Nikita Hruščov

Nikita Sergejevič Hruščov (ruski: Ники́та Серге́евич Хрущёв; 15. april 1894. - 11. septembar 1971.) bio je sovjetski političar koji je tokom Hladnog rata predvodio SSSR kao generalni sekretar Komunističke partije te kao vođa Sovjetskog Saveza od 1953. do 1964. Tokom svoje vladavine izvršio je destaljinizaciju Sovjetskog saveza, podržao napredak Sovjetskog svemirskog programa i uveo nekoliko relativno liberalnih reformi u oblastima unutrašnje politike. Njegove partijske kolege su ga uklonile sa vlasti 1964. zamijenivši ga Leonidom Brežnjevim kao generalnim sekretarom i Aleksejem Kosiginom kao premijerom.

Nikita Hruščov
Vođa Sovjetskog Saveza
Vrijeme na dužnosti 14. septembar 1953 – 14. oktobar 1964.
Prethodnik	Georgij Maljenkov
Nasljednik	Leonid Brežnjev
Lični podaci
Rođenje	Nikita Sergejevič Hruščov (1894-04-17) 17. april 1894. Kalinovka, Rusija
Smrt	11. septembar 1971(1971-09-11) (77 godina) Moskva, SSSR
Politička stranka	KPSSSR
Supružnik	Jefrosinia Pisareva (1914–1919) Nina Hruščov(1923–1971)
Potpis

Hruščov je rođen 1894. u selu Kalinovka,^[1] blizu današnje granice između Rusije i Ukrajine.^[2] Tokom mladosti bio je zaposlen kao metalski radnik, a tokom Ruskog građanskog rata postao je politički komesar.^[3] Uz pomoć Lazara Kaganoviča napredovao je sovjetskom hijerarhijom. Podržavši veliku čistku,^[4] Josif Staljin ga 1938. postavlja za sekretara centralnog komiteta u Ukrajini.^[5] Tokom Velikog patriotskog rata (Istočni front II svjetskog rata), Hruščov je kao posrednik između Staljina i njegovih generala učestvovao u krvavoj odbrani Staljingrada.^[6] Nakon rata, opozvan je u Moskvu gdje je bio jedan od Staljinovih bliskih savjetnika.

Staljinova smrt 1953. je pokrenula borbu za vlast u kojoj je Hruščov pobijedio. Nakon što je učvrstio svoj autoritet generalnog sekretara na 20. kongresu stranke 1956, održao je Tajni govor kojim je osudio Staljinove čistke najavivši represivnu eru Sovjetskog saveza. Njegova unutrašnja politika usmjerena na poboljšanje života običnih građana je često bila neučinkovita, posebno u poljoprivredi. Oslanjajući se na projektile za nacionalnu odbranu, Hruščov je izvršio veliko smanjenje konvencionalnih snaga. Uprkos smanjenju, njegova vladavina je doživjela najnapetije godine Hladnog rata koja je kulminirala Kubanskom raketnom krizom. Umro je 1971. od srčanog udara.,^[7]

Biografija

Nikita Sergejevič Hruščov bio je sovjetski komunistički vođa, generalni sekretar sovjetske komunističke stranke u periodu od 1953. do 1964. i premijer SSSR-a u razdoblju od 1958. do 1964. Rođen je u mjestu Kalinovka, kao sin rudara. U mladosti je radio kao pastir i bravar. Nakon služenja u carskoj vojsci (1914. - 1918.) i učestvovanja u ruskoj revoluciji pridružio se komunističkoj stranci i Crvenoj armiji 1918. i borio se u građanskom ratu. Pohađao je visoku školu komunističke stranke 1921. i bio aktivan član stranke sve do 1929. Naredne dvije godine pohađao je Industrijsku akademiju u Moskvi.

