Anatomska terminologija
spisak na Wikimediji From Wikipedia, the free encyclopedia
spisak na Wikimediji From Wikipedia, the free encyclopedia
Anatomska terminologija je svojevrsni rječnik koji se koristi u anatomiji čovjeka i zoologiji, za komuniciranje u naučnim časopisima, udžbenicima, priručnicima i ostalim naučno-stručnim publikacijama, a obavezna je za ljekare i druge zdravstvene radnike. Anatomska terminologija sadrži brojne jedinstvene i ponekad zbunjujuće nazive za opisivanje anatomske lokacije i djelovanje različitih struktura. Korištenje ove terminologije omogućava preciznije određenje posmatrane strukture i smanjuje vjerovatnoća greške i nejasnoća u međusobnom sporazumijevanju. Naprimjer, ožiljak "iznad zgloba" šake može se nalaziti na podlaktici, tri ili pet centimetara sa strane ili na dnu. Također ne objašnjava da li je ožiljak na dlanskoj strani ili nadlanici šake. Korištenjem precizne anatomske terminologije, takve dvosmislenosti se eliminiraju.[1][2]<
Anatomski termini se izvode iz starogrčkih i latinskih riječi, jer se ovi jezici dugo ne upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji, pa se smisao i značenje tih riječi ne mijenja.[3] Današnji međunarodni standard Terminologia Anatomica.
Anatomski smisao riječi čine korijenovi, prefiksi i sufiksi. Korijen je termin koji se često odnosi na organe, tkiva ili zdravstveno stanje, a prefiks ili sufiks opisuju korijen. Naprimjer, u poremećaju hipertenzija, prefiks "hiper" znači "visoko" ili "više", a korijen riječi tenzija (= "napetost") odnosi se na pritisak, tako da se riječ "hipertenzija" odnosi se na abnormalno visok krvni pritisak. Korijeni, prefiksi i sufiksi su obično izvedeni iz starogrčkih ili latinskih riječi, koje se često prilično razlikuju od svojih varijantu u engleskom i ostalim indoeuropskim jezicima, uključujući i bosanski.[3]
Latinska imena struktura kao što su musculus biceps brachii dijelovi termina mogu se razdvojiti i odnose se na musculus za mišić, biceps za dvoglavi, a brachii da je u regiji ruke. Prva riječ pokazuje ono o čemu se govori, druga to opisuje, a treća određuje lokaciju.[2]
Kada se opisuje položaj anatomskih struktura, one se mogu opisati prema anatomskim orijentirima u njihovoj blizini. Ta obilježja mogu uključivati strukture, kao što su ispupčenja ili grudna kost ili anatomske linije, kao što je srednja linija ključnjače iz središta ključne kosti. Cephalon (=kefalon) je moždana regija koja se odnosi na glavu. U ovom području se razlikuju cranium (=kranijum) (lobanja), facies (lice), frons (čelo), oculus (područje oko očiju), auris (uho), bucca (obraz), nasus (nos), oris (usta) i mentis (brada). Područje vrat zove cervicis ili vratna regija. Takvi primjeri struktura, na bosanskom jeziku uključuju čeone mišiće, podvilične limfne čvorove, obrazne membrane i kose kosi očni mišić.
Ponekad, jedinstvena terminologija se koristi za smanjenje konfuzije u različitim dijelovima tijela. Naprimjer, različiti izrazi se koriste kada je riječ o lobanji, u skladu sa njenom embrionalnim porijeklom i nagnutosti položaja u odnosu na druge životinje. Tako, primjerice rostrum (njuška) ili rostrumski se odnosi na blizinu do ispred nosa, a posebno se koristi kada se opisuje lobanja.[4] Isto tako, za ruke, drugačija terminologija često izaziva nejasnoće u vezi s tim šta je prednja, zadnja, unutrašnja i vanjska površina. Iz tog razloga, koriste se dolje navedeni izrazi:
Ostali uvjeti se također koriste za opisivanje pokreta i djelovanja u rukama, nogama i drugim strukturama, kao što su oči.[5][6]
Anatomska terminologija često se upotrebljava za označavanje relativne lokacije tjelesnih struktura. Naprimjer, da bi se opisao jedan dio tkiva kao "donji u odnosu na drugi ili se može opisati tumor koji je "površnski u odnosu na dublje strukture tijela.[2]
Anatomski termini koji se koriste za opisivanje lokacija se zasnivaju na tijelesnim lokacijama u standardnom anatomskom položaju . Ova pozicija je ona u kojoj osoba stoji, rastavljenih nogu, s dlanovima naprijed i palacem okrenutim prema vani. Pošto su mape obično orijentirane sa sjeverom na vrhu, standardna "mapa" tijela (ili anatomski položaj) je da je tijelo uspravno, s nogama u širini ramena i paralelno, prsti prema naprijed. Gornji udovi se ispruže na svakoj strani, sa dlanovima okrenutim naprijed.
