Golub selac
From Wikipedia, the free encyclopedia
Golub selac ili divlji golub () je izumrla vrsta goluba koje je bila endemska u Severnoj Americi. Njegovo uobičajeno ime potiče od francuske reči , što znači „prolaziti”, zbog migratornih navika ove vrste. Naučno ime se takođe odnosi na njegove migracione karakteristike. Morfološki je sličan plačućem golubu () i dugo se mislilo da je njegov najbliži rođak. Te dve vrste su više puta poistovećivane, međutim genetska analiza je pokazala da je rod bliži srodnik nego Zenejda golubovi.
Golub selac | |
---|---|
Živa ženka goluba selca iz 1896/98, držane u krletki Č. O. Vitmana | |
Naučna klasifikacija | |
Domen: | Eukaryota |
Carstvo: | Animalia |
Tip: | Chordata |
Klasa: | Aves |
Red: | Columbiformes |
Porodica: | Columbidae |
Rod: | †Ectopistes |
Vrsta: | †E. migratorius |
Binomno ime | |
†Ectopistes migratorius | |
Mapa distribucije, sa ranijim opsegom u narandžastom i zoni parenja u crvenom | |
Sinonimi | |
|
Golub selac je bio polno dimorfan po veličini i obojenosti. Mužjak je bio dugačak 390 do 410 , uglavnom siv na gornjim delovima, bleđi na donjim delovima, sa iridescentnim bronzanim perjem na vratu, i crnim mrljama na krilima. Ženka je bila duga 380 do 400 , i bila je sveukupno bezizražajnija i u većoj meri smeđa od mužjaka. Mladunci su bili slični ženki, ali bez iridescencije. Ova vrsta je naseljavala uglavnom listopadne šume istočne Severne Amerike, a zabeležena je i drugde. Razmnožavala se pre svega oko Velikih jezera. Ova golub je migrirao u enormnim jatima, neprestano tražeći hranu, sklonište i uzgojne lokacije, i nekada je bio najzastupljenija ptica u Severnoj Americi, brojeći oko 3 milijarde, a verovatno i do 5 milijardi, „u vreme otkrića Amerike”, prema A. V. Šorgeru.[3]
Iako je jedno genetsko istraživanje zaključilo da ova ptica nije uvek bila toliko obilno zastupljena, i da je veličina populacije dramatično fluktuirala tokom vremena,[4][5] jedna novija studija je otkrila dokaze da to nije bila tačna interpretacija genetskih podataka, i umesto toga zaključeno je da je veličina populacije goluba selaca bila stabilna najmanje 20.000 godina pre „njenog opadanja u 19. veku i konačnog izumiranja”.[6][7] Golub seleac je bio veoma brz letač, i mogao je veoma brzo da dosegne brzinu od 100 km/h. Ova ptica se hranila uglavnom žirom, voćem i beskičmenjacima. Ova vrsta je praktikovala zajedničko gneždenje i kooperativni uzgoj, a njena ekstremna društvenost može biti povezana sa traženjem hrane i zasićenošću grabežljivca.
Golube selce su lovili domorodački Amerikanci, ali je lov znatno pojačan nakon prispeća Evropljana, posebno u 19. veku. Meso golubova je komercijalizovano kao jeftina hrana, što je rezultiralo masovnim lovom tokom mnogih decenija. Postoji nekoliko drugih faktora koji su doprineli opadanju i naknadnom izumiranju ove vrste, uključujući smanjivanje velike rasplodne populacije neophodne za očuvanje vrste i široko zastupljeno krčenje šuma, što je uništilo njeno stanište. Polagan pad veličine populacije između oko 1800. i 1870. godine pratio je brzi pad između 1870. i 1890. godine. Smatra se da je poslednja potvrđena divlja ptica ustreljena 1901. Poslednje ptice u zatočeništvu bile su podeljene u tri grupe oko prelaza 20. veka, od kojih su neke bile fotografisane žive. Marta, za koju se smatra da je bila poslednji golub selac, umrla je 1. septembra 1914. godine u zoološkom vrtu u Sinsinatiju. Iskorenjivanje ove vrste je zapažen primer antropogenog izumiranja.