Hruščov je ubrzano napredovao u stranci, te je 1934. postao član Centralnog komiteta. U razdoblju od 1935. do 1937. je generalni sekretar moskovskog regionalnog komiteta gdje provodi industrijalizacijski program druge petoljetke. Godine 1938. premješten je u Ukrajinu gdje vrši dužnost generalnog sekretara ukrajinske partijske organizacije i postaje privremeni član partijskog Politbiroa. Punopravan član Politbiroa postaje 1939. kada je imenovan u Prezidij Vrhovnog Sovjeta. Za vrijeme drugog svjetskog rata Hruščov je na čelu političkog odjela Crvene armije na južnom frontu. Godine 1944. kada su Nijemci istisnuti iz Ukrajine povjerena mu je obnova poljoprivredne proizvodnje, uspostava reda i kažnjavanje izdajica. Vraćajući se u Moskvu imenovan je članom Sekretarijata partijskog Centralnog komiteta. Kasnije će se istaknuti kao vodeći sovjetski poljoprivredni ekspert. Nakon smrti Staljina 1953. postao je generalni sekretar Centralnog komiteta i time glava komunističke stranke SSSR-a. Tada je započela borba za vlast između Hruščova; Georgija Malenkova, premijera i Lavrentija Berije, šefa tajne policije (KGB). Malenkov i Hruščov, s još jednim dijelom vlade, željeli su smanjiti moć KGB-a koji je u doba Staljina došao na zao glas. Berija je nasuprot njima želio povećati političku moć KGB-a. Stranka je podržala Malenkova i Hruščova, a Berija je uhapšen i smaknut 1953. Hrušov je tada uspio pobijediti Malenkova jer je on kontrolirao partijski aparat i na važne funkcije imenovao velik broj ljudi koji su mu bili odani. Stoga je 1955. Malenkov podnio ostavku.

Godine 1956. na XX. kongresu stranke Hruščov je poduzeo neočekivani korak i označio je Staljina odgovornim za masovna ubistva i deportacije, njemačku invaziju u 2. svjetskom ratu i sovjetski raskid s Jugoslavijom. U skladu s tom politikom predvodio je sovjetsku delegaciju na pregovorima u Beogradu, kojom prilikom je javno priznao pogrešnost Staljinovog napada na KPJ (Komunističku partiju Jugoslavije) i Jugoslaviju. Hruščovljevi motivi za destaljinizaciju bili su kompleksni. On je želio ponovo uspostaviti vladavinu zakona, ali je također želio eliminirati protivništvo stranačkih i državnih službenika. Pored toga Hruščov je bio umiješan u mnoge Staljinove čistke i terorističke akte te je tako mogao ukazati na Staljinove ljude od povjerenja koji su bili još odgovorniji za zločine od njega samoga. Međutim Hruščovljevi napori na destaljinizaciji ostali su samo na razotkrivanju namještenih sudskih procesa i iznuđenih priznanja članova komunističke stranke. Nikada nije povukao pitanje odgovornosti za pogubljenja i utamničenja miliona običnih ljudi. Hruščovljev najveći izazov na unutarnjopolitičkom planu bila je poljoprivreda. Dotadašnja vladina politika prema poljoprivredi nije bila naročito realistička jer je od nerazvijene poljoprivrede željela izvući vrhunske rezultate, a to nije išlo. Stoga je Hruščov dopustio da velike površine u Sibiru, Uralu i Kazahstanu budu predane na upotrebu poljoprivrednicima. Međutim proizvodnja se suočila s problemom klime, izborom usjeva te nedostatkom opreme i radnika. Također je nastojao poboljšati i životni standard uspostavljajući minimalnu plaću 1956. i izgrađujući velika kompleksna naselja.

Hruščov sa predsjednom SAD-a John F. Kennedyem 1961.

