Vikinzi

Vikinzi su bili nordijski ratnici, gusari i trgovci.

Ukoliko ste tražili TV seriju, vidite članak Vikinzi (TV serija).

Rana plemena koja su živjela u Skandinaviji današnja znanost poznaje kao Gote i Gaute (Naseljene u južnom dijelu današnje Švedske Gotlandu) i SVIONE.

U 6. vijeku pišu povjesničari Jordanes i Prokopije da u Skandinaviji živi mnoštvo naroda i plemena od kojih svaki ima svoga zasebnog vladara (Princeps). Rezultat manjih plemenskih migracija bio je postanak današnjih naroda poznatih u Skandinaviji ; Šveđana, Danaca i Norvežana koji su sredinom 6. vijeka zauzeli svoje današnje prostore. U to rano povijesno doba Skandinavija je bila rascjepkana na niz manjih plemenskih kneževina. Ujedinjenje tih manjih državnih formacija u veće , bio je dug i spor proces.

Prvi vladar koji je ujedinio Norvežane u 9.stoljeću bio je Harald zvani ljepokosi. Nakon njegove smrti 891. raspala se centralna vlast. Tek u 11. stoljeću pošlo je za rukom Olafu Svetom da ponovo ujedini sve Norvežane. On je ostao poznat po tome što je u svoj narod donio kršćanstvo. Javno se krstio i tako, svojim primjerom, pridonio bržoj kristijanizaciji, do tada mnogobožačke Norveške.

Početkom 9. stoljeća dolazi i do ujedinjenja Danske koja doživljava procvat i uspon u doba Haralda Plavozubog i Knuta Velikog kad je pod danskom vlašću bila i trećina Engleske i južni dio Švedske.

Harald Plavozubi 950.- 986.
Knut Veliki 1016.- 1035.

I Švedska je u ranom srednjem vijeku bila razjedinjena na mnoge male kneževine i plemenske saveze. U to doba posebno se isticao plemenski savez u Upssali . Raspadom rodovskih društvenih zajednica i odnosa klasna podjela društva najranije se opaža kod Šveđana. Uslijed velike prenaseljenosti i niza nerodnih godina koje su rezultirale nizom godina gladi pojedini plemenski vođe i aristokrati okupljaju svoje ratne družine i sa svojim brodovima organiziraju prekomorske pljačkaške pohode . Jedni su krenuli na zapad prema Francuskoj, Sjevernoj Njemačkoj i Engleskoj. Dok su drugi krenuli na istok uzvodno rijekama zaški duboko u slavenske zemlje sve do Kijeva pod imenom Varjazi. Dok su zapadni pljačkaši napadali Flandriju, Franačku Galiju i Friziju, pa uz zapadne obale Franačke Atlanskim Oceanom stigli do Akvitanije i Španije.

Godine 844. po rijeci Garonne i dopiru do Toulousea zatim se pojavljuju pred Lisabonom i Cadizom, osvajaju Sevilleu, 845. pljačkaju Pariz, a 859. osvajaju Gibraltar i pljačkaju obale Mediterana sve do Sicilije i južne Italije. Osim strašnih razaranja i krvoprolića kojima su bili izloženi nesretni Evropljani od barbara sa sjevera, dodatno su trpjeli gubitke u ljudstvu jer su Vikinzi masovno ljude odvodili u roblje. U to doba i nisu imali ozbiljnije konkurencije ni organiziranije vojne sile koja bi im se ozbiljno suprotstavila osim golemog i vojno nadmoćnog Bizanta kojeg su Vikinzi lukavo izbjegavali ili sklapali s njim povoljne trgovačke saveze da mu se ne bi previše zamjerili. (jednom zgodom su mirni prolazak u Crno More preko Dardanela platili Arapskim robovima pohvatanim u Južnoj Siciliji!).

Zbog mnogih susreta i trgovačkih transakcija sa drugim , novim i neobičnim narodima ,Vikinzi su poprimili utjecaje mediteranskih, islamskih i kršćanskih naroda što se posebno ističe na njihovoj specifičnoj umjetnosti.

Posredni podaci nas uvjeravaju, da su brodograditelji sjeverne Evrope sigurno temeljito poznavali svoj zanat. Jer Skandinavci nikad ne bi bili mogli prijeći cijelo područje, koje su počastili svojim nepoželjnim posjetima, da nisu imali lađe vrlo sposobne za plovidbu. Slični se dokument koristi za Feničane, koji SU, također trebali imati neku bolju vrstu lađe, da se odvaže na duga putovanja koja su ih dovela čak dolje do Konga i Rta Dobre Nade.

U prilog tome svjedoče ostaci nekoliko starih lađa Vikinga. Prve takve lađe otkrivene su u Jyllandu (sjeverna Danska) šezdesetih godina 20. vijeka. Činilo se, da potječu iz 5. vijeka, a najveća je bila duga sedamdeset stopa. No bolji primjerci su pronađeni kasnije u Norveškoj, a od ovih su najbolje sačuvane, i stoga najvažnije s našega gledišta, gOkstadska lađa, otkrivena 1850. i oseberška lađa, otkrivena 1893. kod Kristianiafjorda. Gokstadska lađa je sada u Oslou.

Te lađe su služile kao pogrebni spomenici za slavne poginule vladare (vidi Vikinški sprovod). Kad bi poglavica ili njegova žena preminuli, njihove posmrtne ostatke bi položili u jednu staru lađu, zajedno s oružjem i nakitom i sa određenim brojem njihovih robova (koje bi za tu priliku obredno pogubili). Sve bi se zatim prekrilo teškim slojem zemlje ili isto tako teškim slojem kamenja. Ovu piramidu bi zatim ostavili na milost bogovima Valhale, koji su brižno čuvali svoju lađu.

dužina lađe....... 77 stopa 11 palaca
dužina kobilice...... 65 stopa
dubina lađe....... 5 stopa 9 palaca
širina lađe....... 16 stopa 7 palaca

Dakle, razmjer između dužine i širine bio je jedan prema pet, tako da su ove lađe bile nešto okruglije nego rimski ratni brodovi, kod kojih je razmjer između dužine i širine bio isti kao i kod srednjovjekovnih ratnih brodova, to jest jedan prema osam. One, međutim, nisu bile tako okrugle kao rimske lađe iz trećega vijeka, koje su služile za prijevoz žita, jer kod njih je taj razmjer bio jedan prema tri, a ponekad samo jedan prema dva i po.

Sa svake strane kobilice bilo je dvanaest dasaka, a deseta po redu, brojeći od kobilice na gore, bila je mnogo deblja nego ostale. Jer, u stvari, to nije bila obična daska, već komad teškoga drva, isječena u obliku slova L, koji je davao brodu veću otpornu snagu baš na mjestu, gdje su udarali valovi.

Rebra lađe dopirala su do ovog komada drva u obliku slova L; bila su pričvršćena za daske dna pomoću metalnih spona. Daske su među sobom i s kobilicom bile spojene željeznim čavlima.

Teško je odrediti točan datum ovih lađa Vikinga, ali po svoj prilici one potječu iz osmog vijeka naše ere, a mjerile su, prema današnjem mjerenju, nešto preko trideset tona. (Bruto tonaža se nađe, ako se sadržina zatvorenog prostora lađe, izražena u kubičnim stopama, podijeli sa sto. Brodska tona je 100 kubičnih stopa. Neto tonaža je brodska bruto tonaža minus prostor, koji zauzimlju kabine za posadu, strojevi, gorivo i spremišta. Drugim riječima, neto tonaža predstavlja raspoloživ prostor za putnike i tovar).

