NFC
From Wikipedia, the free encyclopedia
NFC je skraćenica od (eng. komunikacija kratkog polja) i predstavlja skup standarda za pametne telefone i ostale mobilne uređaje kojima se uspostavlja radio veza između njih, obično kratkim prislanjanjem jednog uređaja na drugi. Uglavnom se koristi razdaljina od svega par centimetara.
Trenutni NFC sistemi rade na frekvenciji 13,56MHz i talasnoj dužini od 22,11m. Da bismo efikasno kreirali dalekodometnu mrežu, potrebno je napraviti predajnik koji bi teoretski imao dimenzije reda četvrtine talasne dužine. U praksi bi morao biti visok metar i više. Kreiranjem malih predajnika veličine nekoliko centimetara, stvara se blisko polje (Near Field) obično raspona srazmernog veličini predajnika. U suštini to je stacionarno elektromagnetno polje koje pulsira na frekvenciji 13,56MHz. Ako tom polju prinesemo sličnu antenu, indukovaćemo električni potencijal u njoj koji će se menjanti na toj frekvenciji. Promenom strukture signala u aktivnoj anteni (predajniku), možemo poslati signal toj drugoj pasivnoj anteni (prijemniku).
Trenutna upotreba ogleda se u beskontaktnim transakcijama, razmeni podataka i pokretanju drugih bežičnih mreža, poput Wi-Fi mreže[1]. Komunikacija je takođe moguća između NFC uređaja i pasivnog NFC čipa, nazvanog "tag"[2] (eng. oznaka) koji se ne napaja električnom energijom, poput kartica i etiketa.