Imunotolerancija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Imunotolerancija ili imunska tolerancija – kolokvijalno poznata i kao imunološka tolerancija – je stanje u kojem imunski sistem ne odgovara na supstance ili tkiva koja imaju sposobnost da izazovu imunski odgovor.[1][2] Suprotna je konvencijskoj eliminaciji stranih antigena koja je imunski posredovana (vidi Imunski odgovor). Ova tolerancija se klasificira po kategorijama:
- centralna tolerancija i
- perferna tolerancija, zavisno od toga gdje je izvorno inducirana — u timusu i koštanoj srži (centralna) ili u ostalim tkivima i limfnim ćvorovima (periferna).[3][4]
Mehanizmi kojima se uspostavlja ovaj oblik tolerancije su različiti, ali su im efekti slični. Imunotolerancija je važna za normalno odvijanje fizioloških procesa. Centralna tolerancija je glavni način na koji se imunski sistem „uči“ da ne diskriminira samog sebe. Periferna tolerancija je ključ za sprečavanje prekomjerne reaktivnosti imunskog sistema na različite subjekte okoliša (alergen, dobri mikrobi i sl). Deficiti u centralnoj ili perifernoj tolerancija stoga mogu izazvati autoimune bolesti, što rezultira u sindromima, kao što su sistemski eritemski lupus,[5] reumatoidni arthritis, diabetes mellitus tip 1,[6] autoimunski poliendokrini sindrom tip 1(APS-1),[7] i imunodisregulacijska poliendokrinopatska enteropatija X-vezani sindrom (IPEX),[8] a potencijalno pridonosi i pri astmi, alergiji[9] i upalnoj bolesti crijeva.[6] Imunska tolerancija u trudnoći je ono što omogućava majkama životinja da donesu genetički različito potomstvo saaloimunim odgovorom koji je dovoljno utišan da spriječi pobačaj. Tolerancija je, međutim, takva da ima i svoje negativne kompromise. Omogućava da neki patogeni mikroorganizmi uspješno inficiraju domaćina i izbjegli eliminaciju.[10] Osim toga, izazivanje periferne tolerancije u lokalnoj mikrosredini je zajednička strategija preživljavanja za brojne tumore jer nije sprečena njihova eliminacija odgovorom imunskog sistema domaćina.[11]