Lađe Vikinga imale su jedan jarbol, koji je stajao oko tri stope (96 DO 100 CM) od središta broda prema pramcu. Mogao se spustiti prema krmi broda, kadgod nije bio potreban. Na brodu je bilo mjesta za posadu od devedeset momaka. I konačno, svi brodovi Vikinga bili su građeni po načinu preklopne gradnje (clinker).

Budući da još pravimo razliku između preklopne i slobodne gradnje (carvel), neće biti na odmet, ako damo definiciju ovih dviju konkurentnih metoda brodogradnje.

Preklopno građena lađa je brod, u kojemu donji rub svake daske prekriva gornji rub niže daske, a sve su međusobno pričvršćene pomoću čavala zabijenih u rubove.

Kod lađe slobodne gradnje sve daske su glatko spojene i ne prelaze jedna preko druge.

Sve one stare sjevernjačke lađe, koje su nam se sačuvale, bile su građene na preklop i čini se, da su potpuno odgovarale svojoj svrsi, jer su se zadržale do danas u raznim tipovima sjevernjačkih ribarskih lađa. Potpuno nalik na njih bili su ogromni drveni brodovi, koji su prije Ruska revolucija nosili drvo za ogrjev iz Finske u grad, koji se onda zvao St. Petersburg.

Toliko o samim lađama. Sada dolazi daleko važnije pitanje, jesu li bile sposobne za plovidbu i jesu li služile svojoj svrsi kao ratni brodovi. Na oba ova pitanja odgovor glasi: da, kako je to ostala Europa vrlo brzo otkrila usred dima i ruševina opljačkanih sela i gradova, i kako su to američki Indijanci saznali, kad su Skandinavci zarinuli kljunove svojih lađa u žalo Labradora i započeli ratovanje s urođenicima, koji su ih na kraju opet izagnali sa kontinenta Amerike.

U prvom redu, ove lađe su bile dosta lagane, da jašu na valovima i nisu trebale da kroz valove krče put, kao što bi to u Sjevernom moru morala činiti teža vrsta lađe, poput rimske galije. Ove lađe su obično operirale samo na dubokom moru, izuzevši slučajeve, kad su operirale na Baltiku ili na Sjevernom moru. Kad je trebalo da ih se povuče na kraj, da se posada odmori ili da se lađa popravi, onda se vidjelo, da su te lađe vrlo lagane, i četrdeset ljudi ih je moglo lako podići na kopno. Čini se, da su ove lađe vrlo brzo reagirale na pokrete teškog kormana, koji je stajao na desnom boku, jer ih se u borbi vrlo lako i brzo moglo okrenuti.

Njihova jedra su, dakako, potpuno iščezla, ali Skandinavci mora da su se oslanjali na snagu vjetra na svojim dužim putovanjima u Island, Grenland, Ameriku i na zapadnu obalu Afrike, gdje su po svoj prilici posjetili ušće Konga i tako bili prvi bijelci, koji su sreli svog dalekog rođaka orangutana. Ostavili su nam mnogo spomenika o svojim ratovima i pustolovinama, ali njihove Sage ne pričaju o tome, kako su upravljali svojim lađama, dok su se nalazili na pučini.

Godine 1893., Norvežani su rekonstruirali gokstadsku lađu do posljednjeg detalja. Zatim su ukrcali dvanaest jakih momaka i poslali lađu preko Oceana na tadašnju veliku izložbu u Chicago. Iz njihove brodske knjige doznajemo, da su nerijetko prevaljivali do devet ili deset uzlova na sat, a da su ponekad dotjerali i do jedanaest uzlova. Ova brzina potpuno se slaže s navodima nekih nordijskih Saga, gdje se kaže, da su neki ratnici prešli iz Danske u Englesku u tri dana i tri noći. Još se spominje i putovanje između Bergena u Norveškoj i Rta Farvel, na jugu Grenlanda, koje je trajalo nešto više od šest dana.

Ploveći skoro ravno od istoka na zapad, oni su, dakako, uživali blagodati sjevernoatlantske struje, koja se južno od Islanda dijeli na dva dijela, šaljući istočni krak prema Engleskoj i Norveškoj, a zapadni prema Gronlandu i Labradoru, odakle se vraća i pridružuje Golf struji.

Pa ipak, šest dana je vrlo dobar rekord, jer mali moderni parobrodi trebaju znatno više za put od Kopenhagena do Julianehaaba. Dopuštamo, da je obično pretjeravanje oduševljenog srednjovjekovnog kroničara oduzelo nekoliko dana od spomenutog broja, ali ako to vrijeme udvostručimo i uzmemo dvije nedjelje dana umjesto jedne, ipak moramo zaključiti, da su ovi stari moreplovci sa sjevera poznavali tajnu zanata, koju mediteranski mornari staroga vijeka, čini se, nikad nisu naučili. Oni su znali za striženje ili krstarenje. Krstarenje, prema leksikonu, znači:

„Promijeniti pravac lađe, koja plovi s vjetrom, okrenuvši joj pramac prema vjetru i pritegnuvši krstove, tako da lađa plovi pod istim kutom s vjetrom na drugoj strani jedra."

Ovaj jezik može da razumije samo pomorac, a znači ovo: ako mijenjate smjer lađe najprije s lijeva na desno i zatim s desna na lijevo, puštate da protivan vjetar potisne lađu nešto u stranu. Dakako, ako nemate dobar i pouzdan korman, plovit ćete u stranu pod kutom od 90° od pravca, koji biste slijedili da plovite ravno s vjetrom. No ako imate prvorazrednu aparaturu za krmanjenje, možete svesti ovih devedeset stupnjeva na četrdeset i pet ili na još manje. Ako to radite svako pola sata, napuštate ravan smjer i počinjete krivudati. To je spor posao, ali vješt upravljač sa dobrom i stabilnom lađom može stvarati prava čudesa na ovom teškom polju moreplovstva, i može najbolje pokazati svoju vještinu u času, kad lađa prelazi iz jednog smjera u drugi, protivni smjer. Jer tada, ako on ne zna svoj posao, lađa će začas doći u skoro potpun zastoj i izgubiti će najveći dio brzine i zamaha, koji je postigla za vrijeme posljednje etape krivudanja.

Budući da nije vjerojatno, da su se Skandinavci, ploveći iz svoje domovine do Islanda ili Grenlanda ili u Englesku, uvijek namjerili na povoljne vjetrove, možemo zaključiti, po dokazima koje pruža trajanje njihovih putovanja, da mora da su oni poznavali neku primitivnu metodu striženja. No budući da se nikako ne može krstariti bez opreme, koja olakšava brzo rukovanje jedrima, ni bez kormana, kojega se najmanjem pokretu lađa pokorava (kao neposlušan konj dobru jahaču), moramo zaključiti, da je moreplovstvo u sjevernoj Europi bilo daleko bolje od mediteranskoga.

Lađe Vikinga bile su mnogo kasnijeg datuma nego rimske lađe. No, u osmom vijeku ljudska snaga je još tjerala mediteranske lađe, a kad su imale jarbol, mogle su jedriti samo u smjeru vjetra. Stoga moramo tražiti neki drugi uzrok, uslijed kojega je moreplovstvo Juga toliko zaostajalo za sjevernim.

