Funkcionalizam (filozofija uma)
From Wikipedia, the free encyclopedia
U filozofiji uma, funkcionalizam je teza da je svako mentalno stanje (na primer, stanje verovanja, želje ili bola) konstituisano isključivo njegovom funkcionalnom ulogom, što znači njegov uzročni odnos prema drugim mentalnim stanjima, senzornim inputima i bihevioralnim izlazima.[1] Funkcionalizam se uglavnom razvio kao alternativa teoriji identiteta uma i biheviorizma.
Funkcionalizam je teorijski nivo između fizičke implementacije i bihevioralnog rezultata.[2] Stoga se razlikuje od svojih prethodnika kartezijanskog dualizma (zagovarajući nezavisne mentalne i fizičke supstance) i Skinerovog bihejviorizma i fizikalizma (koji proglašava samo fizičke supstance) jer se bavi samo efikasnim funkcijama mozga, kroz njegovu organizaciju ili njegove „softverske programe“.
Pošto se mentalno stanje identifikuje funkcionalnom ulogom, kaže se da se ono ostvaruje na više nivoa; drugim rečima, može da se manifestuje u raznim sistemima, čak i u kompjuterima, sve dok sistem obavlja odgovarajuće funkcije. Dok kompjuterski program izvršava funkcije putem proračuna na ulazima da bi dao izlaze, implementiran preko svog elektronskog supstrata, mozak obavlja funkcije putem svojih bioloških operacija i odgovora na stimulaciju.