Prava osoba sa invaliditetom
From Wikipedia, the free encyclopedia
Prava osoba sa invaliditetom imaju svrhu da promoviše, štiti i osiguraju puno i ravnopravno uživanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane svih osoba sa invaliditetom i da promovišu poštovanje njihovog ugroženog dostojanstva. Ova prava se odnose na sve osobe sa invaliditetom koje imaju dugoročna fizička, mentalna, intelektualna ili senzorna oštećenja koja u sadejstvu sa različitim barijerama mogu otežati puno i efektivno učešće ovih osoba u društvu na osnovu jednakosti sa drugima. Ova prava su novina jer označava promenu paradigme – jer od osoba sa invaliditetom kao „objekata" lečenja, zaštite i dobročinstva (medicinski model) prelazi na koncept poštovanja prava; pa se osobe sa invaliditetom smatraju subjektima prava, a invaliditet socijalnim konceptom, a ne ličnom karakteristikom.[2] U tom smislu Države potpisnice Konvencije pravima osoba sa invaliditetom saglasile su se da svako ljudsko biće ima urođeno pravo na život ida će preduzeti sve potrebne mere kako bi osigurale da osobe sa invaliditetom uživaju ovo pravo na jednakim osnovama sa drugima, uključujući zaštitu i bezbednost osoba sa invaliditetom i u situacijama rizika, koji uključuju oružane sukobe, vanredne humanitarne krizne situacije i prirodne katastrofe.[3]
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c5/Statua_Iustitiae.jpg/320px-Statua_Iustitiae.jpg)
Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom (akronim CRPD) ne daje definiciju invaliditeta, već umesto toga pruža širok opis koji treba da bude široko inkluzivan.[4]
CRPD propisuje u članu 1 da „osobe sa invaliditetom“ obuhvataju „one koji imaju dugotrajna fizička, mentalna, intelektualna ili senzorna oštećenja koja u interakciji sa različitim preprekama mogu ometati njihovo puno i efektivno učešće u društvu na ravnopravnoj osnovi sa drugima“. . 1 Ovaj opis invaliditeta pomera fokus na društvene i ekološke barijere koje ometaju učešće pojedinca u društvu, a ne na oštećenja pojedinca.[4]
Ovaj pristup invalidnosti naziva se “socijalni model” invaliditeta. “Socijalni model” prepoznaje da je isključenje osobe sa invaliditetom iz društva rezultat barijere ili smetnje sposobnosti pojedinca da u potpunosti učestvuje, a ne rezultat inherentne nesposobnosti pojedinca da učestvuje u društvu. Na primer, ako osoba ne može pristupiti zdravstvenoj ambulanti zbog svoje smetnje u kretanju, nije problem njegova/njena nemogućnost hodanja, već nedostatak pristupa klinici.[4]