Razlika nije bila u lađama. Tu se radilo (kao skoro uvijek u takvim slučajevima) prije o ljudima nego o mjerama. Negdje u djelima Nikole Witsena (nizozemskog pisca sedamnaestog vijeka, koji je napisao čuvenu raspravu o brodovima) ima ova rečenica:

„Nije to oblik naših lađa, koji nas ovdje u Holandiji čini odličnim pomorcima. Naša sposobnost da na svojim lađama uspješno jedrimo, iako s razmjerno malom posadom, zatim trijezan način života naših mornara, kad su na brodu, i urođena čistoća našega naroda čine, da naši brodovi duže traju nego oni drugih naroda."

Ova rečenica bi se mogla napisati na čelu svake knjige o povijesti moreplovstva, jer, i najbolje građena lađa je mrtav materijal, dok se posada ne ukrca na brod. Od tog časa uspjeh ili neuspjeh broda zavisi u prvom redu od sposobnosti i vladanja kapetana, časnika i mornara. I u ljudskom materijalu, radije nego u planovima lađa prošlih vjekova, treba tražiti razlog, zašto je nordijsko moreplovstvo tako potpuno pobijedilo južnjačke

Lađe su do nedavna bile prava mučilišta, i nitko se pametan ne bi bio dao na mornarski život, da ga prilike nisu na to prisilile, ili, kako je Charles Darwin pametno dodao, da ga nisu nagovorili, dok je bio još dosta mlad, da vjeruje u svaku krilaticu, kao na primjer: „Stupi u mornaricu i vidi svijet!" ili „Život na moru je veseo život".

Duž obala Sredozemnog mora klima je blaga, i čovjek je lako mogao naći neko zaposlenje i nekako preživjeti, dok je bio na suhu. Noć provedena pod vedrim nebom u Rimu ili Ateni nije zadavala mnogo brige prosječnom zdravom mladiću. Na sjeveru on bi bio dobio upalu pluća i umro. Bar u teoriji mogao je ostati kod kuće, da obrađuje djedovsku njivu. Ali bilo je malo njiva, a te bi uvijek naslijedio najstariji sin. Ostali članovi porodice morali su se brinuti za sebe u kraju, koji nije ni dirnula rimska kultura, u kraju, dakle, bez cesta, bez gradova i bez industrije, gdje je postojala samo poljoprivreda u najjednostavnijem obliku. Za bistra momka bio je samo jedan izlaz iz poluropskog života, gdje je kao nadničar morao služiti starijemu bratu. Mogao se izgubiti i dati se na more, postati gusar i ugrabiti svoj kruh u nekom drugom dijelu svijeta, gdje pitanje održavanja nije bilo tako teško kao kod kuće.

Vikinzi nisu nikad pošli tako daleko da nazovu svoje zanimanje pravim imenom, kao njihovi najbliži teutonski rođaci, koji su ugrozili sigurnost Rimskog imperija i koji su se ponosno nazvali Cimbrima ili „drumskim razbojnicima". Ali poglavica Vikinga iz osmog ili devetog vijeka naše ere bio je samo neka bolja vrsta razbojničkog vođe, a njegovi sljedbenici po svemu su ličili na današnje gangstere. Imali su ponešto drukčije metode rada i bili su bolji borci, a ne tako podle kukavice kao gangsteri, no ipak su u prvom redu živjeli na račun drugih. Živjeli su pljačkajući neutvrđena sela, gradove i manastire cijelog obalnog područja zapadne Europe. Naseljavali su se u Engleskoj i Irskoj, da tobože štite pučanstvo od pljačkanja suparničkih gangsterskih banda. S vremenom su otkrili, da se lako ogledati s ruševnim ostacima Rima, te su postajali sve drskiji, dok se nisu odvažili da upadnu i u Sredozemno more, gdje su se proglasili feudalnim gospodarima velikog broja državica. Na sjeveru su utemeljili prvorazrednu dinastiju, koja je kasnije, preko Normandije i Hastingsa, zagospodovala Britanskim otočjem i pretvorila nekadašnje razbojnike u propisno pomazane suverene Engleske.

Kad su Normani došli u Sredozemno more i u južnoj Italiji osnovali svoju državu, došli su u dodir i s Hrvatima. Kralj Zvonimir sklopio je savez s normanskim knezom Robertom Guiscardom protiv Istočnog carstva i njegove saveznice Venecije, tako te je onda hrvatsko brodovlje, pojačano brodovljem dubrovačkim, otplovilo u proljeće 1082. prema južnom Jadranu, gdje se sjedinilo s normanskim. Normanski izvori pripovijedaju, da je Robert Guiscardo, vrhovni zapovjednik savezničkog brodovlja, između hrvatskih brodova izabrao dvanaest za pratnju sebi i svojoj supruzi. Iz ovog rata, koji je trajao preko tri godine, Mlečani su konačno izašli kao pobjednici.

Normani ne bi bili sve to postigli, da su mogli udobno živjeti kod kuće. Ali siromaštvo i bijeda na staroj porodičnoj farmi (komad zemlje s površinom od deset puta dvadeset stopa, gdje je raslo nešto malo žita, ali ništa povrća, i kuća iz blata, koju je zimi grijao sloj kravlje balege) to ih je nagnalo na more i gusarstvo.

Ovim piratima sa sjevera lađa je bila isto što i konj Hunima i Tatarima, koji su preplavili Europu u prvom dijelu Srednjeg vijeka. Za njih je to bila živa stvar. Znali su točno, što ona može i što ne može da učini. Tjerali su je kroz kišu i mećave sjevera kao i kroz tropsku žegu Afrike. Znali su je nagnati, da nađe pravi put kroz vihore i maglu. Shvaćali su, da im život i sigurnost zavise potpuno od sposobnosti broda, da ih hitro izvede iz opasnosti, i stoga su ga mazili, kao da je živo biće, i provodili dokono vrijeme lašteći ga, popravljajući i kraseći ga graciozno svinutom krmom i pramcem s glavom zmaja zlopogleđe, koja je visoko stršila nad morem.

Svaki posao u vezi s njihovim domom na valovima radili su s ljubavlju, jer ta lađa je bila početak i kraj njihova života i života njihovih žena i djece. Iako su žene bile neka vrst nižeg ljudskog bića, napola ropkinje a napola životinje za rasplod, ipak su bile od prve važnosti, jer bez njih se nije mogla održati rasa. I tako su ove skitnice na moru za skoro pola tisućljeća terorizirale svijet, dok seljaci, dršćući na obalama Sjevernog mora i Francuske, nisu nadodali još jednu molbu svojim nedjeljnim molitvama pred nebeskim prijestoljem i molili Gospoda, da ih oslobodi „od bijesa Normana".

Većina lađa Vikinga, koje su nađene, nisu imale palube. To znači, da su lađe bile potpuno izložene bijesu nevremena. Samo na krmi bila je mala drvena kabina, koju bi podigli, kadgod je na brodu bilo žena i djece, na putu za neku koloniju u Arktičkom oceanu ili na Sredozemnom moru. No obični mornar je živio i spavao i radio i jeo i pio i kockao se pod vedrim nebom. Kad je bilo izuzetno hladno, ili kad je lađa bila u luci, po svoj prilici su radili što i Rimljani kad im je bilo prevruće. Razastrli bi jedro preko srednjeg dijela lađe, da bi imali bar neku zaštitu za vrijeme spavanja ili jela. No ako ste ikad proveli noć pod komadom zakatranjena platna u otvorenom brodu na Sjevernom moru za vrijeme bure, znat ćete, kako malo vrijedi takva zaštita. I sjetite se , a to je vrlo važan detalj, da Vikinzi silom prilika nisu nikako mogli birati vrijeme za plovidbu. Kad su se spremali na vrlo važan gusarski pothvat, na pothvat takovih dimenzija, da su morali sobom povesti i konje, onda su obično čekali lijepo vrijeme, jer bi im inače konji uginuli, a u ono doba konj je daleko više vrijedio nego čovjek. Ali Sage svjedoče, da su neka od najvažnijih njihovih putovanja poduzeta usred zime.

