dva bizantijska hrišćanska teologa i misionara From Wikipedia, the free encyclopedia
Ćirilo (Konstantin) i Metodije (grčki: Κύριλλος καὶ Μεθόδιος; staroslavenski: Кѷриллъ и Меѳодїи) dva su brata porijeklom iz Grčke. Bili su bizantijski hrišćanski teolozi i hrišćanski misionari. Kroz svoj rad utjecali su na kulturni razvoj svih Slavena, zbog čega su dobili naziv "slavenski apostoli".[1] Smatraju se prvim osobama koje su Južnim Slavenima, kao i području Bosne i Hercegovine donijeli pismenost. Zaslužni su za osmišljavanje glagoljske abecede, prve abecede koja se koristi za prevođenje staroslavenskog jezika.[2] Nakon njihove smrti, njihovi učenici su nastavili svoj misionarski rad među drugim Slavenima. Oba brata se u pravoslavnoj crkvi poštuju kao sveci sa nazivom "jednaki apostolima". Godine 1880. papa Lav XIII ih je uveo u svoj blagdanski kalendar Rimokatoličke crkve. Godine 1980. papa Ivan Pavao II proglasio ih je svetim zaštitnicima Evrope zajedno sa Benediktom iz Nursije.[3]
Ćirilo i Metodije dva su grčka misionara rođena u okolini Soluna, današnja Grčka - Ćiril (Κύριλλος) oko 827–828, a Metodije (Μεθόδιος) oko 815–820. Ćiril je navodno bio najmlađi od sedam braće. Rođen je pod imenom Konstantin,[4] ali vjersko ime Ćiril uzeo je nakon što je postao monah u Rimu neposredno prije svoje smrti,[5][6][7] prema "Vita Cyrilli" ("Život Ćirila"). Metodije je nosio ime Mihael od rođenja. Nakon pravne obuke imenovan je za vojnog upravnika (arhont) u bizantijskoj provinciji na rijeci Struma (sjeverno od Soluna), gdje su živjeli Slaveni. Oko 845. godine napustio je ovaj položaj, a dobio je ime Metodije nakon što je ušao u manastir i postao monah, đakon na planini Olimpu u Miziji (današnji Uludağ), na sjeverozapadu Turske.[8] Njihov otac se zvao Leo i po vojnom činu u bizantijskoj vojsci je bio droungarij u upravnoj jedinici tema u Solunu, a njihova majka se zvala Marija.
Tačno etničko porijeklo braće je nepoznato, a postoji kontroverza o tome da li su Ćiril i Metodije bili slavenskog[9] porijekla, ili oboje.[10] ili bizantijsko grčkog.[11] Dva brata su izgubila oca kada je Ćirilu bilo četrnaest godina, a moćni ministar (teoktistos), koji je bio dromologofet i jedan od glavnih ministara Carstva, postao je njihov zaštitnik. On je zajedno sa regentom vardom mamikonijanom, bio odgovoran za pokretanje dalekosežnog obrazovnog programa u okviru Bizantijskog Carstva, koji je kulminirao osnivanjem Univerziteta u Konstantinopolju (Univerzitet Magnaura), gdje je Ćiril trebao podučavati. Ćiril je bio sveštenik neko vrijeme nakon školovanja, dok je njegov brat Metodije ostao đakon sve do 867. - 868. n. e.[12]
Ćirilova prva misija u bizantijskoj vladi, dovela ga je (već sa 24 godine) u grad Samarra u Abasidskom halifatu. Tamo je trebalo da raspravlja o kontroverznim teološkim pitanjima sa islamskim naučnicima i da pomogne poboljšanju odnosa između halifata i Istočnog Rimskog Carstva.[13]
Godine 860. bizantijski car Mihael III i Patrijarh konstantinopoljski Focije I (profesor Ćirila na Univerzitetu u Konstantinopolju i njegov uzor u ranijim godinama) poslali su Ćirila i Metodija kao misionare Hazarima (sjeveroistočno od Crnog mora) kako bi spriječili širenje judaizma na ovom području i ojačali odnose s Istočnim Rimskim Carstvom. Hazari su tada zatražili da im se pošalje naučnik koji bi mogao razgovarati sa Jevrejima i Arapima. Prema legendi, Ćirilo i Metodije su na Crnom moru pronašli grob pape Klementa I, uzeli njegove kosti i dali ih na njihovom kasnijem putovanju u Rim papi Hadrijanu II kao relikviju.[14]
Godine 862. Ćirilo i Metodije započeli su rad na kojem su posvetili čitav svoj život i po kojem će ostvariti njihov historijski značaj kao slavenski apostoli. U Moravsku ih je poslao bizantski car Mihajlo III, a na poziv velikomoravskog kneza Rastislava, koji je zahtjevao da mu se pošalje episkop i učitelj.
