Ujedinjene Kneževine Moldavija i Vlaška (rumunjski: Principatele Unite ale Moldovei și Țării Românești) bile su jedna od međufaza u stvaranju Rumunjske koja je egzistirala je od 1859. do 1881. kad je proglašena Kraljevina Rumunjska.
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg)
Historija
Za ujedinjenje tih dviju kneževina veliku zaslugu ima Alexandru Ioan Cuza, pariški đak, koji se nakon studija vratio u rodnu Kneževinu Moldaviju, koja je tad bila formalno osmanski vazal, ali de facto ruska marioneta. Cuza je žestoko agitirao protiv takvog stanja za nemirne 1848. i stekao ugled borca za nacionalnu stvar. Ubrzo je postao pukovnik, i kao takav dobio mjesto zastupnika u moldavskoj skupštini.[1]
Na ruku mu je išao i poraz Carske Rusije u Krimskom ratu od strane alianse u kojoj su bili Velika Britanija, Francuska i Osmansko Carstvo, jer su se nakon njega kneževine oslobodile ruskog utjecaja.[2]
Na opće iznenađenje tadašnjih velikih sila, koje su smatrale da Kneževina Moldavija i Kneževina Vlaška, trebaju dobiti veću autonomiju, ali da trebaju ostati odvojene - Cuza je pobjedio na izborima za kneza u obadvije kneževine. I to prvo u Moldaviji u januaru, a nakon tog u februaru i u Vlaškoj, pa je tako osujetio njihove namjere.
Cuza je 1861. najavio i formalno ujedinjenje tih dviju kneževina. Cuza se za svoje vladavine oslanjao na seljaštvo, koje je u to vrijeme bilo većinsko. Zbog tog je - 1863. oduzeo manastirima velike zemljišne posjede, a sljedeće godine ih podjelio seljacima (august 1864), usput ih je oslobodio radne obaveze i plaćanja crkvene desetine.[1] Time je smanjio ulogu pravoslavnog klera u životu zemlje i doprinio sekularizaciji društva. Ipak su mu njegove autoritarne metode stvorile neprijatelje, koji su ga udruženi prisilili - 1866. da abdicira.[2]
Pored tog imao je namjeru osigurati besplatno obavezno osnovno školovanje, podići veći broj škola svih razina i osigurati stipendije za siromašnu nadarenu djecu. Proveo je reformu izbornog zakona i pravosuđa, izradio novi ustav 1864. koji mu je trebao osigurati veći autoritet.[1] Sve promjene izveo je na svoju ruku - ne zatraživši dopuštenje od svog nominalnog suverena osmanskog sultana, ali i bez konzultacija sa ostalim političkim moćnicima, pa mu takva autoritativna politika donijela i dosta neprijatelja osbito iz tabora konzervativaca i liberala koji su ga 1866. natjerali na abdikaciju, nakon koje je otišao u emigraciju.[1]
Nakon njega Habsburgovci su uspjeli inastalirati za njegovog nasljednika svog favorita - princa Karla iz dinastije Hohenzollern-Sigmaringen (kasnijeg kralja Carol I).[2] Njegovu vladavinu obilježila je daljnja izgradnja države i donošenje novog ustava 1866. prema zapadnom modelu. Za njegove vladavine iskristalizirale su se dvije glavne političke partije, liberali i konzervativci, koje su dominirale političkim životom zemlje do Prvog svjetskog rata.[2]
On je postigao i formalno priznanje nezavisnosti svoje kneževine nakon sudjelovanja u Rusko-turskom ratu 1877-1878.[2] Kako bi se poboljšao status svoje zemlje i svoj vlastiti status - zemlju je - 1881. proglasio kraljevinom što su mu priznale i tadašnje velesile.[2]
Reference
Vanjske veze
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
