Usora (oblast)

Usora je naziv za srednjovjekovnu političko-teritorijalnu jedinicu koja je egzistirala oko dva i po vijeka kao dio bosanske banovine i kraljevine.

Nalazila se između Donjih krajeva na zapadu, Gornje Bosne na jugu i oblast Slavonije na sjeveru. Istočna granica jedno vrijeme bila je oblast Soli, u porječju rijeke Spreče. Sredinom XIV vijeka dolazi do integracije Usore i Soli, pa obuhvataju i srednje Podrinje sa slivom Drinjače.

Kao župski gradovi u njoj su nastali: Maglaj u dolini Bosne, Srebrenik u dolini Tinje, te Stari grad Zvornik i Tvrđava Teočak.

Historija

Župe u Usori

Oblast je sačinjavalo nekoliko župa. Prva župa, nepoznatog imena (možda Maglaj), je nastala u ranijem srednjem vijeku, na području Maglaja, Žepče i Zavidovića.

Druga je župa Usora, na području Doboja, Teslića i Tešnja.

Treća župa je Nenavište na današnjem području Modriče, Gradačca, Orašja, Bosanskog Šamca i Odžaka.

Četvrta župa Koraj je istočno od Nenavišta, na sjeveru do Save, istočno do Semberije sa Bijeljinom i južno do župe Soli.

Peta župa nosila je naziv Bijeljina. U njoj je utvrđeni grad Teočak.

Šesta župa, u kasnijem vremenu, prostirala se na prostoru današnjeg Zvornika.

Usora kao banovina

Nakon Ninoslavove smrti za bosansku bansku vlast bore se njegovi mnogobrojni rođaci i potomci. Borbe svršavaju, 1254. g. kad je Bela IV bosansku banovinu razdvoji na dvije polovine: Usoru i Soli odvaja od Srednje ili prave Bosne i Donjih Krajeva. U Bosni i Donjim krajevima ostaju domaći banovi, potomci bana Kulina i Ninoslava, a u Usori i Solima postavlja ugarski vladar većinom ugarske velikaše, koji su mu pouzdaniji bili od bosanske vlastele.

Uz ovu banovinu Bela je organizirao i banovinu Mačvu (između Drine, Save, Dunava i Morave). Od Mačve, Usore i Soli stvorio je posebnu vojvodinu koju je povjerio kćerki Agnezi i njezinim sinovom. Ali, uz vojvodinu. ostaju ipak mačvanski i usorski banat odnosno banovi. Vojvodsku i banovske časti dijelili su na ugarskom dvoru mnogobrojnim ličnostima: Elizabeta, kraljica majka« (ona je majka Ladislavova), Dragutin Nemanjić, (bivši srpski kralj i Ladislavov šurjak), koji je držao i Beograd, Braničevo i Srem kojima je vladao od 1282. do 1314. g.

Od bana Stjepana II Kotromanića i prema prvoj sačuvanoj Stjepanovoj ispravi iz 1322. on nosi ove vladarske naslove: Az sveti Grgur, a zovom ban Stepan, sin gospodina bana Stepana, po milosti božiei gospodin vsem zemlam bosinskim, i Soli, i Usore, i Dolnim kraem i Hlmske zemle gospodin i brat moi knez Vladislav.

Tvrtko I, koji je sam banovao u Bosni nakon smrti oca Vladislava 1354, morao je ustupiti Usoru mlađem bratu Vuku. Bez Tvrtkova dopuštenja, Vuk odlazi u Usoru i Soli sa sebi vjernim velikašima, da u tim zemljama preuzme bansku vlast. Tako je jedinstvo bosanskih zemalja, koje je Stjepan II tako ljubomorno čuvao, u trenutku razbijeno, Bosna ima sada dva bana. Majka Jelena je najviše pridonijela ovom bratskom razdoru.^[1]

Sam Ludovik I, kralj Ugarske je 1363. godine vodio jednu vojsku protiv Bosne i bio poražen kod Sokolgrada. Istovremeno su drugu vojsku vodili palatin Nikola Kont i ostrogonski nadbiskup Nikola. Vojska je prodrla u Usoru sve do Srebrnika, ali kao ni kraljevska vojska, nije mogla zauzeti utvrdu pa se vratila neobavljena posla izgubivši mnogo vojnika. Tada je izgubljen i veliki kraljev pečat ili, tačnije, on je ukraden. Ukrali su ga dvorjanici nadbiskupa Nikole koji je bio i kraljev kancelar.

U toku 1370. dolazi do konačnog pomirenja među braćom. Vuk je zadržao prilično velika prava i dobio je usorski banat koji mu je odavno obećao ugarski kralj. S banatom i svoj dvor odnosno svoje banske činovnike itd.,^[2]

Nakon 1463. prekinut je kontinuitet Usorske autarnosti, iako je tada najveći dio njene teritorije ostao izvan turske države. Od vlastelinskih porodica, iz Usore potiču Tihoradići, Zlatonosovići, a iz Podrinja, Trebotići-Dinjičići, Stančići.

Literatura

• Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
• Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
• Pavao Anđelić, Svjetlost, Sarajevo, 1982 – STUDIJE O TERITORIJALNOPOLITIČKOJ ORGANIZACIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
• Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda

Reference

1. "Klaić". Arhivirano s originala, 18. 9. 2017. Pristupljeno 24. 2. 2017.
2. Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države