U vanjskoj politici se zalagao za miroljubivu koegzistenciju sa Zapadom nastavljajući s politkom čvrste ruke u zemljama Istočne Evrope. Iako su građanski nemiri u Poljskoj 1956. završili bez vojnog uplitanja, sovjetske su trupe izvršile invaziju Mađarske iste godine kako bi skršile ustanak i ponovo postavile na vlast komunističku, prosovjetsku vladu. Odnosi sa Sjedinjenim Državama također su bili napeti jer je Hruščov više preferirao nuklearno oružje umjesto konvencionalnog naoružanja. Ove su tenzije kulminirale u vrijeme tzv. Kubanske krize 1962. kada su Sjedinjene Države tražile da SSSR ukloni nuklearne projektile koje je smjestio na Kubi. Nakon nekoliko veoma napetih dana SSSR se složio povući nuklearno naoružanje s Kube. Nakon povlačenja u Kubanskoj krizi i time popuštanja Amerikancima Hruščov je izgubio podršku KGB-a i konzervativnih članova komunističke stranke. Listopada 1964. u zavjeri organiziranoj od Suslova smijenjen je s dužnosti predsjednika vlade i stranačkog vođe. Potom je optužen za političke greške, uključujući tu i tzv. Kubansku krizu, uspostavu kulta ličnosti i dezorganizaciju ekonomije. Do kraja godine nije bio član nijednog vladinog tijela. Godine 1966. izbačen je iz partijskog Centralnog komiteta. Četiri godine kasnije (1970.) u Engleskoj je objavljena knjiga Sjećanja koju je on navodno napisao, ali je Hruščov javno porekao da je knjiga autentična.

Reference

1. Tompson 1995, str. 2.
2. Taubman 2003, str. 18.
3. Taubman 2003, str. 48–49.
4. Taubman 2003, str. 99.
5. Tompson 1995, str. 69.
6. Taubman 2003, str. 168–71.
7. Trevelyan, Mark (2. 9. 2022). "Factbox: Honour or disgrace – how Russia has buried its past leaders". Reuter. Pristupljeno 1. 5. 2023.

Izvori

• Birch, Douglas (2. 8. 2008), "Khrushchev kin allege family honor slurred", USA Today, pristupljeno 14. 8. 2009
• Brown, Archie (2009), The Rise and Fall of Communism, HarperCollins Publishers, ISBN 978-0-06-113882-9
• Carlson, Peter (2009), K Blows Top: A Cold War Comic Interlude Starring Nikita Khrushchev, America's Most Unlikely Tourist, PublicAffairs, ISBN 978-1-58648-497-2
• Laurent, Coumel (2009), "The scientist, the pedagogue, and the Party official: Interest groups, public opinion, and decision-making in the 1958 education reform", u Ilič, Melanie; Smith, Jeremy (ured.), Soviet state and society under Nikita Khrushchev, Taylor & Francis, str. 66–85, ISBN 978-0-415-47649-2
• Fursenko, Aleksandr (2006), Khrushchev's Cold War, W.W. Norton & Co., ISBN 978-0-393-05809-3
• Hale-Dorrell, Aaron. Corn Crusade: Khrushchev's Farming Revolution in the Post-Stalin Soviet Union (2019) PhD dissertation version
• Kelly, Catriona (2007), Children's world: growing up in Russia, 1890–1991, Yale University Press, str. 147, ISBN 978-0-300-11226-9
• Khrushchev, Nikita (2004), Khrushchev, Sergei (ured.), Memoirs of Nikita Khrushchev, Volume 1: Commissar, The Pennsylvania State University Press, ISBN 978-0-271-02332-8
• Khrushchev, Nikita (2006), Khrushchev, Sergei (ured.), Memoirs of Nikita Khrushchev, Volume 2: Reformer, The Pennsylvania State University Press, ISBN 978-0-271-02861-3
• Khrushchev, Nikita (2007), Khrushchev, Sergei (ured.), Memoirs of Nikita Khrushchev, Volume 3: Statesman, The Pennsylvania State University Press, ISBN 978-0-271-02935-1
• Khrushchev, Sergei (2000), Nikita Khrushchev and the Creation of a Superpower, The Pennsylvania State University Press, ISBN 978-0-271-01927-7
• Medvedev, Roy; Medvedev, Zhores (1978), Khrushchev: The Years in Power, W.W. Norton & Co., ISBN 978-0231039390
• Perrie, Maureen (2006), The Cambridge History of Russia: The twentieth century, Cambridge University Press, ISBN 978-0-521-81144-6
• Pospielovsky, Dimitry V. (1987), "A History of Soviet Atheism in Theory, and Practice, and the Believer", A History of Marxist-Leninist Atheism and Soviet Anti-Religious Policies, 1, New York: St Martin's Press, ISBN 978-0333423264
• Schwartz, Harry (12. 9. 1971), "We know now that he was a giant among men", The New York Times, arhivirano s originala, 6. 6. 2011, pristupljeno 25. 9. 2009 (fee for article)
• Shabad, Theodore (24. 11. 1970), "Izvestia likens 'memoirs' to forgeries", The New York Times, pristupljeno 25. 9. 2009 (fee for article)
• Taubman, William (2003), Khrushchev: The Man and His Era, W.W. Norton & Co., ISBN 978-0-393-32484-6
• Tompson, William J. (1995), Khrushchev: A Political Life, St. Martin's Press, ISBN 978-0-312-12365-9
• Volin, Lazar. Khrushchev and the Soviet agricultural scene (U of California Press, 2020).
• Volin, Lazar. "Soviet agriculture under Khrushchev." American Economic Review 49.2 (1959): 15–32 online.
• Whitman, Alden (12. 9. 1971), "Khrushchev's human dimensions brought him to power and to his downfall", The New York Times, pristupljeno 25. 9. 2009 (fee for article), free version
• Zhuravlev, V. V. "NS Khrushchev: A Leader's Self-Identification as a Political Actor." Russian Studies in History 42.4 (2004): 70–79, on his Memoirs
• Zubok, Vladislav (2007), A Failed Empire: The Soviet Union in the Cold War from Stalin to Gorbachev, University of North Carolina Press, ISBN 978-0-8078-5958-2