Korištnje standardnog anatomskog položaja smanjuje mogućnost zabune. To znači da se, bez obzira na položaj tijela, položaj objekata unutar njega može opisati bez dvosmislenosti.[3]
U terminima anatomije, tijelo se dijeli na regije. Prednji dio trupa se naziva '"grudni koš'" i "'trbuh'". Leđa kao opće područje je dorzum, dorzalna ili leđna površina, a donji dio leđa je lumbus' ili slabinska regiji. Ramenski dio je lopatična (skapularna, skapulska) površina, a oko grudne kosti je grudna, sternumska ili sternalna regija. abdomen je područje između grudnog koša i karlice. Dio oko dojki se također naziva dojčana regija (dojki), pazuh kao pazuho ili aksilarno područje, a okolina pupka kao umblikus ili pupčana (umblikusna, umblikalna) regija. Karica je donji trup (torzo), između trbuha i butina. Pelvis je oznaka za prepone, gdje se bedra spajaju sa trupom, odnosno ingueno i slabinsko područje.[1]
Cijela ruka je u tekstu brachium (brahijum) i brahijalno, s prednje strane lakta kao antekubitis i antekubitalno područje, poleđina lakta je olekranon ili olekranalno, podlaktica se označava kao antebrachium i antebrahijalna, zglob šake kao karpus i karpalno područje korijena šake, šaka kao manus ili manualno ili ručno područje, a dlan kao palmarno ili dlansko, palac kao pollex, a prsti kao digitalno, falanga i prsti. Stražnjica su stražnjični mišić ili gluteusna (glutealna) regija i stidne površine stidne ili pubične površine.
Donji udovi se dijele na bedro (dio između kuka i koljena) i potkoljenicu, koja uključuje samo na područje ekstremiteta između koljena i gležnja). Bedro se označava kao femurska ili femoralna regija. Koljenska kapa je čašica i patelarni dio, dok je stražnji dio koljena popliteusno ili podzglobno koljensko područje. Potkoljenica (između koljena i gležnja) je crus i kruralno područje, bočni aspekt potkoljenice je peronealna ili lisna površina000. Gležanj je tarsus (tarzus) i korijen stopala, a peta je calcaneus (kalkaneus) ili petna površina. Stopalo je pes i pedalna regija, a tabani plantarna ili tabanska regija. Kao i kod prstiju ruke, članci se također nazivaju falangama i područjem prstiju. Nožni palac se naziva haluks.[2]
Da se uspostavi jasna komunikacija, naprimjer o lokaciji bola ili sumnjive mase u stomaku pacijenta, trbušna šupljina može se podijeliti na devet regija ili četiri kvadranta.[3]
Abdomen se može se podijeliti u četiri kvadranta, što se češće se koristi u medicini, kada se šupljina dijeli jednom horizontalnom i jednom vertikalne linijom koje se međusobno sijeku na pupku pacijenta (područje umblikusa).
Detaljniji regijski pristup dijeli šupljinu jednom horizontalnom linijom odmah ispod rebara i jednom odmah iznad karlice, uz dvije vertikalne linije, od središta svake ključne kosti, što rezultira u devet regija.
Kada se anatomski termini odnose na desni i lijevi dio tijela, određuju se u odnosu na desnu i lijevu stranu subjekta, a ne lijevo i desno od posmatrača. Kada se posmatra tijelo u anatomskom položaju, lijevi dio tijela je na desnoj strani posmatrača, i obrnuto.
Ovi standardi su usvojeni da bi se izbjegla zabuna. Primjeri takvih termina uključuju:[4]
Svaki spomenuti lokacijski termin iznad može definirati pravac vektor, a njihovi parovi mogu biti definirani kao ose, koje su linije orijentacije. Naprimjer, za krv se može reći da teče u proksimalnom ili distalnom smjeru, a anteroposteriorne, mediolateralne i inferosuperiorne ose jesu linije duž kojih se tijelo širi, kao što su X, Y, i Z ose Descartesovog koordinatnog sistema. Ose se mogu projicirati na odgovarajuće ravni.
Anatomski pojmovi se često opisuju u odnosu na ravni (površine), što se odnosi na dvodimenzijske presjeke (sekcije) tijela. Sekcija je dvodimenzijska površina presječene trodimenzijske strukture. Ravan je zamišljena dvodimenzijska površina koja prolazi kroz standardne razine tijela. U medicinskoj anatomiji se uobičajeno razlikuju tri tjelesne ravni:[4]
Anatomski termini se mogu upotrebljavati i za funkcijsko stanje organizma i/ili organa.
