Istorija Islanda
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zabeležena istorija Islanda počinje sa naseljavanjem Vikinških istraživača i njihovog roblja sa istoka, posebno Norveške i Britanskih ostrva, u kasnom devetom veku. Island je bio nenaseljen dugo nakon naseljavanja ostatka Zapadne Evrope. Zabeleženo naseljavanje je konvencionalno datirano na 874, mada arheološka evidencija ukazuje na to da su keltski monasi iz Irske, poznati kao papari prema sagama, naselili Island pre tog vremena.
Zemlja se bila brzo naseljena, uglavnom Norvežanima koji su bežali od sukoba ili tražili novo zemljište za farme. Do 930, plemenski poglavari su uspostavili jedan vid upravljanja, Alting, što se smatra jednim od najstarijih parlamenata na svetu. Pri kraju desetog veka, hrišćanstvo je dospelo do Islanda putem uticaja Norveškog kralja Ulava |I Trigvasona. Tokom tog vremena, Island je ostao nezavistan, što je period poznat kao Stari komonvelt, i Islandski istoričari su počeli da dokumentuju nacionalnu istoriju u knjigama koje se nazivaju Sage o Islanđanima. U ranom trinaestom veku, unutrašnji konflikt poznat kao epoha Sturlungova oslabio je Island, koji je vremenom postao podređen Norveškoj putem Starog sporazuma (1262–1264), efektivno okončavajući komonvelt. Norveška je kasnije bila ujedinjena sa Švedskom (1319) i zatim Danskom (1376). Na kraju su sve nordijske države ujedinjene u jedan savez, Kalmarsku uniju (1397–1523), ali je nakon raspada saveza Island pao pod dansku vladavinu. Kasniji strogi Dansko-islandski trgovinski monopol tokom 17. i 18. veka je bio štetan za privredu. Rezultirajuće siromaštvo u Islandu je pogoršano teškim prirodnim katastrofama kao što su Moduhardindin ili „Maglena tegoba”. Tokom tog vremena, populacija je opala.
Island je ostao deo Danske, ali je u skladu s usponom nacionalizma širom Evrope u devetnaestom veku, nastao pokret za nezavisnost. Alting, koji je bio suspendovan 1799, bio je ponovno uspostavljen 1844, i Island je stekao suverenitet nakon Prvog svetskog rata, dana 1. decembra 1918. Međutim, na Islandu se zadržala Danska monarhija do Drugog svetskog rata. Mada je Island bio neutralan u Drugom svetskom ratu, Ujedinjeno Kraljevstvo je izvršilo invaziju i mirnim putem ga okupiralo 1940. godine da bi se prečili nacističku okupaciju, nakon što je Danska pala pod kontrolu nemačkog Vermahta.[1] Zbog strateške pozicije Islanda u Severnom Atlantiku, saveznici su držali ovo ostrvo pod okupacijom do kraja rata, Sjedinjene Države su preuzele okupacione dužnosti od Britanaca 1941. godine. Tokom 1944. godine, Island je raskinuo svoje preostale veze sa Danskom (koja je još uvek bila pod nacističkom okupacijom) i deklarisao se kao potpuno nezavisna nacija. Nakon Drugog svetskog rata, Island je bio osnivački član Ujedinjenih nacija i Organizacije Severnoatlantskog sporazuma . Njegova ekonomija je ubrzano rasla uglavnom kroz ribolov, iako je to bilo narušeno sporovima s drugim narodima.
Nakon brzog finansijskog rasta, došlo je do Islandske finansijske krize 2008–11. Island i dalje ostaje izvan Evropske unije.
Zbog svoje udaljenosti, Island je bio pošteđen razaranja tokom evropskih ratova, ali je bio pogođen drugim spoljašnjim događajima, kao što su Crna smrt i Protestantska reformacija koju je nametnula Danska. Islandska istorija je isto tako bila obeležena brojnim prirodnim katastrovama.
Island je relativno mlada zemlja u geološkom smislu, formirana pre oko 20 miliona godina serijom vulkanski erupcija u Srednjoatlanskom grebenu, koja se još uvek uvećava putem novih vulkanskih erupcija. Najstariji uzorci stena nađeni na Islandu potiču od pre oko 16 miliona godina.