"Naši ljudi su već odbacili paganizam i poštuju hrišćanske zakone, ali mi nemamo učitelje koji nas mogu poučavati na našem jeziku u pravoj hrišćanskoj vjeri, tako da drugi narodi, kada ih vide, mogu nas oponašati. Zato, pošaljite nam Gospodine, biskupa i učitelja. Zbog vas se dobar zakon širi na sve zemlje."
Odlomak iz pisma kneza Rastistava bizantijskom caru Mihajlu III.
Cilj je bio širenje kršćanske vjere među njegovim mnogobožačkim podaničkim narodom, Slavenima i da pomogne u osnivanju biskupije u Velikoj Moravskoj, nezavisnu od franačkih biskupa. Hrišćanstvo je već bilo poznato u Velikoj Moravskoj od strane misionara iz Istočne Franačke, ali je princ Rastislav izbacio franačke sveštenike iz zemlje iz zabrinutosti zbog rastućeg političkog i religijskog utjecaja Istočnog Franačkog Carstva.[17] Sa istim zahtjevom, Rastislav se prethodno obratio rimskom papi, koji nije odgovorio na njegov zahtjev zbog prigovora franačkih biskupa.[18]
"Bog, koji želi da svi dođu do spoznaje istine, vidio je vašu vjeru i objavio je Pismo za vaš jezik, tako da i vi možete biti dodani velikim narodima koji hvale Boga na svom jeziku." Zato vam šaljemo onoga koga je Bog obdario (po pitanju slavenskog pisma), uglednog, pravovjernog i naučenog čovjeka, filozofa. Prihvatite ovaj dar, koji je veći i časniji od zlata, srebra i dragulja."
Iz pisma cara Mihajla III. knezu Rastislavu.
Ovaj zahtjev je pružio pogodnu priliku za proširenje bizantijskog utjecaja. Čini se da je njihov prvi rad bio obuka asistenata. Godine 863. počeli su da prevode Bibliju na jezik koji je danas poznat kao staroslavenski i putovali su u Veliku Moraviju da ga promovišu. U tome su uživali značajan uspjeh. Međutim, došli su u sukob sa njemačkom crkvenom vlašću koja se protivila njihovim naporima da stvore posebnu slavensku liturgiju. S obzirom da su propovijedi trebale biti davane na jeziku ovog naroda, jer će oni tako lakše shvatiti i prihvatiti novu vjeru, Ćirilo je bio zadužen za smišljanje novog pisma. Za potrebe ove misije osmislili su glagoljicu, prvu abecedu koja se koristila za slavenske rukopise. Ćirilo je za osnovu narodnog jezika odlučio uzeti narječje koje je naučio u okolini Soluna. Razlike među narječjima i slavenskim jezicima u to doba nisu bile velike, pa je ovaj jezik bio općeprihvaćan i danas se naziva staroslavenskim. Glagoljska abeceda je odgovarala posebnostima slavenskih jezika. Potomci glagoljice, kao što je ćirilica, i danas se koriste u mnogim jezicima.
