![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/5c/Konkani_literature.jpg/640px-Konkani_literature.jpg&w=640&q=50)
Indijska književnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Indijska književnost se odnosi na književnost objavljenu na Indijskom potkontinentu do 1947. godine i u Republici Indiji nakon toga. Republika Indija ima 22 zvanično priznata jezika.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/5c/Konkani_literature.jpg/640px-Konkani_literature.jpg)
Najstarija dela indijske književnosti prenošena su usmenim putem. Sanskritska književnost počinje usmenom književnošću Rigvede, zbirkom svetih himni koje datiraju iz perioda 1500–1200 godine pne. Sanskritski epovi Ramajana i Mahabharata pojavili su se krajem milenijuma pne. Klasična sanskritska književnost brzo se razvijala tokom prvih vekova prvog milenijuma pne,[1] kao i tamilska sangamska književnost i Pali kanon.
U srednjovekovnom periodu, književnost na kanadskom i teluškom pojavile su se u 9. i 11. veku, respektivno.[2] Kasnije se pojavila književnost na maratijskom, odijskom i bengalskom. Nakon toga počela se pojavljivati i književnost na raznim dijalektima hindskog, persijskog i urduskog jezika. Početkom 20. veka, bengalski pesnik Rabindranat Tagor postao je prvi indijski dobitnik Nobelove nagrade za književnost. U savremenoj indijskoj književnosti postoje dve glavne književne nagrade; to su stipendija Sahitja akademije i nagrada Džnanpit. Osam Džnanpit nagrada je dodeljeno za dela na hindijskom i kanadskom, čemu sledi pet za radove na bengalskom i malajalamskom, četiri u odijskom, četiri u gudžaratiju, maratiju, telugu i urdu,[3][4] po dve na asamesiju i tamilu, te jedna za delo na sanskritu.