From Wikipedia, the free encyclopedia
Crni utorak (Crni četvrtak ili Crni petak) je naziv za krah berze dionica u New Yorku 25. oktobra 1929. Pojam je različit jer je zbog geografske udaljenosti na drugim berzama (London, Berlin) i tadašnjih mogućnosti komunikacija krah se par dana kasnije proširio. Nastala je Velika depresija, dolazi do masovnog zatvaranja fabrika i otpuštanja radnika. Reakcije zemalja su bile različite. Dok je vlada SAD-u pod Rooseveltom uvela program zapošljavanja pod imenom New Deal, vlada Vajmarske republike (današnje Njemačke) pod kancelarom Brüningom uvela je mjere štednje (vidi Deflacija) što je pogoršalo situaciju.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata SAD-a masovno daje kredite inostranstvu, posebno evropskim zemljama koje su snosile njegove posljedice. Konjunktura je u SAD-u rasla zahvaljujući novim otkrićima (radio, putnički avion, telefon) i lančanoj proizvodnji. Nova revolucija u industriji omogućila je samo u SAD-u proizvodnju oko 15 miliona automobila godišnje.[1] Prosperitet i euforija su doveli do ulaganja na tržištu kapitala, tj. berzi. Kako su rasli dobici dioničkih društava tako su rasli i kursevi njihovih dionica. Primjera radi cijena dionice proizvođača aviona Wrigth Aeronautics je od početka 1928. pa do kraja iste godine narasla od 69 na 290 dolara. Dionice RCA (Radio Corporation od America) su u istom periodu narasle od 85 na 420 dolara. U prosjeku dionice su narasle u toku od 1921-1929 za oko 400 %. Vladala je opšta euforija. Berzovni indeks Dow Jones je 1923. po prvi put u historiji prešao 100 poena.[2] Tadašnji predsjednik Herbert Hoover je izjavio:[3]
Bliže smo nego ikad konačnoj pobjedi nad siromaštvom u našoj zemlji
Američki ekonom James K. Galbraith opisuje berzovnu euforiju 20-tih:[2]
U Americi vlada uvjerenje, da je Bog na ovaj način dao bogatstvo srednjoj klasi
Ovaj period je imao i naziv zlatne 20-te (en. "Golden Twenties"). Tada još nisu bili rasprostranjeni investicijski fondovi, no postojali su investment-trusts koji su skupljali novac ulagača. Dok je 1927. njihov broj iznosio 160, dvije godine kasnije je taj broj narastao na 750. Investment-trusts su do 1929. kupili dionice u vrijednosti od 3 milijarde dolara.[4] Mnoga preduzeća, čak i ona koja su poslovala s gubitkom, plasirala su dionice na berzi. Mnogi ulagači su kupovali dionice na kredit, samo s 10% vlastitog kapitala.[5] Do augusta 1929. oko 8,5 milijardi dolara je iznosilo zaduženje ulagača koji su kupovali dionice na kredit.[6]
Konjunktura je u ljeto 1929. počela da se smanjuje. U početku na Wall Streetu je zabilježeno samo manje padanje Dow Jones indeksa. Pred sami krah indeks je narasato na 381 poen.[2] 24. oktobra prijepodne situacija je postala dramatična, indeks je počeo da pada, niz banaka: J.P. Morgan, National City, Chase National i Guaranty Trust su pokušale masovnom kupovinom dionica zaustaviti pad. Preko vikenda se situacija smirila, ali samo do sljedećeg ponedjeljka.[7]
Američki ekonom Galbraith je opisao tadašnje stanje sljedećim riječima:[8]
U 11:30 je u tržište bilo ispunjeno strahom. Izbila je panika
