Evropska zajednica za ugalj i čelik
Претеча Европске уније / From Wikipedia, the free encyclopedia
Evropska zajednica za ugalj i čelik ( , fr. ) je preteča Evropske unije, a nastala je na temelju plana Roberta Šumana u sklopu kojeg je 1950. godine predloženo stvaranje ovlašćenja nad industrijom uglja i čelika posleratne Francuske i Nemačke, te drugih država koje su htele da im se priključe. Namera je između ostalo bila da se spreči budući rat između Francuske i Nemačke. Šuman je izjavio je da mu je bio cilj da „učini rat ne samo nezamislivim, već i materijalno nemogućim”[1] što se trebalo postići regionalnom integracijom, od čega je EZUČ bila prvi korak. Ugovor bi stvorio zajedničko tržište uglja i čelika među državama članicama, što bi neutraliziralo konkurenciju među evropskim državama oko prirodnih bogatstava, posebno oko Rura.
Evropska zajednica za ugalj i čelik | |
---|---|
Skraćenica | ECSC |
Osnivač | Robert Šuman, Žan Mone |
Datum osnivanja | 18. aprila 1951. (Pariskim ugovorom) |
Datum gašenja | 23. jula 2002. |
Tip | međunarodna organizacija |
Sedište | Brisel, Strazbur, Luksemburg |
Službeni jezici | nemački, engleski, danski, španski, finski, francuski, grčki, italijanski, holandski, portugalski, švedski |
Predsednici Visoke vlasti ECSC-a |
|
Potpisivanjem Ugovora o Evropskoj zajednici za ugalj i čelik, 18. aprila 1951. godine u Parizu, Belgija, Holandija, Luksemburg, Italija, Nemačka i Francuska uspostavile su zajednički okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji uglja i čelika, te autonomni sistem institucija koji će time da upravljaju narednih 50 godina. Prema tom Ugovoru taj rok je istekao 23. jula 2002, čime je ova zajednica prestala da postoji. Iako je ova zajednica bila ograničena na samo dve industrijske grane, njeno je postojanje imalo značajan uticaj na privredni i politički razvoj u Evropi u drugoj polovini 20. veka.
Zajednicom su upravljale četiri institucije: Visoko telo Evropske zajednice za ugalj i čelik koju čine nezavisno imenovani članovi, Zajednička skupština u koju ulaze zastupnici nacionalnih parlamenata, Specijalno veće koje čine ministri država članica i Sud pravde. Ta su tela danas postala osnovne institucije Evropske unije: Evropska komisija, Evropski parlament, Evropsko veće i Evropski sud.
EZUČ je bila temelj kasnijim zajednicama uspostavljenih potpisivanjem Rimskih ugovora 1957: Evropskoj ekonomskoj zajednici i Evropskoj zajednici za atomsku energiju, s kojima je delila svoje članstvo i neke institucije. Ugovorom o spajanju potpisanim u Briselu 1967, sve institucije EZUČ-a spojile su se u Evropsku ekonomsku zajednicu, ali je EZUČ zadržala svoju nezavisnu pravnu osobnost. Godine 2002. Pariski ugovor je istekao, EZUČ je prestala da postoji u bilo kojem obliku, a njene je aktivnosti u potpunosti preuzela Evropska unija u okviru Amsterdamskog ugovora i Ugovora iz Nice.