From Wikipedia, the free encyclopedia
Izražena potrošnja je trošenje novca za nabavku luksuznih dobara i usluga kako bi se javno pokazala ekonomska moć-prihoda ili stečenog bogatstva kupaca. Izraženom potrošaču, takvo javno prikazivanje neograničene ekonomske moći predstavlja sredstvo za postizanje ili održavanje određenog društvenog položaja.[1][2]
Torsten Veblenova razvojna sociologija o izraženoj potrošnji proizvela je pojam zavidne potrošnje, razmetljiva potrošnja dobara koja treba da izazove zavist kod drugih ljudi; i pojam izraženo saosećanje, namerno korišćenje dobrotvornih novčanih donacija kako bi se povećao društveni prestiž donatora, s prikazom superiornijeg socio-ekonomskog statusa.[3]
Ekonomista i sociolog Torštakm Veblen (1857–1929) uveo je izraz „izražena potrošnja“ 1899. godine u svojoj knjizi Teorija slobodnog vremena: ekonomska studija u evoluciji institucija. Veblen je opisao karakteristike ponašanja nove društvene klase, koja je nastala kao rezultat akumulacije kapitala tokom Druge industrijske revolucije (oko 1860-1914 godine).[4] U tom društvenom i istorijskom kontekstu devetnaestog veka, pojam "uočljiva potrošnja" usko je primenjen u vezi sa muškarcima, ženama i porodicama više klase koji su primenjivali svoje veliko bogatstvo kao sredstvo javnog ispoljavanja svoje društvene moći i prestiža, stvarni ili opaženi.
U dvadesetom veku značajno poboljšanje životnog standarda u društvu i posledični rast srednje klase videlo se da se izraz "izražena potrošnja" široko primenjuje na muškarce, žene i domaćinstva koji su imali diskretan dohodak koji im je omogućio da praktikuju obrasce ekonomske potrošnje - dobara i usluga - koje su bile motivisane željom za prestižom, javnim prikazivanjem društvenog statusa, a ne unutrašnjim, praktičnim korišćenjem dobara i usluga. Tokom 1920-ih ekonomisti, kao što je Pol Nistrom (1878–1969), predložili su promene stila života, koje je ostvarila ekonomija industrijskog doba, u masi društva izazvale "filozofiju uzaludnosti" koja bi se povećala. Potrošnja dobara i usluga kao društvena moda - tj. aktivnost koja se radi za sebe. U tom kontekstu, komentatori raspravljaju o "izraženoj potrošnji" ili kao zavisnosti od ponašanja ili kao narcističko ponašanje, ili kao oboje, naglašavajući psihološke uslove izazvane konzumerizmom - želju za neposrednim zadovoljenjem hedonističkih očekivanja.
Sociološki gledano, uočena potrošnja smatrana je da obuhvati društveno-ekonomsko ponašanje koje su praktikovali bogati ljudi; ipak , ekonomska istraživanja su pokazala da je uočljiva potrošnja društveno-ekonomsko ponašanje koje je zajedničko siromašnim socijalnim klasama i ekonomskim grupama, a koje je zajedničko društvima zemalja u razvoju. Među takvim ljudima, pokazatelji bogatstva koriste se za psihološku borbu protiv utiska siromaštva, obično zato što takvi muškarci i žene pripadaju društveno-ekonomskom klasnom društvu koje doživljava kao siromašne.[5] U Komšija milioner: Iznenadne tajne američkih bogataša (1996), Tomas Stenlei i Villiam Danko izvestili su da će Amerikanci sa neto vrijednošću od više od milion dolara verovatno izbeći izraženu potrošnju, a da milioneri teže praktikuju štedljivost - na primer, preferiraju kupovinu polovnih automobila sa gotovinom umesto novih automobila sa kreditom, kako bi se izbegla materijalna amortizacija i plaćanje kamate za kredit za kupovinu novog automobila.[6]
Upadljivo sažaljenje, praksa javnog davanja velikih suma novca u dobrotvorne svrhe kako bi se povećao društveni prestiž donatora, ponekad se opisuje kao vrsta izražene potrošnje. Takvo ponašanje je odavno prepoznato i ponekad napadnuto - na primer Lekcije novog zaveta o udovičinom novčiću, koja kritikuje bogate ljude koji daju velike donacije pretenciozno dok izdižu siromašnije ljude koji doniraju manje ali komparativno mnogo teze donacije privatno.[7]
Kao što je predložio Torsten Veblen u 19. veku, izražena potrošnja (trošenje novca za kupovinu dobara i usluga za sebe) objašnjava psihološki mehanizam potrošačkog društva i povećanje broja i vrsta roba i usluga koje ljudi koriste i smatraju neophodnim za svoj život u razvijenom društvu.