Braća su napisala prvi slavenski Građanski zakonik, koji se koristio u Velikoj Moravskoj. Jezik je izveden iz staroslovenskog, poznat kao crkvenoslavenski, te se još uvijek koristi u liturgiji nekoliko pravoslavnih crkava, kao i u nekim Istočnim katoličkim crkvama. Nemoguće je sa sigurnošću utvrditi koje su dijelove Biblije braća prevodili. Čini se da su Novi zavjet i Zebur (Psalmi) bili prvi, a slijedila su ga druga predavanja iz Starog zavjeta. "Translatio" govori samo o Kirilovoj verziji Evanđelja, a "Vita Methodii" samo o "evangelium Slovenicum", mada su možda prevedeni i drugi bogoslužni tekstovi.
Nije sigurno pouzdano koju liturgiju, onu o Rimu ili Konstantinopolju, su Ćirilo i Metodije uzimali kao izvor. Oni su možda koristili rimsku abecedu, kako predlažu liturgijski fragmenti koji su usko povezani s latinskim tipom. Ovo gledište potvrđuju i "Praški fragmenti" i određeni stari glagoljski liturgijski fragmenti, koji su iz Jerusalema prebačeni u Kijev gdje ih je otkrio ruski slavista Izmail Sreznevski. To su vjerovatno najstariji dokumenti na slavenskom jeziku, koji se usko pridržavaju latinskog tipa, što pokazuju i riječi "misa", "preface" i ime jednog Felicitasa. U svakom slučaju, okolnosti su bile takve da su se braća mogla nadati stalnom uspjehu bez odobrenja Rima.
Misionari Konstantin (Ćiril) i Metodije su kod Istočnih Slavena i Južnih Slavena imali veliki uspjeh, dijelom i zato što su koristili narodni jezik, a ne latinski ili grčki. U Velikoj Moraviji susreli su se s franačkim misionarima predvođenim Ermenrichom von Ellwangenom biskupom od Passaua (Njemačka) i nadbiskupom Adalwinom od Salzburga. Oni su predstavljali zapadni ili latinski ogranak Crkve, a posebno su predstavljali Sveto Rimsko Carstvo koje je osnovao Karlo Veliki, i koje je bilo posvećeno jezičnoj i kulturnoj jednoobraznosti. Oni su insistirali na upotrebi latinske liturgije i smatrali su Moraviju i slavenske narode dijelom svog pravnog misionarskog polja djelovanja.[19] Putujući s relikvijama svetog Klementa uz pratnju svojih učenika i prolazeći Panonijom (Balatonska kneževina), gdje ih je knez Koceľj dočekao. Ta aktivnost u Panoniji učinila je nastavak sukoba sa njemačkim episkopatom neminovnim, a posebno s biskupom Salzburga, kojem je Panonija pripadala 75 godina. Još 865. godine za biskupa Adalwina je bilo određeno da tamo vrši episkopska prava, a uprava pod njim bila je u rukama nadbiskupa Riehbalda. Potonji je bio dužan povući se u Salzburg, ali njegov nadređeni prirodno nije bio voljan da napusti svoje zahtjeve.
Kako se brojnost međusobnih nesuglasica uveĆavao, braća, koja su bila nevoljna da budu uzrokom nesporazuma među hrišćanima, otputovala su u Rim da vide papu, tražeći sporazum kojim bi se izbjegla svađa između misionara na terenu.[20] Tamo su stigli 868. godine, gdje su bili toplo primljeni. To je dijelom bilo zbog donošenja sa sobom mošti svetog Klementa kao i rivalstvo s Konstantinopoljem u pogledu nadležnosti nad teritorijom Slavena, što je potaknulo Rim da cijeni braću i njihov utjecaj među Slavenima.[21] Novi papa Hadrijan II dao je Metodiju titulu nadbiskupa Sirmiuma (danas Sremska Mitrovica u Srbiji) i poslao ga nazad 869. godine, sa jurisdikcijom nad svim područjima Velike Moravske i Panonije i ovlašćenjem za korišćenje slavenske liturgije. Braća su pohvaljena za njihovo učenje i kultivisana zbog svog utjecaja u Konstantinopolju. Bibliotekar i arhivist Anastazije Bibliotekar kasnije je nazvao Ćirila "čovjekom apostolskog života" i "čovjekom velike mudrosti".[22] Kasnije je papa za sveštenika imenovao Metodija. U to vrijeme istaknuti nadbiskupi Formoz i Gauderic za sveštenike su zaredili 5 slavenskih učenika Ćirila i Metodija: Sveti Gorazd, Kliment Ohridski i Naum Ohridski, a za đakone Angelarije Ohridski i Sava Ohridski (Sedmopočetnik).[23] Ćirilo i Metodije zajedno s ovih 5 učenika poštuju se (uglavnom od strane Bugarske pravoslavne crkve) kao "sedam svetaca". Novonastali sveštenici služili su na svojim jezicima kod oltara nekih glavnih crkava. Osjetivši kako se njegov kraj približava, Ćiril je postao monah Bazilijanskog reda, uzeo novo ime Ćiril i umro je u Rimu 50 dana kasnije (14. februara 869.). Postoji pitanje u vezi s tvrdnjom Translatio (ix.) da je postao biskupom.
