From Wikipedia, the free encyclopedia
Kutikula je bilo koji od raznih čvrstih, ali fleksibilnih, nemineralnih vanjskih pokrivača organizma ili dijelova organizma koji pružaju zaštitu. Različite vrste kutikula su nehomologna; razlikuju se po porijeklu, strukturi, funkciji i hemijskom sastavu.
U anatomiji, termin "kutikul" može se odnositi na nekoliko struktura, ali se koristi općenito, pa čak i među medicinskim radnicima kada razgovaraju sa pacijentima Kada misle na zadebljali sloj kože koji okružuje nokte i zanoktice (eponihij) i odnosi se na površinski sloj ćelija koje se omotavaju korijen dlaka, koja je veže u folikul, sastavljen od mrtvih ćelija vanjskog kožnog sloja.[1] Također se može koristiti kao sinonim za epidermis,[2] Kutikula noktiju na stopalima i šakama štiti kožu od podlijvanja vlage i mikroba u okolišu.[3]
U zoologiji, kutikula beskičmenjaka je višeslojna struktura izvan epiderme mnogih vrsta, osobito nematoda i člankonožaca, kod kojih formira egzoskelet.
Glavne strukturne komponente nematodne kutikule su proteini, visoko umreženi kolageni i specijalizirani nerastvorljivi proteini poznati kao "kutikulini", zajedno sa glikoproteinima i lipidima.[4]
Glavna strukturna komponenta kutikule artropoda je hitin, polisaharid sastavljen od N-acetilglukozamina, zajedno s proteinima i lipidima. Proteini i hitin su umreženi. Čvrstoća zavisi od vrste proteina i količine hitina. Smatra se da epidermne ćelije proizvode protein i također utiču na vrijeme i količinu proteina koja će se ugraditi u kutikulu.[5]
Često se u kutikuli člankonožaca opaža strukturna obojenost – koja proizvodi nanostrukture.[6]
U botanici, biljna kutikula je zaštitna, hidrofobna, voštana obloga koju proizvode epidermne ćelija listova, mladih izdanaka i svih ostalih biljnih organa u zraku. Kutikule minimiziraju gubitak vode i učinkovito smanjuju ulazak patogena zahvaljujući izlučivanju voska. Glavne strukturne komponente biljne kutikule su jedinstveni polimeri rezina ili kutana, impregnirane voskom.
Kutikule biljaka funkcioniraju kao barijera od propuštanja vode i vodotopivih materijala. Kutikula sprečava i da biljne površine ne ovlaže i pomaže u sprečavanju isušivanja biljaka. Kserofitne biljke poput kaktusa imaju vrlo guste kutikule koje im omogućavaju opstanak u sušnoj klimi. Biljke koje žive u blizini raspršavanja morskoih talasa također mogu imati deblje kutikule koje ih štite od toksičnih učinaka soli.
Neke biljke, posebno one prilagođene životu u vlažnim ili vodenim okruženjima, imaju ekstremnu otpornost na vlaženje. Dobro poznat primjer je lotos Nelumbo nucifera.[7] Ova prilagodba nije isključivo fizičkii i hemijski učinak voštanog premaza, već uveliko ovisi i o mikroskopskom obliku površine.[8][9]
"Kutikula" je jedan pojam koji se koristi za vanjski sloj bazidiokarpnog tkiva gljive ili "plodnog tijela". Alternativni izraz "pileipelis", latinski termin za "kožu" "kapice" (miski se na gljivinu).[10] S druge strane, neka morfološka terminologija u mikologiji pravi fine distinkcije u vezi sa pileipelisom. Bez obzira na to, pileipelis (ili "ljuštenje") razlikuje se od unutrašnjeg mesnatog tkiva gljive ili sličnog plodnog tijela, a također i nosećeg sloja tkiva za stvaranje spora – himenija.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.