Tumačenja koja podržavaju i objašnjavaju savremenu izraženu potrošnju prikazana su u delima Kultura potrošača (1996) C. Luri,[8] Kultura potrošača i savremenost (1997) D. Slater,[9] Razmena dobara i dugovanje (1998) Žan Bodrijer,[10] i Trošenje: Pol, Evolucija i Tajne potrošnje (2009) Džefri Miler.[11] Štaviše, u delu Skrivajući se u svetlu (1994) D. Hebdi, ukazao je na to da je izražena potrošnja oblik prikazivanja ličnog identiteta,[9][12][13] i posledična funkcija reklame, kako je predloženo u Oglasi, Privremena moda i Potrošačka kultura (2000), A.A. Berger[14] .
Svaka varijanta tumačenja i komplementarnog objašnjenja su izvedeni iz originalne sociološke teorije Torstena Veblena Teorija bogate elite: da izražena potrošnja sama po sebi ima psihološku svrhu, iz koje praktikant (muškarac, žena, porodica) pokazuju kako imaju čast pripadanja superiornom društvenom statusu .
Visoki nivoi izrazene potrosnje mogu imati nepozeljne socijalne efekte po dva osnova; prvi slucaj objasnjava povezanost sa visokim stepenom relativnosti dohotka, takodje, izrazena potrosnja moze predstavljati visoki nivo nejednakosti dohotka koji je u vecini slucajeva instrumentalno neprihvatljiv; druga osnova se zasniva na zameni teza kada je rec o razlozima kupovine. Naime, potrosaci ne kupuju proizvode radi njihovog kvaliteta I namene, naprotiv, potrosaci kupuju na osnovu drustvenih normi, kako bi zadrzali odredjenu zeljenu socijalnu poziciju. Jedna od mana ove portage za statusom jeste u tome sto potrosaci deluju samoubilacki na njihovu finansijsku situaciju. U tom slucaju ljudi postaju anksiozni kada je rec o njihovom statusu. Nulta suma osoba koje su do tada imale velike akcije nepokretnih dobara, navodi iste da povecaju svoju izrazenu portrosnju u vidu luksuznih nekretnina I luksuznih dobara. Po definiciji, rast osobe u drustvenoj klasi se moze desiti iskljucivo na stetu druge osobe. Stoga, izrazena potrosnja luksuznih dobara I usluga je ekonomski gubitak. Paralela se moze povuci sa takozvanom “trkom u naoruzanju”- jedna zemlja mora pratiti drugu iako to prevazilazi ekonomsku realnost, ukoliko to ne zeli, gubi svoju vojnu moc I prepusta intersene sfere susednim drzavama. U ovom slucaju izrazene potrosnje, porezi na luksuzna dobra umanjuju drustvenu potrosnju na prozivode visokog statusa, predstavljajuci ih skupljim od pokretnih dobara. Kroz ovu prizmu, porezi na luksuzna dobra se mogu smatrati neuspelom marketinskom korekcijom Pidjovanijevog poreza, sa ociglednim gubicima. Ove vrsta poreza su se pokazale efikasnije u uvecavanju imovine od “dugotrajnog” rada ili glavnih poreza.[25]
Porez na luksuz u izrazenoj potrosnji je vrsta progresivnog poreza na prodaju u kome se ispravljaju pojedine negativne posledice izrazene potrosnje nepokretnih dobara..[26] Luis Kaplov u svom tesktu “Korist iz prikupljanja”(2009) navodi da nekretnine sprovode objektivnu drustvenu korisnu funkciju. Bogati covek ili zena hrle u prikupljanju materijalnih dobara, iz razloga sto materijalna dobra obezbedjuju njohou socio-ekonomsku poziciju u drustvu. .[27] Kada se korist direktno izvuce iz akumulacije dobara, ona umanjuje nepotrebne gubitke koji su povezani sa porezom na nasledstvo kao I na povecanje optimlane stope poreza na naslednistvo..[28]