Kapetan, ploveći iz Ostije u Mesinu ili ma kamo na Sredozemnom moru, mogao je uvijek reći „Bit će bure noćas. Dobro bi bilo poći u luku i čekati pristojno vrijeme". Ali brod, koji je ostavio Grenland samo nešto malo kasnije u ljetu, nije imao takva izbora. Bio je prisiljen da jedri dalje, ne osvrćući se na uzburkano more ni protivan vjetar, s kojim se, kao privaga, svako pola sata miješao i grad. Kad se momčad tužila, kapetan ih je uvijek mogao tješiti, da im lađa ne može potonuti zato što je građena isključivo od drva. Ali, međutim, da ne bi morali danima sjediti s nogama u prljavoj vodi, mornari su morali neprestano izbacivati vodu od rana jutra do kasne noći. Izbacivati vodu u to vrijeme nije značilo pomicati ručku na pumpi. Značilo je stalno se mučiti s malom drvenom zdjelom.

No tu nije bio kraj mukama. Kuhanje na ovim otvorenim lađama nije bilo posve nemoguće po lijepu vremenu. Čak i danas se čovjek začudi, kad vidi, kakva čudesa može iskusan kuhar stvoriti s malo žeravice prostrte na limenoj ploči. No nije se moglo prirediti toplo jelo, kad se lađa valjala. Ni spavati se nije moglo. Prije svega, nije bilo suha mjesta na cijeloj lađi, gdje bi čovjek mogao udobno leći. Osim toga, vesla su morala pomagati kormanu, da bi lađa mogla sigurno broditi na valovima bez neprestane opasnosti da je ogromni val ne prevrne. I onda, kad bi se konačno pojavio na vidiku otok gdje su mislili, da bi se mogli zakloniti od vjetra, uvijek je postojala opasnost da naiđu na neprijateljski raspoložene urođenike. Jer križno jedro Vikinga i zmajeva glava (DRAKKAR) na pramcu njihovih lađa bili su poznati na daleko i široko, a ni jedno ni drugo nije bila baš najbolja preporuka za one, koji su dolazili da traže privremeno gostoprimstvo u stranoj luci.

Ljudi su ispunili rizme i bale papira s romantičnim pričama o slikovitom i privlačnom životu ovih starih Vikinga. Već sama materijalna strana života na brodu bila je dosta loša. Ali što mora da je taj život učinilo daleko gorim, bile su one vječne glupe svađe, koje su bjesnile na nekima od ovih lađa kroz dva ili tri pokoljenja. Prosječni Teutonac uvijek je bio izrazito individualističan u svom stavu prema bližnjemu. Germani su na glasu kao piZmeni ljudi, i u tome im je malo tko ravan. Oni će pizmu nositi s neizmjernim strpljenjem, dok jednog dana ne planu i rasplamte čitavu zajednicu bez ikakve opomene.

Povijest naseobina Vikinga u raznim stranama svijeta je beskrajna priča o umorstvima, osvetama, najogorčenijim i najpretjeranijim prepirkama, koje bi često bez naročitog razloga iskorijenile čitava sela i kolonije, kao što je to, na primjer, bilo u Grenlandu. Jer čini se, da je domaća svađa, a ne navala Eskima dokončala kolonijalni eksperimenat, koji je trajao više od četiri stotine godina.

Godine 1410., posljednja lađa Vikinga vratila se iz Grenlanda u Norvešku. Za neko vrijeme poslije toga možda bi koji islandski ribarski brod ponekad posjetio ovu naprednu naseobinu sa njenih četrdeset crkava, katedralom, manastirima i stotinama farma. I zatim, ništa, potpun i savršen muk. Kad je Davis posjetio Grenland godine 1585., nigdje nije bilo ni traga ni glasa bijelom čovjeku. Stara su četverokutna jedra trbušastih zmajeva iščezla. Druga vrsta lađe je došla na njihovo mjesto.

Glavni članak: Vikinška umjetnost

Vikinška umjetnost rano-srednjovjekovne Skandinavije i Danske-kako je u ranoj fazi njene evolucije reprezentiraju stariji i mlađi oseberški stil(IX st.), a u kasnijoj fazi stilovi jellinge, Ringerike i urnes (X i XI st.) - uporedna je likovna pojava s irskom i anglosaskom,pretezno kristianiziranom, umjetnošcu na Britanskim otocima.

Kao kasni poganski izdanak «barbarske» kulture zapadne Europe iz doba seobe naroda Vikinška umjetnost nastavlja u Norveškoj i Danskoj a posebice u Švedskoj baštinu merovinške zoomorfne ornamentike koju je u Europi prekinula karolinška renesansa.

Prodirući postepeno i sporadično i u novi, ranoromanički likovni govor zrelog feudalnog kršćanskog srednjeg vijeka. Njen razvoj počinje u stvari jednim prijelaznim stilom, starijim oseberškim stilom , koji se razvija u raznim dijelovima Skandinavije na prijelazu iz VIII.u IX. St. To je nešto izmjenjeni zoomorfni stil III u kojem ima elemenata preuzetih iz inzularne (irske) umjetnosti. Taj prijelazni stil koji je bio raširen, posebice u Južnoj Norveškoj, najbolje opisuju obje strane pramca broda iz Oseberga.

Već u prvoj polovici IX. St. Taj je plošni stil zamjenjen punijim, i izražajnijim, reljefnim stilom nazvanim Mlađi oseberški stil. Taj se stil odlikuje figurama životinja koje se međusobno isprepliću, bore i grizu tvoreći prekrasne dramatični prizore prepune dinamike. Iz tih oblika nastaje i naziv cijelog stila- Stil zakačenih životinja (engl. Gripping-beast style, šved. Gripdjurstil )Te čudesne životinje izbuljenih očiju i dugim repovima savijenim u krivulje, skupljenim u klupka, ispunjavaju u raznovrsnim pozama plohe ukrasnih, ali i upotrebnih predmeta vikinške svakodnevnice od drveta , kosti i metala.

Podrijetlo ovog fantastičnog životinjskog svijeta još nije posve objašnjeno. Čini se da više izvire iz orijentalne , nego li iz karolinške tradicije. U red najljepših radova oseberškog stila, a ujedno i u red najznačajnijih djela «barbarske» umjetnosti poslije seobe naroda, idu napose drveni stupovi sa čudnovatim zmijskim glavama. Ovdje je ne samo glava već i dugački vrat zmija prekriven bogatim zoomorfnim dekorom u punoj plastici. Ova ekspresivno i «barokno»koncipirana glava s otvorenim čeljustima i velikim očnjacima ima uzor možda u kakvom karolinškom ili, vjerojatnije, orijentalnom životinjskom liku. Međutim, način na koji je ta glava riješena u likovnom smislu, posve je nordijski. To sudimo po dubokom reljefu i snažnoj minuciozno izrađenoj plastici. Više pojedinačnih životinja isprepletenih u snažno klupko formiraju glavu zmaja.