Dnaa 25. oktobra zavladao je opšti metež na Wall Streetu, glavni indeks Dow Jones je prestao da raste, zaduženi policijski komesar Grover Whalen doveo je pojačanje u slučaju da eskalira situacija. Taj dan je već 11 ljudi, koji su radili na berzi, bacanjem s obližnjih zgrada oduzelo sebi život. Taksista je tokom vožnje upitao John Kennedya (djed John F. Kennedyja kasnijeg predsjednika), koji je bio imućan i raspolagao s 400 miliona dolara, ima li kakvu preporuku za kupovinu dionica.[8] Kennediyu je bilo jasno da je berzovna euforija stigla i do prosječnog radnika, te je isti dan prodao svoje dionice. Poštari, kućne pomoćnice idr. počeli su kupovati dionice, dok su iskusni ulagači iste prodavali. Cijene dionica su padale sve brže i brže, svi dioničari su pokušavali da dođu do novca, jer su se u tu svrhu i zadužili. Dionice Chryslera, proizvođača automobila, dok su 24. oktobra 1929 vrijedile 135 pale su do 1932. na 1,25 dolara.[8]
Dionice US Steela su za tri godine pale sa 262 na 22 dolara, General Motorsa sa 73 na 8 dolara. Mnoge dionice su postale potpuno bezvrijedne, niz banaka je otišao u stečaj. Dow Jones indeks, dok je 1929 imao 382, pao je do ljeta 1932. na 41,22 poena. Nivo od 380 poena ponovo je dostignut tek 1954.[7] Za samo sedmicu dana indeks je izgubio trećinu poena.[9]
Na globalnom nivou opticaj robe je pao za 66%.[10] Čak i zdrava preduzeća su otišla u stečaj jer banke nisu više nikom davale kredite, plaće su pale za oko 60%.[11] Zavladala je nestašica i glad, dok starije osobe nisu imale nikakve šanse na tržištu rada mlađi su radili za najniže plate. U javnim kuhinjama je porastao broj korisnika, ispred biroa za zapošljavanje su bili dugi redovi ljudi koji su tražili posao. Raširilo se prosjačenje, prostitucija i krađa.[12]
Od 120 miliona Amerikanaca je učestvovalo samo oko 1,5 milion na berzi. Pored toga potojao je višak robe (poljoprivreda, drvo i druge sirovine) i proizvoda (automobili, radioaparati, frižideri, gramofoni, fotoaparati) što je dovelo i do pada cijena u realnom sektoru.[9] Za razliku od današnjice tada nije postojao nadzor berze (Securities Exchange Commission, SEC). Čim su ulagači počeli panično prodavati dionice, Američka centralna banka (Federal Reserve, FED) je podigla ključnu kamatnu stopu. Kasnije je kamatna stopa spuštena ali dotle je kriza već uveliko obuhvatila banke, 40% američkih banaka je od 1929-1933 otišlo u stečaj. Vlada SAD je podigla carine (en. Smooth-Hawley-Tariff-Act) na uvoz iz evropskih zemalja za 60%, to je dodatno pogodilo evropske države, jer su istovremeno povučeni svi krediti iz Evrope.[4][13] Nakon što je dobio izbore 1932. Roosevelt je uveo, pod utjecajem John Keynesa, program New Deal.[14]
Broj nezaposlenih je narasto na 6 miliona. Zemlja je, nakon izgubljenog Prvog svjetskog rata, morala plaćati Francuskoj i Engleskoj odštetu (reparacije).[15] Uz to je 13. jula 1931 Danat bank (njem. Darmstadtbank und Nationalbank) zatvorila šaltere. Opšte nezadovoljstvo je pogoršano reakcijom kancelara Brüninga, čija je vlada uvela mjere štednje. Srezane su plaće državnih službenika, znatno je smanjena pomoć za nezaposlene. Ovim činom je Brüning pokušao dokazati inostranstvu da nisu u stanju plaćati dalje reparacije.[16] Mnoga preduzeća su zatvorena. Drastično je smanjen opticaj novca, to je olakšalo Hitlerovom NSDAP-u kao i KPD, da dođu na vlast.[14]
Dana 22. maja 1931 Credit-Anstalt je prekinula s plaćanjem. Ovo je dodatno pogorošalo situaciju u Vajmarskoj republici.[14]
Ovdje su tek krajem 1931. osjećale prve posljedice. Većina Švicaraca nije učestvovala na berzi, s izuzetkom bogatih porodica. No izvozne grane industrije: precizna mehanika (satovi), tekstilna i mašinska industrija su imale manji profit. Vrhunac krize je doveo do 125000 nezaposlenih. Vlada je uvela vanredno stanje (njem. "Notrecht"). Od 1947. se je stanje stabilizovalo i od tada je krenuo privredni rast.[17]
Ekonomi su se usaglasili da su sljedeći uzroci izazvali Veliku depresiju:[18]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