Umesto poreza na luksuz, ekonomista Robert H. Frank, predlaze primenu poreza na povecanu potrosnju; u clanku “ Veliki grad: Bogati I siromasni, preokupirani potrosnjom”(1998), John Tirney navodi da je progresivan porez na porez na dohodak jedne godine, lek za socijalnu I psiholosku devijaciju stvorenom izrazenom potrosnjom.[29] Druga opcija je pravilnija raspodela dobara koja se moze obezbediti zakonom o primanjima-u kojem bi se svesno promovisala ideja o rasponu plata pod sistemom socijalnog korporatizma navedenog u Rehn-Meinderovom modelu[30][31][32] . Takodje, ovo je moguce postici progresivnim porezom I prelaznim polisama, kao I provizijom na drustvena dobra. Sama po sebi, izrazena potrosnja je vrsta viseg dobra koje umanjuje razlike u primanjima na nacin egalitarizične polise koja umanjuje izrazenu potrosnju luksuznih prozvoda I usluga. U clanku “ bogatstvo I dobrocinstvo”(1912), ekonomista Artur Sesil Pigu navodi da redistribucija bogatsva moze dovesti do velikih dobitaka na drustveno korisnom spetkru:
“U delu koji bavi poredjenjem dohotka, zakljucujemo, da se dohotak koji omogucava samo najneophodnije zivotne potrebe smatra niskim dohotkom. Naravno, kako primanja rastu, potrebe se uvecavaju shodno primanjima. Drugim recima, veca proporcija zadovoljstva koje je usmereno primanjima bogatih ljudi, dolazi iz njoihov relativnog dohotka, radije nego apsolutnog dohotka. Ovaj segment kupovne moci se nece unistiti ukoliko se primanja bogatijih smanje istovremeno. Gubitak socijalne pomoci bogatijih ljudi bi bio uporediivo mali u odnosu na dobitak socijalne pomoci najsiromasnijih gradjana.”[33]
Ekonomska polemika poreza na nepokretne nekretnine ima svoju dugu istoriju; polovinom 19-og veka, u clanku “Principi politicke ekonomije u dodiru sa socijalnom filozofijom”(1848), John Stuart Mill je naveo:
“ Ja demantujem svaki asketizam, I nikako ne zelim da obeshrabrim, zakonom ili savetom, zadovoljstvo zadobijeno kupljenom stvari; problem je u tome sto je velika proporcija potrosnje visoke I srednje klase u vecini drzava sveta uslovljena misljenjem o datom proizvodu I misljenjem o ocekivanosti kupovanja datih prozivoda u razmeri sa njihovim drustvenim polozajem, a ne na osnovu koristi I zadovoljstav koje bi proizvod ili usluga imali po potrosace; ne mogu da se otmem utisku da je bas ovaj vid potrosnje, najboji za oporezivanje. Ukoliko sam porez obeshrabri ovakvu vrstu potrosnje, neko dobro je ucinjeno, ako ne, nikakvih losih posledica nema; do sada porezi su uklanjani sa stvari koje su zeljene I otkupljivane motivima predjasnje polemike. Kada je stvar kupljena iskljucivo zbog svoje skupoce, a ne svoje upotrebe, ne ostaje prostora da se prica o ustedjevini..[34]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.