Potkraj IX. St. Mlađi oseberški stil pomalo osiromašuje i degenerira. Otprilike u isto vrijeme na njega se nadovezuje stariji stil jelinge ( oko 900/30-980) On je nastao preoblikovanjem irskih zoomorfnih oblika(odatle mu i drugi naziv hiberno-saksonski jelinge stil) .a predstavlja,po mišljenju S. Millera,W.A. Jennyja i T. Kendricka, skandinavsku varijantu ranomedievalne zoomorfne ornamentike.Svojim životinjskim likovima koji su izrazito vrpčasti i sasvim plošni, ovaj je stil između svih viknških stilova naj udaljeniji od stvarnosti i realnog prikaza.On podsjeća ponešto na Salinov stil II germanske zoomorfne ornamentike, iz kojega vjerojatno i vuče podrijetlo.Danski hiberno-saksonski uzorak stila jelinge pokazuje tipično nepovezano i isprekidano pletivo izduženoh životinja koje se međusobno bore. J. Brendsted je utvrdio da životinje Salinova zoomorfnog stila III nastaju u dekoraciji oko 850. a «zakačena» životinja mlađeg oseberškog stila, oko 900.Postoji vrlo malo primjera kombinacije jednog idrugog tipa životinja,no te kombinacije ne predstavljaju prijelaz u tip životinje koji karakterizira stil jelinge. Izrazita obilježja stila jelinge starijeg tipa pokazuju metalni okovi iz Elstrupa( Kopenhagen, Muzej)Zlatni predmeti iz Roda, Norveška ( Narodni muzej, Oslo) i zlatna okrugla pločica iz Hiddensieea (Stralsund, pokrajinski muzej)čiji se ornament sastoji od četiriju isprepletenih životinja, vjerojatno ptica nalik sovi.Kruškoliko oblikovana bedra životinje prekrivena su upletenim spiralama i točkastom granulacijom, a njihove su noge vezane kao u stilu zakačenih životinja.Taj stil početkom X. St. Polako istiskuje mlađi stil jelinge(oko 950-1050.) u kojem dominira Engleski motiv tzv. «velike životinje»(početni stadij ovog motiva javlja se, prema J.Bredstedu, na kamenu križu izIX. St. Ucrkvi Sv. Alkmunda u Derbyju). Taj se stil, potpuno formiran javlja u Skandinaviji prvi put na čuvenom runskom kamenu kraljevskog groba u Jellingeu u sjev. Jyllandu. Ovaj dekorativno skulpturalni kamen dao je podići oko 980. godine Danski kralj Harold Gormusson kao spomenik svojim roditeljima. U runskom zapisu na jednoj od triju strana kralj se hvali da je osvojio Dansku i Norvešku ida je Dance kristijanizirao. Na čeonoj strani kamena isklesan je, formalno i ikonografski- u umjetnosti ranog Srednjeg vijeka u Skandinaviji_sasvim osebujan, najstariji prikaz raspetoga Krista.Kristovo tijelo sapeto je ornamentalnim pleterom, imitirajući sličnu maniru prikazivanja Raspeća u irskim ranim iluminacijama. (Evangelistar iz St. Gallena).Na kamenu je još prikazana i markantna «velika životinja» nalik na grabežljivca saspiralno stiliziranim zglobovima, pandžama u obliku plumjeseca i trokutastom glavom grifona.Jezik , rep i krijesta završavaju se nekom vrstom palmete.Oko životinje ovila se velika zmija koja joj daje izrazito nordijsko ikonografsko obilježje.Sama životinja nesumnjivo , vuče podrijetlo od Lava-grifona iz bizantske ili orijentalne umjetnosti. Ostaje , međutim otvoreno pitanje kako je taj tip životinje došao na sjever Europe, dali direktno s područja oko Crnog mora ili posredno , iz engleske umjetnosti.Takav lik pojavljuje se sve do propasti vikinške ornamentike, a ponovo se javlja u različitim varijantama kroz cijelo XI. St.(vikinška kutija za nakit nađena u riznici katedrale Caminnu,a nešto kasnije na brončanoj zastavici iz Sederalla u Švedskoj.a u jednoj modificiranoj verziji na dovratku starie drvene crkve u Urnesu u Švedskoj.Skandinavski arheolozi ovu posljednju fazu stila nazivaju mammen ,a tipičan primjer je bojna sjekira iz jednog tumula u Mammenu na poluotoku Jillandu.Stil mammen jedan je od ishodišnih točaka kasnijeg urnes stila Runski kamen nepoznatog vikinga iz vremena oko 1030. god.,otkriven 1852. na groblju svetog Pavla u Londonu(Guildhall)., jasnoilustrira ovu kasnu fazu mlađeg stila jellinge .S lijeve strane kamena prikaz je «velike životinje» , a s desne Danski runski natpis. vEć veliki kamen iz Jellinga pokazuje da vikinška umjetnost Srednjeg vijeka napušta čistu ornamentiku, a postupno preuzima realistički prikaz kao temeljni utjecaj Srednje i Južne Europe. Treba uzeti u obzir da vikinška umjetnost, osim izvornog životinjskog motiva koristi i druge motive u čiji krug utjecaja dolaze. To su npr. Čvorasti troplet sa balčaka mača iz Lippehnea (sada u Staatliche museumu u Berlinu) i vegetativni ukras orijentalnog porijekla (srebrna ogrlica iz Vernbyja u Švedskoj- muzej u Stokholmu). Istodobno prodire u vikinšku umjetnost Anglosaksonska akantova vitica.

Riječ Viking danas označava stanovništvo koje je u ranom srednjem vijeku živjelo na prostoru Skandinavije, točnije na prostorima današnje Švedske, Norveške, Danske i Finske. Često se upotrebljava i naziv Normani (»ljudi sa Sjevera«), no on je ipak više korišten za one Vikinge koji su zaposjeli današnju Normandiju, kao što je naziv Varjazi često korišten za srednjovjekovne skandinavske doseljenike u današnjoj Rusiji, Ukrajini i nekadašnjem Bizantu.

U posljednje se vrijeme čuju mišljenja da bi se naziv Viking trebao koristiti samo za one stanovnike Skandinavije (Skandinavskog poluotoka i Danske) koji su u srednjem vijeku izvodili pljačkaške pohode diljem tada poznatog svijeta. No ovdje nećemo koristiti takovo, reducirano, značenje jer su »oni koji su pljačkali« i »oni koji nisu« teško razdvojivi iz više razloga, od toga da ni svi koji su plovili nisu pljačkali, nego su trgovali, ili naseljavali nenastanjena područja, do toga da je cjelokupna kultura i ratnika i neratnika nerazdvojiva, dobar je primjer umjetnost: rezbarije u drvetu se nalaze i na vikinškim lađama i na kršćanskim crkvama što su nicale potkraj vikinškog razdoblja.

Porijeklo riječi nije u potpunosti razjašnjeno, te tako postoji nekoliko objašnjenja:

lat. vikus (selo), odnosno staroengleski wic (trgovačko središte, luka) pa bi riječ značila »oni koji posjećuju trgovačke luke«
engl. week (tjedan) jer su napadi trajali oko tjedna
staronordijski vik (zaljev), dakle, »oni koji dolaze iz zaljeva«
Viken − ime fjorda u blizini Osla (možda su odatle potjecali sudionici prvih napada)

Razdoblje njihovih aktivnih pohoda diljem Europe naziva se vikinškim dobom i traje oko 250 godina. Prvi zabilježeni napad zbio se godine 793. kada su napali samostan Lindisfarne na engleskoj obali, a posljednji 1066. kada Vilim Osvajač napada Englesku.

Vrijeme je to vrhunca i propasti Franačke države, nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva životari još ono Istočno, Bizant, sa središtem u tadašnjem Konstantinopolu (današnji Carigrad), a preko Gibraltara se na područje današnje Španjolske širi Kalifat.

