![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/39/Hamming.jpg/640px-Hamming.jpg&w=640&q=50)
Teorija kodiranja
From Wikipedia, the free encyclopedia
Teorija kodiranja je studija koja proučava svojstva kodova i njihovu prikladnost za specifične primene. Kodovi se koriste za kompresiju podataka, kriptografiju, otkrivanje i ispravljanje grešaka, prenos podataka i skladištenje podataka. Kodovi se proučavaju u različitim naučnim disciplinama - poput teorije informacija, elektrotehnike, matematike, lingvistike i računarske nauke - u svrhu dizajniranja efikasnih i pouzdanih metoda prenosa podataka. To obično uključuje uklanjanje suvišnih vrednosti i ispravljanje ili otkrivanje grešaka u prenešenim podacima.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/39/Hamming.jpg/320px-Hamming.jpg)
Postoje četiri vrste kodiranja:[1]
- Kompresija podataka (ili, kodiranje izvora)
- Kontrola greške (ili odiranje kanala)
- Kriptografsko kodiranje
- Linijsko kodiranje
Kompresija podataka pokušava da ukloni suvišnost podataka iz nekog izvora kako bi se što efikasnije prenosili. Na primer, Zip komprimovanje podataka čini datoteke podataka manjim u svrhe poput smanjenja internetskog prometa. Kompresija podataka i ispravljanje grešaka mogu se proučavati u kombinaciji.
Ispravljanje grešaka dodaje ekstra bitove kako bi prenos podataka bio robusniji na smetnje koje nastaju na kanalu prenosa. Obični korisnik možda nije svestan mnogih vidova primene u kojima se koristi korekcija grešaka. Tipični muzički CD koristi Rid-Solomonov kod za korigovanja impakta ogrebotina i prašine. U ovoj aplikaciji kanal prenosa je sam CD. Mobilni telefoni takođe koriste tehnike kodiranja za korekciju slabljenja i buke prenosa visokih frekvencija. Modemi podataka, telefonski prenosi i Mreža dubokog svemira agencije NASA, svi koriste tehnike kodiranja kanala kako bi prenosili bitove, na primer turbo kod i LDPC kodove.