From Wikipedia, the free encyclopedia
Prečišćavanje vode je vrsta obrade vode koji obuhvata niz postupaka kako bi se iz vode mogle ukloniti:
Prečišćavanje vode može obuhvatiti prečišćavanje pitke vode, napojne voda za termoelektrane, rashladne ili protivpožarne vode za industrijska postrojenja, vode za medicinsku i ostalu upotrebu, vode za domaćinstva, komunalne otpadne vode, industrijske otpadne vode ili posebnih otpadnih voda. Prečišćavanje vode (ili šire obrada vode) se može podeliti na 3 glavne grupe, i to:
Tehnologije prečišćavanje pitke vode najčešće se oslanjaju na postupke taloženja (sedimentacije), filtracije (uključujući krečno omekšivače i ugljenu filtraciju), dezinfekcije (hloriranje), koji ne mogu u potpunosti da očiste pitku vodu od svih onečišćenja i štetnih materija. Pitka voda je najosnovanija prehrambena namirnica, od izuzetnog fiziološkog značaja, koja ne može biti zamenjena (norma: EN DIN 2000, evropska smjernica za vodoopskrbu 80/778/EWG). Svetska zdravstvena organizacija donosi u svome standardu (engl. ) minimalne zahteve u odnosu na hemijske i bakteriološke karakteristike pitke vode.[1] Ali danas ni jedna trećina čovečanstva nema pitku vodu čiji kvalitet zadovoljava minimalne zahteve ovih standarda.[2][3]
Onečišćenja i štetne materije koje treba ukloniti iz pitke vode su:
Ova grupa postupaka obrade vode ne uključuje hemijske promene materije. Postupci uklanjanja suspenzija i emulzija obuhvataju:
U ovu grupa postupaka obrade vode spadaju:
U ovu grupa postupaka obrade vode spadaju:
U ovu grupa postupaka obrade vode spadaju:
Razvoj naselja i povečanje standarda stanovništva uzrokuju zagađenje čovekove okoline, a među najteže oblike zagađenje se ubraja i zagađenje voda. Potrošnja vode za razne potrebe postaje sve veća što uzrokuje i porast količina otpadnih voda. Ovakvim trendom porasta zagađenja voda značajno se ugrožava čovekova životna sredina. Pitke vode su sve više zagađene otpadnim vodama. Preko 30% pitke vode u Engleskoj sadrži „korištenu” vodu; u pitkoj vodi koju koristi Pariz udeo „ponovno korištene” vode je preko 50%; Rurska oblast (Nemačka) koristi pitku vodu s udelom oko 40% tretirane otpadne vode. Zahtevi na kvalitetu ispuštene vode sve su stroži, čemu mora udovoljiti tehnologija nene obrade.[4]
Sistem za odvodnju vode jako osetljivo reaguje ako u njega dospe previše masti. Nažalost ne može se uvek sprečiti da masti i ulja dospeju s otpadnom vodom u odvod. Masti se sastoje od čvrstih i rastvornih materija. Čvrste se materije talože na zidovima cevi i uzrokuju začepljenja. U sistemu se masti i ulja menjaju usled hemijskih i bioloških reakcija u masne kiseline neugodnih mirisa. Te kiseline su izuzetno agresivne i dovode do korozije. Poznati su slučajevi kod kojih su same masne kiseline oštetile livene cevi inače otporne na koroziju. Još su gore posledice u postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda. Tamo se masti i ulja talože na aktivirani mulj i sprečavaju potrebnu izmenu kiseonika. Biološko prečišćavanje otpadnih voda je time onemogućeno. Pod tim stanovištima jedino je logično da masti i ulja ne smeju u preopsežnim količinama dospevati u kanalizacijski sistem.
Drugačije izgleda u zanatstvu i industriji, gde se ispuštaju otpadne vode koje sadrže ulja i masti. Primena DIN EN 12 056, DIN EN 752 i DIN 1986-100 propisana je od strane komunalnih propisa o odvodu. Prema DIN-u 1986-100 ta su poduzeća obavezna da provode odvode preko uređaja za odvajanje masti prema DIN 4040-1 i DIN V 4040-2. Na taj način odvodi iz kuhinja restorana, hotela, odmorališta (na auto-putu) i kantina moraju biti opremljeni uređajima za odvajanje masti, i to nezavisno od broja porcija jela, koja se tu dnevno pripremaju.
Sirova otpadna voda pritiče na uređaj za prečišćavanje kroz dotočni kanal s grubim mehaničkim rešetkama, gde se odstranjuje veći kruti otpad.[5]
Flotacija se primenjuje ispred taložnica i biološkog procesa prečišćavanja da bi se ubačenim vazduhom prethodno uklonile masti i ulja sa delom finog lebdećeg nanosa koji se teško taloži.