Izjava ("Vita") da je Metodije postavljen biskupom 870. i da nije uzdignut na dostojanstvo nadbiskupa sve dok 873. nije u suprotnosti sa izjavom pape Ivana VIII. napisanom u junu 879, prema kojoj ga je Adrian posvetio nadbiskupom. Papa preko svoje izjave u nadležnost uključuje ne samo Veliku Moravsku i Panoniju, već i Srbiju.
Nakon smrti Ćirila Metod je sada sam nastavio sa svojim misionarskim djelovanjem među Slavenima. U početku nije bio aktivan u Velikoj Moravskoj, već u Panoniji (u Balatonskoj kneževini), zbog političkih okolnosti u Velikoj Moravskoj, gdje je kneza Rastislava 870. godine zarobio njegov nećak Svjatopluk. Potom ga je predao Karlomanu Bavarskom na suđenje u Reichstagu, koje je održano u Regensburgu krajem 870. godine. Istovremeno, istočnofranački vladari i njihovi biskupi odlučili su ukloniti Metodija. Arhiepiskopske tvrdnje Metodija smatrale su se takvom povredom prava Salzburga, pa je zbog toga bio zarobljen i prisiljen da odgovara biskupima Istočne Franačke: Adalwinu od Salzburga, Ermanrichu od Passaua i Annu iz Freisinga. Nakon burne rasprave, biskupi su proglasili svrgavanje uljeza i naredili da se Metodije pošalje u Njemačku, gdje je dvije i pol godine bio zatvoren u manastiru.
Unatoč snažnim historijskim prikazima u Conversio Bagoariorum et Carantanorum (bosanski: Pokrštavanje Bavaraca i Karantanaca), napisan 871. godine kako bi utjecao na papu (iako ne izbjegavajući tu svrhu), Rim je izričito stao na stranu Metodija. U tu svrhu Vatikan je poslao biskupa Pavla iz Diecezije Ankona-Osimo, da ga ponovo vrati na njegove misionarske dužnosti među Slavenima i kazni njegove neprijatelje. Nakon toga je objema strankama zapovijeđeno da se zajedno sa papinskim legatom pojave u Rimu. Tako je 873. godine novi papa Ivan VIII (872-882.) osigurao puštanje Metodija, ali mu je naložio da prestane koristiti slavensku liturgiju.
Papa je prevladao, a Metodije je osigurao svoju slobodu i svoj arhiepiskopski duhovni utjecaj nad Velikom Moravskom i Panonijom, iako mu je upotreba slavenskog jezika za misu još uvijek bila uskraćena. Njegova vlast bila je ograničena u Panoniji kada je nakon Kočeľove smrti kneževinom upravljala njemačko plemstvo. Svjatopluk je tada praktično bio nezavisni vladar u Velikoj Moravskoj i protjerao je njemačko sveštenstvo. Ovo je očigledno osiguralo nesmetano polje djelovanja za Metodija, a u historijskom zapisu Vita (x.) narednih nekoliko godina (873–79) prikazuje se kao period plodnog napretka. Izgleda da je Metodije u potpunosti ili djelimično zanemario zabranu slavenske liturgije. Kada su se franački sveštenici ponovo vratili u Veliku Moravsku i Panoniju, a nadbiskupska strogost je onemogućila razuzdanog Svjatopluka, to je postalo povod za žalbu protiv njega u Rimu, zajedno s optužbama u vezi s Filioqueom.
