From Wikipedia, the free encyclopedia
Nedostatak adhezije leukocita (LAD), rijedak je autosomni recesivni poremećaj koji karakterizira imunodeficijencija, što rezultira ponavljajućim infekcijama.[1] LAD je podijeljen u tri podtipa: LAD1, LAD2 i nedavno opisani LAD3, poznat i kao LAD-1 /varijanta. U LAD3, imunski defekti nadopunjuju se Glanzmannovom trombastenijom – sa tendencijom krvarenja.[2][3]
LAD je prvi put prepoznat kao poseban klinički entitet 1970-ih. Klasični opisi LAD-a uključuju ponavljajuće bakterijske infekcije, nedostatke adhezije neutrofila i kašnjenje slijeganja pupčane vrpce. Defekti adhezije rezultiraju lošim leukocitnom hemotaksijom, posebno neutrofila, mogućnošću stvaranja gnoja i neutrofilije.
Osobe s LAD-om pate od bakterijskih infekcija koje počinju u periodu novorođenčeta. Infekcije kao što su omfalitis, upala pluća, gingivitis i peritonitis su česte i često opasne po život, zbog nemogućnosti dojenčeta da pravilno uništi napad patogene bolesti . Ove osobe ne formiraju apsces, jer granulociti ne mogu migrirati na mjesta infekcije.
Tipovi nedostatka adhezije leukocita uključuju LAD1, LAD2 i LAD3, od kojih je najčešći LAD1.
Pacijenti sa LAD1 imaju nasljedni molekulski defekt koji uzrokuje nedostatak β-2 podjedinice integrina,[4] također zvan CD18, koji je kodiran genom ITGB2 na hromosomu 21. Ova podjedinica je uključena u stvaranje β-2 integrina (LFA-1, integrina alfaXbeta2 i Mac-1/ CR3), dimerizacijom sa različitim CD11 podjedinicama.
Mutacije u genu ITGB2 dovode do odsustva, smanjenja ili nepravilne proizvodnje i ekspresije proteina CD18, uzrokujući nedostatak ekspresije u membrani leukocitnolg β-2 integrina. Glavna funkcija ovih proteina je omogućavanje neutrofilima da izađu iz krvotoka u zaražena tkiva pridržavajući se različitih liganda, izraženih pomoću endotela, npr. ICAM-1. U bolesnika sa LAD-I, neutrofili se ne mogu ekstravazirati i boriti protiv bakterija u tkivima. Tada se bakterije mogu razmnožavati, što dovodi do simptomatske infekcije, koja se može nesmetano širiti i nanijeti ozbiljne ozljede važnim tkivima.
Tipski, dijagnoza uključuje nekoliko preliminarnih testova imunske funkcije, uključujući osnovnu procjenu humoralnog imunskog sistema i ćelijski posredovanog imunskog sistema . WBC diferencijalno će otkriti izuzetno povišene nivoe neutrofila (reda veličine 6-10x normalnih) jer nisu u mogućnosti da napuste krvne sudove. U slučaju LAD-I, specifična dijagnoza se obavlja pomoću protočne citometrije. Ova tehnika otkriva odsutnu ili smanjenu ekspresiju CD18 u membrani leukocita. Nedavno su uspostavljeni sistemi prenatalne dijagnoze, koji omogućavaju rano otkrivanje bolesti. Dijagnoza LAD-II uključuje proučavanje različitih glikoziliranih oblika proteina transferina. U LAD-III, kako je i funkcija trombocita pogođena, ovo bi se moglo koristiti za razlikovanje od ostalih tipova.
Iako pacijenti mogu dobiti intenzivnu antibiotsku terapiju, pa čak i transfuziju granulocita od zdravih davatelja, sadsašnja kurativna terapija je transplantacija hematopoetskih matičnih ćelija.[5] Međutim, napredak je postignut u genskoj terapiji, aktivnom području istraživanja. I penamivirus i lentivirusni vektori koji ispoljaavaju ljudski gen ITGB2 pod kontrolom različitih promotora, razvijeni su i do sada testovi u pretkliničkoj obradi LAD-I modela (kao što su miševi s nedostatkom CD18 i psi koji imaju nedostatak adhezije psećih leukocita).
Studija iz 2009. godine izvijestila je o rezultatima nalaza kod 36 djece koja su primila transplantaciju matičnih ćelija. U vrijeme praćenja (srednje vrijeme 62 mjeseca), stopa preživljavanja bila je 75%.[6]
LAD je rijetka bolest, s procijenjenom prevalencijom od 1/100.000 rođenih, bez opisane rasne ili etničke pripadnosti; češći tip je LAD1..
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.