u riznici su:
- Duborezni diptih monahinje Jefimije koji je posvećen njenom rano preminulom sinu Uglješi Despotović;[4]
- Vezena zavjesa za ikonostas despotice Jelene, u monaštvu Jefimije (oko 1400. godine);[4]
- Zavjesa ruskog cara Ivana IV Groznog, s izvezenim likovima Krista, ruskih svetaca, ali i Sv. Simeona i Sv. Save;[4]
Remove ads
- Sveta Gora i Hilandar, Vladimir Ćorović, Beograd 1985.
- Srbi i Turci, Stojan Novaković, Beograd 1960.
- Istorija Srba, Konstantin Jireček, Beograd 1988.
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
Remove ads