Ne postoje pouzdani pisani izvori o Vikinzima. Ono što je pisano, pisali su uglavnom stranci, svećenici, redovnici, kroničari iz mjesta koje su Vikinzi napadali. Najčešće su to bila pisma upućena biskupima ili vladarima u kojima se tražila zaštita ili pomoć te je bilo u interesu pošiljatelja da se pretjeruje s vikinškim izgredima. Postoje i neki zapisi arapskih trgovaca koji su trgovali s Vikinzima.

Često kontroverzni podaci mogu se iščitati iz nordijskih mitova i islandskih saga (ne zaboravimo da su one zapisivane tek od 13. st., kada su Islanđani bili kršćani već više od dva stoljeća).

Jedini pisani spomenici koje su izradili sami Vikinzi su runski zapisi. Pisali su ih na drvetu, metalu, a danas ih je ponajviše sačuvanih (nekoliko tisuća) na kamenim stijenama. Osim što su često teško čitljivi (zbog načina pisanja – neodvojeno, zbog oštećenja ili čisto zbog nepoznatog značenja pojedinih riječi), runski su zapisi i vrlo kratki, upravo lakonski, te kao takvi poprilično neinformativni.

Materijalni izvori uglavnom potječu iz ostataka potopljenog brodovlja u pogrebnim svečanostima, što je iznimno rijetko jer su Vikinzi spaljivali mrtve. Kuće, odjeća, oruđe uglavnom uništeni vremenom, sačuvani su tek fragmentarno.

Često se vrlo pogrešno smatra da su Vikinzi isključivo pljačkali, no vrlo je pouzdano da su upravo oni razvili najrazgranatiju trgovačku mrežu srednjega vijeka spajajući Istok sa Zapadom, Sjever sa Jugom.

Istočne rute

U smjeru istoka europskog kontinenta odlazila su plemena koja su naseljavala prostore današnje Švedske. To se prije svega odnosi na pohode prema prostorima današnje Ukrajine, Rusije i nekadašnjeg Bizanta. Interesantno je da su upravo Vikinzi uz pomoć istočnoslavenskog plemena Poljana osnovali prvu kijevsku kneževinu u današnjoj središnjoj Ukrajini, koja se potom proširila na prostore Bjelorusije i zapadne Rusije. Kneževina se postepeno forimrala kao država Kijevska Rus' i tijekom 11. stoljeća je postala jedna od najuspješnijih europskih država. Možda je zgodno reći da su imena poput Igor (Ihor) ili Olga (Olha) koja danas smatramo tipično ruskima ili ukrajinskima potječu od skandinavskih Ingvar i Helga. Što se kurioziteta u vezi Bizanta tiče, Vikinzi su ondje vjerojatno kao i kod Poljana radili kao svojevrsni tjelohranitelji vladara, a bili su poznati pod imenom Varjazi ili Varangici. O njihovim pohodima svjedoče mnogi kameni stećci ispisani runama.

Zapadne rute

Norveški su se Vikinzi isprva naselili na otoke sjeverno od Škotske. Naseljavanje na, na primjer Shetland ili Orkney proteklo je u miroljubivu ozračju. Ti su naseljavatelji bili seljaci koji su zbog nepogodne klime, neplodne zemlje, a moguće i zbog bolesti napustili svoje naseobine na sjeveru.

Uskoro su se na put dala i danska plemena, a pohodi su se ubrzo proširili i na prostore današnje Irske (gdje su osnovali brojne gradove, između ostalih i Dublin) i Ujedinjenog Kraljevstva. Tako je kralj Alfred od Wessexa bio uskoro primoran da se dogovori s njima da će pohoditi samo krajeve sjeverno od Temze. Vikinzi koji su se nastanili na ovima prostorima ubrzo su primili kršćanstvo, osnovali su mnoge gradove i postupno se asimilirali.

U sljedeća dva stoljeća niti jedno mjesto na zapadnoj europskoj obali nije bilo sigurno pred njihovim napadima, a o čemu možda ponajbolje svjedoči molitva koja se molila u francuskim samostanima: De furore Normannorum libera nos, Domine. (Oslobodi nas, Bože, od mahnitanja Normana.)

Osim samog pljačkanja, postoje zapisi da su običavali tražiti novac za sigurnost da neće napasti, uvelike slično današnjoj mafijaškoj praksi.

Nakon smrti franačkog kralja Karla Velikog ulaze i na područje današnje Francuske i zauzimaju Pariz na Uskrs 885. Nakon dugotrajnog teroriziranja francuski je kralj Karlo Jednostavni godine 911. spasio zemlju jednim ingenioznim planom. Naime, ponudio je jednom od najproblematičnijih vikinških vođa, Rollu, dio svoje zemlje oko Seine u zamjenu za zaštitu ostatka zemlje od ostalih Vikinga. Ime Normandija je to područje dobilo upravo po njima. I ovi su se Vikinzi počeli baviti poljoprivredom i trgovinom i uskoro se asimilirali.

Manji posjedi u Skandinaviji su se postupno ujedinili i nastale su prve države. No već u 9. stoljeću, u Norveškoj, za kralja Haralda Lijepokosog, dolazi do nezadovoljstava njegovim pokušajima da uspostavi kraljevsku vlast nad lokalnim vladarima, konunzima. Tako se skupilo nekoliko tisuća porodica koje su između 870. i 930. krenule na zapad. Stigli su na nenaseljeni Island i osnovali koloniju.

Islanđanin Erik Crveni protjeran s Islanda zbog ubojstva plovi na zapad do Grenlanda.. On ni tada nije bio, iako mu to ime govori, zelena zemlja. Prosječna je ljetna temperatura bila viša od današnje za 1°C, no vjerojatnije je da je ime marketinški produkt Eirika Crvenog kako bi pridobio ljude da krenu s njim i osnuju koloniju. I zaista, 985. godine 25 brodova s nekoliko stotina ljudi kreće prema Grenlandu kamo stiže svega 13 brodova.

Tamo su osnovali dvije kolonije koje su postojale oko 500 godina prije nego su nestale, najvjerojatnije zbog toga što kroz nekoliko stoljeća Norveška, pod čiju je vlast Grenland bio pao, nije slala brodovlje s namirnicama. Norveška je uvela monopol na trgovinu s Grenlandom, a kako je stanovništvo postupno siromašilo nisu mogli plaćati danak još nekome da im šalje namirnice. Pomogla nije ni promjena klime koja je došla u 14. stoljeću; područje leda sve se više širilo, a s njim stižu i Eskimi. Grenlanđani se nisu asimilirali s Eskimima, niti su prihvatili njihov način života, i čini se da je upravo to bilo kobno po kolonije. Pronađeni su ostaci 300-tinjak farmi, 17 crkvi i 2 samostana.

Danas se pretpostavlja da je Leif Ericsson zvani Sretni, inače sin Erika Crvenog krenuo iz Grenlanda dalje na zapad došavši do zemlje koju su nazvali Vinland (što, čini se, ipak nema veze s riječi vin (vino), već označava travnatu dolinu). Osim priča iz islandskih saga, postoje i materijalni dokazi, ostaci kuća u zaljevu L'Anse aux Meadows u Newfoundlandu. Čini se da su Vikinzi ondje boravili svega nekoliko godina, a razlog zašto su otišli nije pouzdano utvrđen. I u Labradoru je pronađeno nekoliko predmeta koji bi mogli pripadati Vikinzima. Interesantno je i da je u indijanskoj naseobini u američkoj državi Maine pronađena norveška kovanica koja datira između 1067. i 1093.

