From Wikipedia, the free encyclopedia
Resinhronizaciona terapija miokarda (akronim CRT od eng. reči ) jedan je od način lečenja bolesnika sa sistolnom srčanom slabošću srca, rezistentnom na optimalnu medikamentnu terapiju, naročito kod umerenih i teških oblika dilatativne kardiomiopatije sa blokom leve grane, EF < 35% i širokim QRS >120 ms. Da je ovaj način lečenja široko prihvaćen potvrđuju zvanične preporuke za primenu resinhronizacionra terapijr miokarda od strane Amerčkog (AHA/ACC/HRS preporuke)[1] i Evropskog udrušenja kardiologa (ESC preporuke).[2] Takođe brojne kliničke studije pokazale su mnoge prednosti u u primeni resinhronizacione terapije miokarda u lečenju bolesnika sa sistolnom srčanom slabošću srca, rezistentnom na optimalnu medikamentnu terapiju. Ove prednosti se odnose na: poboljšanje simptoma, toleranciju napora, kvalitet života i dugoročnu prognozu, uključujući mortalitet i dužinu trajanja hospitalizacija kod ovih bolesnika.[3][4][5]
Pošto resinhronizaciona terapija miokarda poboljšava efikasnost srca i povećava protok krvi, kod pacijenta se javlja ublažavanje nekih simptoma srčane insuficijencije - kao što je otežano disanje.[6]
Kako bi se postigli još bolji rezultati CRT se često kombinuje sa drugim tretmanima.
Do danas, kliničke studije su pokazuju da je CRT jednako efikasan i za muškarce i za žene.[6]
Kliničke studije takođe ukazuju na smanjenje trajanja hospitalizacije i morbiditeta, kao i poboljšanje kvaliteta života.
Kandidati za CRT su pacijente sa srčanom insuficijencijom sa umerenim do teškim simptomima i čija leva i desna komora srca ne kucaju složno.[6]
Resinhronizaciona terapija miokarda nije efikasan za svakoga i nije za pacijente sa blagim simptomima srčane insuficijencije, dijastolnom srčanom insuficijencijom ili za one koji nemaju problema s tim da komore ne kucaju zajedno.[6]
Takođe nije pogodan za pacijente koji nisu u potpunosti sproveli korekciju stanja putem terapija lekovima.
Još uvek oko 30 % bolesnika tretiranih sa CRT nemaju adekvatan pozitivan klinički odgovor, u vidu poboljšanja posle CRT (). Brojna istraživanja su pokušavala da definišu kriterijume za selekciju bolesnika koji će dobro odgovoriti na CRT (zvani ) kako bi njihovo lečenje bilo isplativo i efikasno.[2]
Brojna istraživanja su pokušavala da definišu kriterijume za selekciju bolesnika koji će dobro odgovoriti na CRT () kako bi njihovo lečenje bilo isplativo i efikasno. Kako se u tome nije uspelo parametri za procenu mehaničke disinhronije za sada nisu uvršteni u zvanične preporuke i kriterijume za selekciju bolesnika za CRT.[2][7]
Širina QRS kompleksa u EKG-u koja je bila u početku vodeći kriterijum za selekciju bolesnika za CRT, pokazala se kao nedovoljno precizna metoda.[8]
Kasnija istraživanja su sugerisala specifičnija merenja, odnosno određivanje mehaničke disinhronije srca drugim metodama: ehokardiografski, magnetnom rezonancijom i radionukleidnim metodama. Po raznovrsnosti i broju primenjenih metoda izdvojila se ehokardiografija. Za procenu asinhronije miokarda korišćene su različite ehokardiografske tehnike: jednodimenziona M-mod ehokardiografija, dvodimenziona 2D ehokardiografija, color doppler eho, trodimenziona ehokardiografija (3D-eho), strain i strain rate, speckletracking eho, pulsni tkivni doppler (PWTDI), razni modaliteti tkivnog doplera (TDI).[2]
Ehokardiografija se pokazala korisnom u otkrivanju asinhronije i kvantitativnoj proceni težine asinhronije6 . Međutim, PROSPECT studija,[9] je pokazala da nijedan ehokardiografski parametar za procenu mehaničke disinhronije srca, zbog skromne specifičnosti i senzitivnosti, nije dovoljno dobar da predvidi dobar ehokardiografski i klinički odgovor na CRT.[2]
Resinhronizaciona terapija miokarda zahteva postavljanje električnog uređaja za biventrikularni pejsing, zajedno sa postavljanjem (najmanje) dva provodnika pejsinga, kako bi se olakšao stabilan pejsing leve i desne komore.
Svi elementi, prva faza procesa postavljaju se u lokalnoj anestezija, nakon čega sledi rez kako bi se omogućio pristup kroz otvor odgovarajuće vene, kroz koji se mogu ubaciti elektrode i uređaj.[11]
Nakon venepunkcije žica za vođenje se ubacuje u venu, i kroz nju se vodi, (uz pomoć rendgenskog snimanja u realnom vremenu), do desne komore. Žica za vođenje se zatim koristi kao pomoćno sredstvo pri postavljanju elektrode koja prolazi kroz venski sistem u desnu komoru gde se elektroda ugrađuje.[11]
Ovo se obično izvodi nakon postavljanja RV elektrode, pri čemu RV elektroda obezbeđuje rezervnu kopiju u slučaju slučajnog oštećenja električnih vlakana srca, i mogućnosti uzrokovanja asistolniog događaj. Kao i kod RV provodnika, prvo se ubacuje žica za vođenje, što omogućava umetanje katetera za više isporuka. Kateter se zatim manevriše do otvora koronarnog sinusa u desnom atrijumu. Odavde se ubrizgava kontrastno sredstvo, omogućavajući hirurškom timu da dobije flebobogram koronarnog sinusa kako bi usmerilo postavljanje u najpogodniju koronarnu venu.[11]
Kada se dobije flebogram, kateter za više isporuka se koristi za vođenje od izabrane ulazne vene, u desnu pretkomoru, kroz koronarni sinus i u odgovarajuću srčanu venu.[11]
Postavljanje elektrode leve komore je najkomplikovaniji i potencijalno najopasniji element operacije, zbog značajne varijabilnosti strukture koronarnih vena. Promene u strukturi srca, masnim naslagama, zaliscima i prirodnim varijacijama uzrokuju dodatne komplikacije u procesu kanulacije.[11]
Uređaj se zatim plasira u potkožni džep koji je stvorio hirurg, a izbor leve ili desne strane grudnog zida određen je uglavnom preferencijama pacijenta ili lokacijom već postojećeg uređaja. Uređaj, sličan onom kod tradicionalnog pejsmejkera, generalno nije veći od džepnog sata i ima umetka za elektrode. [11]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.