Taložnice za pesak služe za otklanjanje peska i sličnih neorganskih materija iz otpadnih voda da ne bi ometale rad crpnih postrojenja i uređaja u fazi daljnjeg prečišćavanja.
Ove taložnice se koriste za uklanjanje organskih materija. Vreme zadržavanja otpadnih voda zavisi od načina taloženja, a obično je od 1,5 - 2 sata. Za vreme kiša ono je najmanje 30 minuta. Taloženje se može ubrzati prethodnom koagulacijom.
Predviđen biološki deo sačinjavaju bazeni za nitrifikaciju i denitrifikaciju. U središnji armiranobetonski cilindar kombi bazena cevovodima pod pritiskom se dovodi egalizovana i fino mehanički prečišćena otpadna voda i aktivni povratni mulj. U ovom se bazenu vrlo brzo uspostavlja anoksično stanje. Bakterije aktivnog mulja odgovorne za denitrifikaciju počinju da troše kiseonik iz prisutnih nitrata u egaliziranoj sirovoj otpadnoj vodi i mulju, pri čemu se izdvaja azot u gasovitom stanju i uz pojačano mešanje sadržaja u cilindru odgasuje se u atmosferu tj. vrši se denitrifikacija azotnih jedinjenja. Sve navedeno se vrši putem aerobnih mikroorganizama (aktivnog mulja) uz veštačko unošenje potrebne količine kiseonika pomoću aeracijskih grana sa savremenim membranskim aeratorima. Potrebna količina kiseonika se unosi uduvavanjem komprimiranog vazduha proizvedenog na duvačima smeštenim u kompresorskoj stanici. Finalno razdvajanje prečišćene otpadne vode i mulja vrši se u preostalom spoljašnjem prstenu taložnice u kojem se uspostavlja pretežno horizontalno strujanje ka prelivnim konzolnim žlebovima na vanjskom obodu taložnice.
U zgušćivaču se višak aktivnog mulja gravitacijski ugušćuje. Ugušćeni mulj se sa dna zgušćivača povremeno crpi direktno u centrifugu. U svrhu pospešivanja efekata dehidracije u cevovod pod priskom za dovod zgušćenog mulja u centrifugu se injektira odgovarajući rastvor flokulanta putem dozirnih crpki iz posebnog spremnika sa pripremljenim rastvorom flokulanta. Dehidrirani mulj se ispušta iz centrifuge na opremu za finalnu obradu mulja pomoću negašenog kreča i na taj se način dodatno stabilizuju i ukrućuje te se kao takav odvozi. Izdvojena se muljna voda sa centrifuge i zgušćivača vraća preko egalizacijskog bazena na ponovno biološko prečišćavanje.
Prirodna voda sadrži razne materije koje treba ukloniti pre korištenje za napajanje u termoelektranama i drugim termoenergetskim postrojenjima. Vrsta i sadržaj tih materija (nečistoća) zavisi prvenstveno od poreklu vode: rečna, jezerska, izvorska. U vodi mogu biti sadržane materije u obliku: suspendovanih materije (nerastvorenih), rastvorenih materija, rastvorenih gasova. Glavni pogonski problemi, koji nastaju zbog neodgovarajućeg kvaliteta vode, proizlaze iz sledećeg:[6]
Glavni postupci obrade (pripreme) napojne vode su filtriranje, jonska izmena (demineralizacija) i odgašavanje.
Filtriranje je prva faza obrade napojne vode u cilju uklanjanja suspendiranih (nerastvorenih) materija. Voda se nakon filtriranja podvrgava ostalim postupcima obrade u skladu s pogonskim uslovima generatora pare.
Minerali rastvoreni u vodi sastoje se iz električno nabijenih čestica – jona. Tako npr., kalcijum karbonat sastoji se od pozitivno naelektrisanog jona (katjona) kalcijuma i negativno naelektrisanog jona (anjona) bikarbonata. Neki prirodni i sintetički materijali imaju svojstvo uklanjanja jona minerala iz vode, te njihove zamene s drugim jonima.
Degazolinaža vode spada u postupak toplotne obrade napojne vode, kojem je osnovni cilj da se iz nje odstrani rastvoreni kiseonik i tako spreči njegovo korozivno delovanje u sistemu proizvodnje pare. To se vrši u tzv. ogasivačima, gde se voda zagrava u direktnom kontaktu s parom, prilikom čega se smanjuje rastvorljivost kiseonika u vodi iz koje se on na taj način odgasuje.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.