Godine 878. Metodije je bio pozvan u Rim po optužbi za herezu i upotrebu slavenskog jezika. Ovaj put papa Ivan VIII je bio ubijeđen argumentima koje je Metodije iznio u svoju odbranu i poslao ga natrag oslobođen od svih optužbi i uz dozvolu da se koristi slavenski jezik tokom crkvenih molitvi. Karolinški biskup koji ga je naslijedio, Witching, potisnuo je slavensku liturgiju i prisilio Metodijeve sljedbenike u izgnanstvo. Mnogi su našli utočište kod knjaza Borisa I iz Bugarske, pod kojim su reorganizovali Crkvu koja je u svojoj liturgiji koristila slavenski jezik. U međuvremenu, nasljednici pape Ivana VIII usvojili su politiku koja je trajala vijekovima.
Metod je odbranio svoje pravoslavno vjerovanje u Rimu, a olakšanje je bilo to što se prilikom vjerskih molitvi tamo recitiralo bez Filioquea i obećao je da će se pokoriti u pogledu liturgije. Druga se stranka pomirila i dala mu Švabu Wichinga kao njegovog pomoĆnika. Kad su odnosi bili zategnuti između njih dvojice, papa Ivan VIII uporno je podržavao Metodija. Međutim, nakon njegove smrti u decembru 882. položaj nadbiskupa postao je nesiguran, a njegova potreba za podrškom natjerala je Goetza da prihvati izjavu Vita (xiii.) da je otišao u posjetu bizantijskom caru.
Tek nakon Metodijeve smrti 6. aprila 885. godine, netrpeljivost je prerasla u otvoreni sukob. Gorazd, koga je Metodije odredio za svoga nasljednika, papa Stjepan V. nije priznao. Isti je papa zabranio upotrebu slavenske liturgije i postavio zloglasnog Wichinga kao Metodijevog nasljednika. Potonji je protjerao učenike dvojice braće iz Velike Moravske 885., koji su pobjegli u Prvo bugarsko carstvo, gdje su ih dočekali i dobili odobrenje da osnuju teološke škole. Tamo je učenjak sveti Kliment Ohridski osmislio pismo na ćirilici na temelju glagoljice. Ćirilica je postepeno zamijenila glagoljicu kao abecedu staroslovenskog jezika, koja je postala službeni jezik Bugarskog Carstva, a kasnije se proširila i na istočnoslavenske zemlje Kijevske Rusije. Ćirilica se s vremenom proširila po većem dijelu slavenskog svijeta da bi postala standardna abeceda u istočnim pravoslavnim zemljama. Stoga su napori Cirila i Metodija otvorili put za širenje hrišćanstva po Istočnoj Evropi.
Metodijevo tijelo pokopano je u glavnoj katedralnoj crkvi Velike Moravske. Do danas ostaje otvoreno pitanje koji je grad bio glavni grad Velike Moravske, pa ostaje nepoznato mjesto gdje je Metodije bio ukopan.
Glagoljska i ćirilična abeceda najstarije su poznate slavenske abecede, a stvorila su ih braća Ćirilo i Metodije i njihovi studenti za prevođenje Biblije i drugih tekstova na slavenske jezike.[24] Rana glagoljska abeceda korištena je u Velikoj Moravskoj između 863. (dolaskom Ćirila i Metodija) i 885. (nakon protjerivanja njihovih učenika) za čitanje i pisanje vladinih i vjerskih dokumenata i knjiga. U Velikoj moravskoj akademiji (češki: Veľkomoravské učilište) koju je osnovao Ćiril, obrazovali su se sljedbenici Ćirila i Metodija, gdje je između ostalih podučavao i sam Metodije. Abeceda se tradicionalno pripisuje Ćirilu. To pripisivanje je izričito potvrđeno papskim pismom Industriae tuae (880.), kojim se odobrava upotreba staroslavenskog, koji kaže da je abecedu "izumio Konstantin Filozof". Nazivom novog pisma ne treba isključiti mogućnost da su braća koristila ranija slova, već se samo podrazumijeva da do tada slavenski jezici nisu imali zasebno pismo.
