Rovovsko ratovanje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Rovovsko ratovanje je tip kopnenog ratovanja koristeći okupirane borbene linije, uglavnom u vidu vojnih rovova u kojima su trupe dobro zaštićene od neprijateljske vatre malog oružja i u znatnoj meri su zaštićene od artiljerije. Najpoznatija upotreba rovovskog ratovanja je Zapadni front u Prvom svetskom ratu.[1]
Do razvoja rovovskog ratovanja je došlo kada revolucija u vatrenoj moći nije bila propraćena sličnim napretkom u mobilnosti, što je rezultiralo iscrpljujućim oblikom ratovanja u kojem je branilac imao prednost.[2] Na Zapadnom frontu 1914–1918, obe strane su izgradile složene sisteme rovova, podzemlja i zemunica koji su se suprotstavljali jedni drugima duž fronta. Rovovi su bili zaštićeni od napada bodljikavom žicom, minama, kamufliranim jamama i drugim preprekama. Prostor između suprotstavljenih rovova (poznat kao „ničija zemlja”) bio je potpuno izložen artiljerijskoj vatri sa obe strane. Napadi, čak i uspešni, često su praćeni teškim žrtvama.
Sa razvojem oklopnog ratovanja i taktika kombinovanog oružja, naglasak na rovovskom ratovanju je opao, ali se i dalje javlja tamo gde borbene linije postaju statične.
Following World War I, "trench warfare" became a byword for stalemate, attrition, sieges, and futility in conflict.[3]