Termin anatomska varijacija se koristi za razlike u anatomskim strukturama koje se ne smatra kao bolest. Mnoge strukture se neznatno individualno razlikuju između ljudi, naprimjer mišići koji se vežu na neznatno različitim mjestima. Takva je prisutnost ili odsutnost tetive mišića musculus palmaris longus. Za razliku od prirođene anomalije, anatomska varijacija se ne smatra poremećajem.
Zglobovi, posebno sinovijalni omogućavaju tijelu ogroman raspon pokreta. Svaki pokret na sinovijalnom zglobu rezultira iz kontrakcije ili opuštanja mišića koji su priključeni na kosti s obje strane zglobljavanja. Vrsta pokreta koji se mogu proizvesti u sinovijalnoj spoju određuje njegov tip konstrukcije.
Načini pokreta su uglavnom u paru, jedni djeluju suprotno od drugih. Pokreti tijela uvijek su opisani u odnosu na anatomski položaj tijela: uspravan stav, s gornjim udovima u stranu tijela i dlanovima okrenutim prema naprijed.[3]
Termini koji opisuju pokrete općenito uključuju:
Ovi termini se odnose na pokrete koji su jedinstveni za šake i stopala:[7]
Mišićna akcija pokreće osovinski skelet preko zglobova sa polazištem i hvatištem mišića na odgovarajućoj strani. Tokom mišićne kontrakcije, hvatište na kosti pokreće polazište. Mišići su često uključeni u nekoliko akcija zgloba; u stanju su obavljati, naprimjer, kako fleksiju i ekstenziju podlaktice, tako i bicepsa i tricepsa. Ovo je ne samo da omogućava da se vrati akcija mišića, već i doprinosi stabilnosti akcije, tako da mišići djeluju zajednički.[1][3]
Mišići djeluju kao agonisti, dok je mišić koji kontrakcijom donosi suprotnoj akciji – antagonist. Naprimjer, ekstenziju podlaktice obavlja triceps kao agonist i biceps kao antagonist (koji kontrakcijom obavlja fleksiju u odnosu na isti zglob). Mišići koji rade zajedno u obavljanju iste akcije nazivaju se sinergisti. U gornjem primjeru sinergisti za biceps mogu biti musculus brachioradialis i musculus brachialis.[1][3][8]
Sveukupna snatomija mišića je najvažniji pokazatelj njegove uloge u organizmu. Jedan posebno važan aspekt bruto anatomije mišića je penacija ili njen nedostatak. U većini mišića, sva vlakna su orijentirani u istom smjeru, radeći u skladu sa polazištem i hvatištem. U penatnim mišićima, pojedinačna vlakna su orijentirani pod uglom u odnosu na liniju akcije, koja proizlaze iz tetiva polazišta i hvatišta na svakom kraju. Budući da kontrahirana vlakna vuku pod uglom ukupne akcije mišića, promjene u dužini je manja, ali ta ista orijentacija omogućava više vlakana (time i sile) u mišiću date veličine. Penatni mišići se obično nalaze tamo gdje je manje važna promjena dužina od maksimalne sile, kao što je musculus rectus femoris.[9]
Skeletni mišići su uređeni u diskretnim mišićima, primjerice musculus biceps brachii . Snažni, vlaknasti omotač skeletnih mišića je i povezan kontinuirano sa tetivama. S druge strane, tetive se povezane sa slojem pokosnice koji okružuje kosti, dozvoljavajući prijenos snage mišića na kostur. Zajedno, ovi vlaknasti slojeva, sa tetivama i ligamenatima, čine duboke fascije tijela.
Pokret nije ograničen samo na sinovijalne zglobove, iako oni omogućavaju većinu njegove slobode. Mišići djeluju preko simfiza, koje omogućavaju kretanje u, naprimjer, kičmenom stubu, kompresijom međupršljenskih diskova. Pored toga, sinovijalni zglobovi mogu se podijeliti u različite vrste, ovisno o osi pokreta
Serozna membrana (označena i kao seroza) je tanka membrana koja pokriva zidove organa u grudnoj i trbušnoj šupljini. Serozne membrane imaju dva sloja; parijetalni (šupljinski) i visceralni (utrobni), koji okružuje prostor koji je popunjen tekućinom.[3] Sloj utrobne membrane pokriva organe (utrobe), a parijetalni sloj linije zidova tjelesne šupljine (parijetalno se odnosi na šupljinu). Između parijetalnog i visceralnog sloja je vrlo tanka, tekućinom punjen serozni prostor ili šupljina.[3] Naprimjer, perikard je serozna šupljina koja okružuje srce.