Glavni članak: Vikinški brodovi

Vikinzi su pravili dva tipa brodova: dugačke i uske, za rat i kraće,široke i stabilnije za trgovinu i transport. Razvili su brod bez palube, s kobilicom i ojačanim koritom koji se naziva drakar.

Ratni brodovi su bili lagani, stabilni i laki za manevriranje. Bili su nevjerojatno brzi i moglo se njima doći veoma blizu obale, tako da mještani nisu uspjevali organizirati obranu.

Tipično za vikinške ratne brodove bila je glava zmaja ili nekog vodenog čudovišta, koja je stajala naprijed na vrhu i svojim otvorenim čeljustima i razrogačenim očima plašila neprijatelje. U to doba cijela Europa je bila u strahu od vikinškog napada i izgovarali su molitvu: "Od normanskog bijesa, čuvaj nas mili Bože".

Upravo tako dobri brodovi omogućili su im nevjerojatnu mobilnost. Stići na četiri kontinenta (u vrijeme kada se za samo tri znalo!!) u ranom srednjem vijeku doista je impresivno.

Ne zna se pouzdano što im je služilo za navigaciju. Pretpostavlja se da su plovili u blizini obale što su dulje mogli, a na pučini su se vjerojatno orijentirali prema pticama, zvijezdama, smjerom valova, o čemu svjedoči Haukova saga.

Najvažnije vikinško oružje bio je mač. Oštrica mača bila je duga oko 90 cm, a široka oko 10. Čini se da su vrlo cijenili oštrice uvezene iz Franačke; njima bi sami dodavali balčake koji su često bili ukrašeni raznim ornamentima.

Koristili su i luk i strijele. Postojali su različiti lukovi za različite svrhe. Neki su bili dugi i do 2 metra! Uglavnom su ih izrađivali od tise.

Tu su još i sjekire i koplja. A za obranu i štitovi uglavnom okrugloga oblika. Nisu pronađene nikakve kacige koje bi imale rogove!

Ratna se strategija Vikinga sastojala od nenadanog napada pri kojem bi ugrabili sve što je vrijedno, a potom jednako brzo odjurili na pučinu. Većina napada nije bila pomno planirana niti strateški komplicirana, iako je bilo i takvih koji su svjedočili o vrlo razvijenoj organizaciji i vojničkim vještinama.

Vikinzi su se prije no što su počeli kovati vlastite kovanice služili kovanicama naroda s kojima su došli u doticaj. Prva vikinška kovnica novca bila je u Hedebyju, u današnjoj Norveškoj. Motivi vikinških kovanica bili su brodovi, životinje, kuće.

Vikinške kovanice nisu imale nominalnu vrijednost, vrijedile su prema svojoj težini. Kad ih je trebalo »usitniti« rezale su se na komadiće. Čistoća materijala provjeravala se zarezivanjem kovanica.

Osim vikinških, pronađene su i kovanice Bizantskog Carstva, Kalifata, Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, Engleske (čak više nego u samoj Engleskoj! No ne zato što su ih Vikinzi toliko poharali, nego zato jer su se za engleskog kralja Edgara sve kovanice talile i nanovo kovale svakih pet do šest godina). Pronađene su još i franačke i frizijske kovanice. Sve su ove kovanice, kao i originalne vikinške, Vikinzima vrijedile isključivo prema svojoj težini.

Osim kao platežno sredstvo, kovanice su Vikinzima služile i kao − nakit. Neke bi probušili i nizali na razne načine, a neke bi rastopili i stvarali nešto potpuno novo (narukvice, ogrlice, broševe…).

Unatoč vrlo rasprostranjenoj slici Vikinga, čini se da je zapravo vrlo mali broj njih sudjelovao u vikinškim putovanjima. Većina Vikinga bili su miroljubivi seljaci i obrtnici.

Živjeli su u manjim seoskim naseljima. Nastambe su bile pravokutne i izdužene s niskim zidovima od pletera i gline ili drveta. Središtem kuće dominira ognjište koje zauzima najveći dio nastambe. Vatra je bila i izvor topline i izvor svjetlosti. Otvor za dim najčešće se nalazio ponad ognjišta ili na zabatu. Prozora ili nije bilo ili bi bio jedan maleni. Duž zidova su se nalazile ugrađene klupe koje su služile za sjedenje i spavanje.

Uzgajali su zob, raž, ječam, pšenicu, sakupljali su razne plodove poput šljiva, divljih jabuka, orašasto voće. Također su uzgajali i krave, koze, ovce, svinje i perad: kokoši, guske, patke. Važan izvor hrane bili su im i lov i ribolov. Vjerojatno najpoznatije vikinško piće je medovina koju su pravili od meda; dakle, bavili su se i pčelarstvom.

Rogovi stoke su se često koristili za pijenje pića; tu su i drvene i keramičke zdjele, a ima i staklenih čaša, no one su isključivo uvezene.

Konji su se vrlo visoko cijenili, o čemu svjedoče i nordijski mitovi.

Trgovina je bila važan izvor prihoda. Vikinzi su nudili krzna divljih životinja (lisica, medvjeda, vjeverica, risova, kuna...), pčelinji vosak i med, katran, sušenu ribu, željezo i predmete od njega.

Sela koja su se u početku sastojala od odvojenih gospodarstava sa po nekoliko zgrada (jedne glavne i nekoliko pomoćnih) polagano su se počela pretvarati u veća trgovačka središta. Naravno, samo ona koja su i prije bila trgovački punktovi.

Najpoznatija su ova središta:

Birka

Smještena u središnjoj Švedskoj na jezeru Mälaren (nedaleko današnjeg Stockholma) imala je strateški važan položaj jer se nalazila u sjecištu nekoliko trgovačkih ruta. A kako je vodostaj u vrijeme Vikinga bio oko 5 m viši no danas, Birki je tada bilo lakše prići no danas. Tu se moglo naći proizvode od stakla, vune, svile.

Birka je jedno od prvih mjesta u Švedskoj koje je prihvatilo kršćanstvo.

To je jedno od najvrednijih arheoloških nalazišta iz vikinškog doba.

Danas je Birka važan turistički centar.

Sigtuna

Također je bila smještena na jezeru Mälaren, a na važnosti je dobila u 10. stoljeću. Zbog podizanja razine tla pristup Birki postaje otežan te Sigtuna postaje najjači trgovački centar.

Prva vikinška kovnica novca na prostoru današnje Švedske bila je upravo u Sigtuni oko 995.−1000. Dakle, ovdje je iskovan prvi švedski novac, a prvi poznati kovači novca bili su Olof Skötkonung i njegov sin Anund Jakob.

Ribe (Danska)

Smješten u južnom Jutlandu u Danskoj

Kaupang

Na južnoj obali Norveške.

Hedeby

Ovdje je iskovan prvi vikinški (a i norveški) novac.

Te nekoliko lokacija u današnjoj pokrajini Schleswig u sjevernoj Njemačkoj.

Vikinško je društvo poznavalo socijalnu stratifikaciju. Na vrhu piramide bili su lokalni vladari-kraljevi, tzv. konunzi. Mitologija nam govori kako su se visoko cijenili ratnici, a na samom su dnu bili oni bez slobode, robovi.

Položaj žena je, kad uzmemo u obzir srednjovjekovne prilike u Europi, prilično dobar. Bile su neovisne i jake, a postoje i indicije da su bile i zajedljive i drske. (Hogarova je Helga, dakle, vjeran primjer). Kada je glava kuće bio odsutan, bilo zbog lova, pljačkaških pohoda, trgovine ili čega drugoga, žene su vodile posjed. Imale su pravo same izabirati supruga, a smjele su se i odlučiti na razvod. Pritom je bio običaj da muž i dalje skrbi o ženi i obitelji (bilo je to pitanje časti na koju su Vikinzi mnogo polagali).
Mnoge sage i runski zapisi svjedoče o moćnim vikinškim ženama.