Rana ćirilica razvijena je u Prvom Bugarskom Carstvu, a kasnije su je dovršili i proširili učenici Kliment i Naum u ohridskim i Preslavskim školama cara Borisa I u Bugarskoj[25] kao pojednostavljenje glagoljice koja je poprilično podsjećala na grčku abecedu. Ćiriličku abecedu su razvili učenici Ćirila i Metodija u Preslavskoj književnoj školi krajem 9. vijeka.
Nakon Ćirilove smrti Kliment Ohridski je pratio Metodija iz Rima do Panonije i Velike Moravske. Nakon Metodijeve smrti 885. godine Kliment je zajedno s Gorazdom vodio borbu protiv njemačkog sveštenstva u Velikoj Moravskoj. Nakon što je proveo neko vrijeme u zatvoru, protjeran je iz Velike Moravske, a 885. ili 886. stigao je do granice Bugarskog Carstva zajedno s Naumom iz Preslava, Angelariusom i eventualno Gorazdom (prema drugim izvorima Gorazd je do tada već bio mrtav). Njih četvero nakon toga poslani su u bugarsku prijestolnicu Plisku, gdje im je car Boris I iz Bugarske dao uputstvo da buduće državno sveštenstvo podučava na slavenskom jeziku.
Nakon prihvatanja hrišćanstva 865. godine, vjerski obredi u Bugarskoj vršili su se na grčkom jeziku, a sveštenici su bili poslani iz Bizantijskog Carstva. Bojeći se sve većeg bizantijskog utjecaja i slabljenja države, Boris I je gledao na usvajanje staroslavenskog jezika kao način očuvanja političke nezavisnosti i stabilnosti Bugarske. Zbog toga je osnovao dvije književne škole (akademije), u Pliski i Ohridu, gdje se teologija izučavala na slavenskom jeziku. Dok je Naum Ohridski boravio u Pliski radeći na osnivanju Književne škole u Pliski, Klementu je Boris I dao nalog da u Ohridskoj književnoj školi organizuje nastavu teologije budućim sveštenicima na staroslavenskom jeziku. Sedam godina (886–893.) Kliment je podučavao oko 3500 učenika slavenskom jeziku i glagoljici.
Južnoslavenski svećenici porijeklom iz reda Ćirila i Metodija u početku su pisali glagoljicom. Međutim, jedan od Ćirilovih učenika, vjerovatno Kliment Ohridski, koji je bio i pisac životopisa o Ćirilu pod nazivom Žitije sv. Ćirila, uveo je ćirilicu. Ćirilica je bila drugo po redu slavensko pismo i vrlo brzo je potisnula glagoljicu, te zavladala najprije u Bugarskoj, ali i u Srbiji, Rusiji i dijelom u Bosni. U Bosnu su je najvjerovatnije donijeli Makedonci.