Ostalo

• Kennedy, John F. (10. 6. 1963), President Kennedy Nuclear Test Ban Treaty Speech, American University 1963 Commencement, American University, arhivirano s originala, 31. 12. 2011, pristupljeno 31. 12. 2011
• Neizvestny, Ernst (1979), "My dialogue with Khrushchev", Vremya I My (Times and Us) (jezik: ruski) (41), str. 170–200, arhivirano s originala, 17. 7. 2011, pristupljeno 1. 1. 2011
• Guildsovfoto, Special to The New York Times Sovfotofree Lance Photographers (6. 5. 1956), "Text of Speech on Stalin by Khrushchev as released by the State Department", The New York Times, pristupljeno 23. 8. 2009 (fee for article)
• "The historic letter that showed Mr. K's hand", Life, vol. 53 no. 19, 9. 11. 1962, ISSN 0024-3019, pristupljeno 5. 11. 2009
• "Vast Riddle; Demoted in the latest Soviet shack-up", The New York Times, 10. 3. 1953, pristupljeno 23. 8. 2009 (fee for article)
• "1959 Year in Review; Nixon visits Russia", United Press International, 1959, pristupljeno 31. 12. 2011
• "1960 Year in Review; The Paris Summit Falls Apart", United Press International, 1960, pristupljeno 31. 12. 2011

