Muhamed XII
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Abu Abdallah Muhammad XII (arapski: أبو عبد الله محمد الثاني عشر, Abū ʿAbdi-llāh Muḥammad ath-thānī ʿashar romanizirano ) (c. 1460–1533), poznat u Evropi kao Boabdil (španski prijevod imena Abu Abdallah), bio je 22. i posljednji nasridski vladar Granadskog emirata u Iberiji.
Abu ʿAbdallah Muhammad XII | |
|---|---|
 Slika Muhammeda XII, posljednjeg muslimanskog vladara Španije. Datum slike nije poznat kao ni njegova lokacija. | |
| Rođenje | c. 1460. Alhambra, Granadski emirat |
| Smrt | 1533. Fes, Maroko |
| Prethodnik | Abu l-Hasan Ali |
| Nasljednik | Niko |
| Religija | Islam |
| Supružnik/ci | Morayma |
| Roditelji | Abu l-Hasan Ali i Aisha al-Hurra |
Muhamed XII je bio sin Abu l-Hasana Alija, sultana Granadskog emirata kojeg je naslijedio 1482.[1] kao rezultat dvorskih intriga i nemira među stanovništvom.[2]
Muhamed XII je ubrzo pokušao da stekne prestiž napadom na Kastilju, ali je zarobljen u Luceni 1483.[3] Muhamedov otac je tada vraćen kao vladar Granade, da bi ga 1485. zamijenio njegov ujak Muhamed XIII, također poznat kao Abdullah ez Zagal.
Muhamed je dobio svoju slobodu i kršćansku podršku da povrati svoj prijesto 1487., pristankom da drži Granadu kao tributno kraljevstvo pod katoličkim monarsima.[3] Nadalje se obavezao da neće intervenirati u opsadi Malage, u koju su zauzeli kršćani.
Nakon pada Malage i Baze 1487. godine, gradove Almuñécar, Salobreña i Almeria su zauzeli kršćani sljedeće godine. Do početka 1491. Granada je bila jedini muslimanski grad u Iberiji.
Godine 1491. Izabela I od Kastilje i Ferdinand II od Aragona pozvali su Muhameda XII da preda grad Granadu, koji su opsjedali Kastiljani. Na kraju, 2. januara 1492. godine, Granada je predata.[1] Kraljevska povorka se kretala iz Santa Fea do mjesta malo više od 1,6 km od Granade, gdje je Ferdinand zauzeo svoj položaj na obali Genila. Privatno pismo koje je očevidac napisao biskupu Leona samo šest dana nakon događaja zabilježilo je scenu:
Maurski sultan, sa oko osamdeset ili stotinu ljudi na konjima i vrlo dobro obučen, izašao je da poljubi ruku njihovim Visočanima. Prema konačnoj kapitulaciji, ključ Granade će preći u španske ruke, a da Muhamed XII ne mora da ljubi ruke Los Rejesu, kako je postao poznat španski kraljevski par Izabela i Fernando. Aisha al-Hurra, majka Muhameda XII, insistirala je da svog sina poštedi ovog konačnog poniženja ljubljenja Izabeline ruke.
Legenda kaže da je Muhamed XII, kako je otišao u izgnanstvo, dostigao stjenovito uzvišenje koje je pružalo posljednji pogled na grad. Ovdje je i posljednji put pogledao Alhambru. Mjesto na kojem se to navodno dogodilo danas je poznato kao Suspiro del Moro, "Maurov uzdah".
Muhamed XII je dobio posjed u Laujar de Andaraxu, Las Alpujarras, planinskom području između Sijera Nevade i Sredozemnog mora. Prešao je Sredozemno more u egzilu, pošavši u oktobru 1493. iz Adre i spustivši se u Kazazu.[4][5] Nastanio se u Fesu, u pratnji od 1130 dvorjana i slugu. Veliki broj muslimanskog stanovništva Granade već je pobjegao u sjevernu Afriku.[2]
Ubrzo nakon svoje predaje, Muhamed Boabdil je poslao dugačko pismo marinidskim vladarima Maroka tražeći utočište. Pismo počinje dugom pjesmom koja hvali Marinide, nakon čega slijedi prozni odlomak u kojem se žali zbog svog poraza i traži oprost za prošla nedjela svojih predaka protiv Marinida. Cijeli tekst je prenio al-Maqqari:[6]
...Gospodar Kastilje je predložio za nas respektabilnu rezidenciju i dao nam je sigurnost na koju se zakleo svojim rukopisom, dovoljno da uvjeri duše. Ali mi, kao potomci Banu al-Ahmara, nismo pristali na ovo i naša vjera u Boga nam ne dozvoljava da živimo pod zaštitom nevjerstva. Sa istoka smo dobili i mnoga pisma puna dobre volje, pozivajući nas da dođemo u njihove zemlje i nudeći najbolje od prednosti. Ali ne možemo birati drugo osim svog doma i doma naših predaka, možemo samo prihvatiti zaštitu naših rođaka, ne zbog oportunizma, već da potvrdimo bratski odnos među nama i da ispunimo zavjet naših predaka, koji nam govori da ne tražimo bilo kakvu drugu pomoć osim od Marinida i da ne dozvolite da nas bilo šta ometa da odemo do vas. Tako smo prešli ogromnu zemlju i zaplovili uzburkanim morem i nadamo se da nećemo biti vraćeni i da će nam oči biti zadovoljne i naše povrijeđene i tužne duše izliječiti od ove velike boli... — Muhamed Abu Abdallah
Historičar iz 17. vijeka Al-Maqqari napisao je da je Muhamed XII prešao Mediteran do Melille, a zatim otišao u Fes gdje je sagradio palatu. Tu je ostao do svoje smrti 1533/1534 (940. godine po Hidžri).[7][8] Sahranjen je u blizini Musale (mjesta posebne molitve za vrijeme islamskih praznika) koja se nalazi izvan "Bab Sheria" u Fesu.[7] Iza Muhameda XII su ostala dva sina; Yusef i Ahmed.[7] Al-Maqqari se sastao sa njegovim potomcima 1618. godine u Fesu koji su živjeli u siromaštvu i oslanjali se na zekat .[7]
Španski hroničar Luis del Mármol Carvajal [9] napisao je da je "Muhamed XII umro u blizini Oued el Assouad (Crne rijeke)." Ovaj izvor je također preuzeo Louis de Chénier, diplomata francuskog kralja Luja XVI, u svom Historijskom istraživanju o Maurima i historiji Carstva Maroka objavljenom u Parizu 1787.[10]
This is a historical novel from 1838, and should not be used as a historical source.