Proces kanonizacije bio je mnogo opušteniji u decenijama nakon Ćirilove smrti nego danas. Ćiril je kod svojih učenika smatran svecem ubrzo nakon njegove smrti. Sljedilo je širenje poštovanja njegovog lika i djela među narodima koje je evangelizirao (a samim tim i šire hršćanske crkve), gdje je bio slavljen kao sveti čovjek, zajedno sa svojim bratom Metodijem. Bilo je poziva na Ćirilovu kanonizaciju od narodne gomile koja je obilazila rimske ulice tokom njegove pogrebne povorke. Prvo pojavljivanje braće u papinskom dokumentu nalazi se u Grande Munusu pape Leona XIII iz 1880. Ćirilo i Metodije su poznati kao "apostoli Slavena", a i dalje su visoko cijenjeni od rimokatolika i od pravoslavnih hrišćana. Njihov se blagdan trenutno obilježava 14. februara u Rimokatoličkoj crkvi (što se poklapa s datumom smrti svetog Ćirila); 11. maja u Istočnoj pravoslavnoj crkvi (iako za istočne pravoslavne crkve koje koriste julijanski kalendar ovo je 24. maja prema gregorijanskom kalendaru); i 7. jula prema starom sanktorskom kalendaru, koji je postojao prije izmjena tokom Drugog vatikanskog sabora. Proslavom se također podsjeća na uvođenje pismenosti i propovijedanje evanđelja na slavenskom jeziku od strane braće. Ćirilo i Metodije su 1980. proglašeni "zaštitnicima Evrope."[26]
Prva zabilježena svjetovna proslava Dana svetih Ćirila i Metodija kao "dana bugarskog pisma", kako tradicionalno prihvata bugarska historija, održana je u gradu Plovdivu 11. maja 1851., tada je i lokalna bugarska škola dobila ime "Sveci Ćirilo i Metodije." Oba događaja bila su pokrenuta na inicijativu uglednog bugarskog prosvjetnog radnika Najdena Gerova (bugarski: Найден Геров),[27] Tada je i jedan armenski turista spomenuo svoju posjetu "proslavi bugarskog pisma" u gradu Šumen 22. maja 1803.[28]
Dan svetih Ćirila i Metodija obilježava se kao državni praznik u sljedećim zemljama:
Dan svetih Ćirila i Metodija Istočna pravoslavna crkva slavi kao blagdan 11. maja, a Rimokatolička crkva i Anglikanska zajednica 14. februara kao "Dan svetih Ćirila i Metodija". Luteranske crkve zapadnog hrišćanstva komemoriraju ova dva sveca bilo 14. februara ili 11. maja. Bizantijske obredne luteranske crkve obilježavaju Dan svetih Ćirila i Metodija 24. maja.
Narodna biblioteka Bugarske u Sofiji, Univerzitet sv. Ćiril i Metodije u Skoplju u Sjevernoj Makedoniji, i Univerzitet sv. Ćirila i Metodija u Velikoj Tarnovskoj u Bugarskoj i u Trnavi u Slovačkoj nose ime dvojice svetaca. Teološki fakultet na Univerzitetu Palacký u Olomoucu (Češka) nosi naziv "Bogoslovni fakultet svetih Ćirila i Metodija". U Sjedinjenim Državama, Sjemenište svetih Ćirila i Metodija u Orchard Lake-u u Michiganu nosi njihovo ime.
Bratstvo svetaca Ćirila i Metodija (1846.), proukrajinska organizacija u Ruskom Carstvu za očuvanje ukrajinskog nacionalnog identiteta.
Sveci Ćiril i Metodije glavni su zaštitnici Ljubljanske nadbiskupije. Ljubljanska katedrala nalazi se na Trgu Ćirila i Metodija.[31] Također su zaštitnici Bizantijske katoličke eparhije Košice (Slovačka) i Slovačke grkokatoličke eparhije iz Toronta.
Sveti Ćiril i Vrh Svetog Metodija u planinama Tangra na ostrvu Livingston, Južna Šetlandska ostrva, na Antarktiku, dobili su ime po braći.
Posmrtni ostaci svetog Ćirila uklesani su u svetište-kapelu u sklopu Bazilike svetog Klimenta u Rimu.
Bazilika svetih Ćirila i Metodija u Danvilu u Pensilvaniji (jedina rimokatolička bazilika na svijetu posvećena svecima Ćirilu i Metodiju) je matična kapela Sestara svetih Ćirila i Metodija, rimokatoličke ženske vjerske zajednice pontifikatskog obreda posvećena apostolskim djelima ekumenizma, obrazovanja, evangelizacije i brige za starije osobe.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