Dodatna literatura

• Alvandi, Roham. "The Shah's détente with Khrushchev: Iran's 1962 missile base pledge to the Soviet Union." Cold War History 14.3 (2014): 423–444.
• Artemov, Evgeny, and Evgeny Vodichev. "The Economic Policies of the Khrushchev Decade: Historiography." Quaestio Rossica 8.5 (2020): 1822–1839. online Arhivirano 6. 4. 2023. na Wayback Machine
• Beschloss, Michael. The Crisis Years: Kennedy and Khrushchev, 1960–1963 (1991) online
• Breslauer, George W. Khrushchev and Brezhnev as Leaders (1982) online
• Conterio, Johanna. "" Our Black Sea Coast": The Sovietization of the Black Sea Littoral under Khrushchev and the Problem of Overdevelopment." Kritika: Explorations in Russian and Eurasian History 19.2 (2018): 327–361. online
• Craig, Campbell, and Sergey Radchenko. "MAD, not Marx: Khrushchev and the nuclear revolution." Journal of Strategic Studies 41.1–2 (2018): 208–233. online
• Dallin, David. Soviet foreign policy after Stalin (1961) online
• Dobbs, Michael. One minute to midnight : Kennedy, Khrushchev, and Castro on the brink of nuclear war (2008) online
• Frankel, Max. High Noon in the Cold War: Kennedy, Khrushchev, and the Cuban Missile Crisis. (Random House 2005). online
• Fursenko, Aleksandr and Timothy Naftali. Khrushchev's Cold War: The Inside Story of an American Adversary (2010)
• Hardy, Jeffrey S. The Gulag after Stalin: Redefining Punishment in Khrushchev's Soviet Union, 1953–1964. (Cornell University Press, 2016).
• Harris, Jonathan. Party Leadership under Stalin and Khrushchev: Party Officials and the Soviet State, 1948–1964 (Rowman & Littlefield, 2018).
• Iandolo, Alessandro. "Beyond the Shoe: Rethinking Khrushchev at the Fifteenth Session of the United Nations General Assembly." Diplomatic History 41.1 (2017): 128–154.
• Khrushchev, Nikita (1960). For Victory in Peaceful Competition with Capitalism. E.P. Dutton & Co., Inc. OCLC 261194.
• McCauley, Martin. The Khrushchev Era 1953–1964 (Routledge, 2014).
• Pickett, William B. (2007). "Eisenhower, Khrushchev, and the U-2 Affair: A Forty-six Year Retrospective". u Clifford, J. Garry; Wilson, Theodore A. (ured.). Presidents, Diplomats, and Other Mortals. Columbia, Missouri: U of Missouri Press. str. 137–153. ISBN 978-0-8262-1747-9.
• Schoenbachler, Matthew, and Lawrence J. Nelson. Nikita Khrushchev's Journey into America (UP of Kansas, 2019).
• Shen, Zhihua. "Mao, Khrushchev, and the Moscow Conference, 1957." in A Short History of Sino-Soviet Relations, 1917–1991 (Palgrave Macmillan, Singapore, 2020) pp. 189–207.
• Smith, Jeremy and Melanie Ilic. Khrushchev in the Kremlin: Policy and Government in the Soviet Union, 1953–64 (Taylor & Francis, 2011)
• Sodaro, Michael. Moscow, Germany, and the West from Khrushchev to Gorbachev (Cornell UP, 2019).
• Thatcher, Ian D. "Gulag Studies: From Stalin to Khrushchev." Canadian-American Slavic Studies 53.4 (2019): 489–493.
• Torigian, Joseph. 2022. ""You Don't Know Khrushchev Well": The Ouster of the Soviet Leader as a Challenge to Recent Scholarship on Authoritarian Politics." Journal of Cold War Studies 24(1): 78–115.
• Watry, David M. Diplomacy at the Brink: Eisenhower, Churchill, and Eden in the Cold War. Baton Rouge: Louisiana State University Press, 2014. ISBN 9780807157183.
• Zelenin, Il'ia E. "N. S. Khrushchev's Agrarian Policy and Agriculture in the USSR." Russian Studies in History 50.3 (2011): 44–70.
• Zubok, Vladislav and Constantine Pleshakov. Inside the Kremlin’s cold war: from Stalin to Khrushchev (Harvard UP, 1996) online

Vanjski linkovi

• Nikita Hruščov na Wikimedia Commonsu

Stranačke/partijske dužnosti
Prethodno Georgij Maljenkov	Vođa Sovjetskog Saveza 1953–1964	Poslije  Leonid Brežnjev