Vikinško je društvo imalo vrlo razvijen pravni sustav, koji je tada bio najdemokratičniji u cijelom svijetu. Postojala je javna skupština, Thing, na kojoj su svi slobodni ljudi imali pravo govoriti. Tu su se donosili i zakoni, i to javnim glasanjem. Čak je postojalo svojevrsno zanimanje »zakonogovornika«, u svakoj je zajednici postojao čovjek koji je znao zakone napamet. Kasnije su zakoni zapisani što nam je omogućilo da vidimo da su postojale lokalne varijacije zakona.

Iako su podaci još uvijek nedostatni, danas se pretpostavlja da su se tijekom 11. st. lokalni posjedi formirali u veće cjeline koje su vremenom postale kraljevstva, Dansko, Švedsko i Norveško.

Ne zna se pouzdano kada su svećenici s Kontinenta počeli širiti kršćanstvo po Skandinaviji, no budući da se godinom kristijanizacije Skandinavije smatra 1050. (nekoliko stoljeća kasnije nego u ostatku Europe), čini se da je to bio polagan i mukotrpan posao.

Prije kršćanstva, Vikinzi su imali bogatu mitologiju (danas je zovemo nordijskom) i štovali su niz bogova prinoseći im razne žrtve. Čini se da se ponekad prinosila i ljudska žrtva.

Govoreći o umjetnosti, prvenstveno mislimo na rezbarije u drvu, osobito cijenjene u Vikinga, i ornamente izrađene od metala (bronce, srebra, zlata…), to je u pravom smislu primijenjena umjetnost jer je nalazimo na predmetima za svakodnevnu upotrebu i dekoraciju.

Vikinzi su koristili vrlo žive boje, kako u tekstilu, tako i u arhitekturi, te rezbarijama svih vrsta u svim materijalima. Tekstil je bojan pomoću biljnih boja, kamen i drvo različitim prirodnim pigmentima, a boja kod metala dobivala se upotrebom različitih metala.

Iako su zoomorfni ornamenti najrašireniji, primjećuju se brojni motivi preuzeti od naroda s kojima su imali kontakta.

Čak se nekoliko stilova može razlikovati u vikinškoj umjetnosti.

U 9. stoljeću pojavljuje se stil zakačenih životinja. Taj se stil odlikuje figurama životinja koje se međusobno isprepliću, bore i grizu tvoreći dramatične prizore prepune dinamike.
stil Broa, nazvan prema nalazištu Broa u Gotlandu u Švedskoj.
stil Borre, prema mjestu Borre u Vestfoldu u Norveškoj, nalikuje stilu zakačenih životinja, ali ga karakterizira jedan dodatak − životinje imaju uši nalik onima u Mickeya Mousea, a cijeli dizajn poprima oblik trokuta te dobiva okvir.
stil Jellinge, prema Jellinge u Danskoj, razvija prikaz životinja iz profila i to u trakastom obliku, on se razvija u sljedeći,
stil Mammen
u Norveškoj se u 11. st. razvija stil Ringerike. Za njega je karakteristična pojava biljnih ornamenata, no još uvijek dominiraju motivi trakasto oblikovanih životinja.
stil Urnes dobio je ime prema drvenoj crkvi iz 11. st. Čini se da se razvio iz prethodnog stila, a dominantan je bio između 1050. i 1150.
stil runskog kamenja u Švedskoj pandan je prethodnom stilu.

Posljednji proplamsaj vikinške umjetnosti su runski zapisi na kamenim stijenama i rezbarije u drvetu u kršćanskim crkvama (bile su uglavnom izgrađene od drveta, koje je i danas u Skandinaviji najzahvalniji građevinski materijal).

Nakon kristijanizacije u 11. stoljeću prevlast preuzima romanski stil s dominacijom biljnih ornamenata.

Vikinški dosezi u zlatarstvu i srebrnarstvu bili su izuzetni, čak uspoređujući i s današnjom filigranskom izradom, a kada uzmemo u obzir da su majstori tada predmete izrađivali bez pomoći čak i naočala!

Jezik kojim su se Vikinzi služili danas nazivamo staronordijskim, njime su se bez većih problema mogli sporazumijevati na cijelom skandinavskom prostoru. A dugo se zadržao i na prostorima na koje su se Vikinzi naselili: Orkney, Shetland, mjestimično u Irskoj, Novgorodu… I, naravno, na otocima što su ih Vikinzi naselili, Island i Ferojski otoci.

Grafemi kojima su se služili nazivaju se runama. Runama se zapravo nije pisalo, one su se urezivale. Najstariji runski alfabet (koji se prema prvim slovima naziva futhark) sadržavao je 24 znaka. Od oko 360 zapisa starijim futharkom na Kontinentu je pronađeno 60-ak. nalaze se na oružju, nakitu i stijenama. Pretpostavlja se da su se rune ponajviše urezivale u drvo, no ostatci nisu sačuvani.

U 7. i 8. stoljeću dolazi do mnogih jezičnih, prije svega fonetskih, promjena. S njima se mijenja i futhark. Nastaje tzv. mlađi futhark kojeg karakterizira reduciranje broja znakova na svega 16.

Latinica se počela širiti s kršćanstvom i postupno potisnula rune, ali one su se sporadično upotrebljavale i u 19. stoljeću.

Runski zapisi koji su nam sačuvani su uglavnom oni na kamenim stijenama, a potječu iz 9. stoljeća. Postavljeni su na mjesta gdje su trebali biti viđeni, duž putova i plovnih rijeka. Uglavnom svjedoče o smrti ili nestanku pojedinih Vikinga. Podizali bi ih rođaci poginulih, no mogu se pronaći i primjeri u kojima, na primjer, lokalni moćnik daje svijetu do znanja o svojoj nazočnosti i postignućima.

Da na kraju raščistimo nekoliko općepoznatih, ali krivih, činjenica.

Pljačkanje - Često se vrlo pogrešno smatra da su Vikinzi isključivo pljačkali, no vrlo je pouzdano da su upravo oni razvili najrazgranatiju trgovačku mrežu srednjega vijeka spajajući Istok sa Zapadom, Sjever sa Jugom.
Kacige s rogovima - Vikinzi, naime, nikada nisu nosili kacige ukrašene rogovima. Iako su one danas gotovo zaštitni znak Vikinga, upućeni kažu da bi se svaki arheolog koji proučava vikinške ostatke duboko uvrijedio kada bi iskopao takvu kacigu. Zabluda ipak ima korijene u jednoj pronađenoj rogatoj kacigi, no ona datira daleko prije vikinškog doba, a vjeruje se da je služila u obredne svrhe, dakle, nosili su je povlašteni i podnipošto nije bila namijenjena masovnoj proizvodnji niti masovnom korištenju.
Higijena - Ne samo da nisu bili neuredni, već su u kontekstu srednjega vijeka neuobičajeno uredni. Kosu su češljali svakoga dana, a svatko je imao svoj vlastiti češalj, kupanje je bilo svake subote, o čemu svjedoči i ime toga dana (švedski lördag, norveški lørdag), a pritom su koristili i sapun. Često su mijenjali odjeću. Koristili su se saunom. Postoje zapisi o tome da su engleski muškarci uvelike zavidjeli Vikinzima jer su ih Engleskinje, čini se upravo zbog urednosti, više voljele.

Kratke činjenice

Zatvori