From Wikipedia, the free encyclopedia
U registraturi je najpoznatiji i najznačajniji roman Ante Kovačića, jednog od najznačajnih hrvatskih realista. Roman je u nastavcima izlazio tijekom 1888. godine i to u časopisu Vijenac. Prema kritičarima, ovaj je roman najznačajniji hrvatski roman XIX. stoljeća uz Šenoinu Seljačku bunu.[1] Roman govori mladom i nadarenom seljaku, Ivici Kičmanoviću koji odlazi iz sela u grad da dovrši obrazovanje, no tu doživljava moralni pad koji će, nizom drugih okolnosti, na kraju završiti tragično.
| U registraturi | |
|---|---|
 | |
| Autor(i) | Ante Kovačić |
| Država |  Hrvatska |
| Jezik | hrvatski jezik |
| Izdavač | Vijenac |
| Datum izdanja | 1888. |
| Stranica | 443 |
Djelo je postalo iznimno popularno još u Kovačićevo doba, a dodatnu popularizaciju u XX. stoljeću donosi istoimena TV serija iz 1976. godine u kojoj je Ivicu Kičmanovića tumačio jedan od najboljih glumaca s ovog područja, Rade Šerbedžija.
Roman je napisan u tri dijela nejednake duljine. Prvi, koji govori o Ivičinom djetinjstvu i početcima u gradu je najdulji, dok je treći dio najkraći i fabularno najsloženiji zbog niza paralelnih radnji koje se odvijaju. Drugi dio nam govori Ivičinom povratku na selo, ali i ponovnom odlasku u grad na završetak školovanja.
Kovačić je u ovom svom remek-djelu objedinio čak četiri književno-umjetnička stila i tako stvorio jedno od najsavršenijih romana hrvatske književnosti. Zanimljivo je kako, iako se ovaj roman smatra najboljim romanom hrvatskoga realizma, ne zauzima mjesto stilski i kompozicionalno najsavršenijeg romana hrvatskog realizma. To mjesto pripada romanu Posljednji Stipančići autora Vjenceslava Novaka, koji po svom stilu najbolje objedinjuje sastavnice kako europskog, tako i hrvatskog realizma. Četiri stilske cjeline romana su:
U registraturi je žanrovski iznimno kompleksan roman i vrlo je teško svrstati ga u jedan tip. On je isprva socijalni roman jer prikazuje i detaljno ocrtava društvenu stvarnost i iz socijalne, ali i moralne, perspektive uspoređuje stanje društva i svijesti na selu i u gradu. Likovi u djelu su socijalno karakterizirani, a važan doprinos socijalnome romanu je i snažna polarizacija imućnih i siromašnih likova.
Drugi žanr koji je dominantan u djelu je Stendhalov bildungsroman ili odgojni roman. Ovaj je žanr najbolje ilustriran preko đaka Ivice koji od neiskvarenog, nevinog i veselog seoskog dječaka započinje svoje obrazovanje, prvo institucionalizirano u školi, a kasnije, po dolasku u grad, nastavlja svoje životno obrazovanje, oblikuje svoje stavove i postaje zreliji, ali hladniji i moralno iskvareniji. Roman prikazuje odgoj i oblikovanje životnih stavova jednog od likova i stoga je iznimno dobar primjer odgojnog romana.
Elementi psihološkog romana manje su očiti nego kod recimo Dostojevskog i njegovog Zločina i kazne, ali su svejedno prisutni. Svi su likovi u ovoj ili onoj mjeri psihologizirani, ali Ivičini unutarnji monolozi, razmišljanja i vrlo detaljnja psihološka slika toga lika doprinose psihologiji samog romana, te na taj način prikazuju roman kao psihološki.
Iako autobiografski elementi nisu dominantni toliko da bi se roman mogao nazvati autobiografskim, njihova prisutnost nije zanemariva. Kovačić je, kao i Ivica, bio seosko dijete koje je bilo iznimno nadareno i zbog toga je, na poticaj lokalnih odgajatelja, poslan na obrazovanje u velika mjesta. Kovačić je svoj studij prava završio, a Ivica je godinama na tome radio. Ivica je do kraja svog života radio kao pravnički službenik, točnije registrator, dok se Kovačić vucarao po odvjetničkim uredima, nikada ne proalazeći pravo zadovoljstvo u svome poslu. Obojica "likova" završavaju svoj život nezadovoljno i tragično. Dok je Ivica izgorio među svojim dragim registrima, Ante Kovačić je završio u mentalnoj ustanovi u Stenjevcu. Kovačić je ovaj svoj roman, a tako i njegov kraj, dovršio 1888., samo godinu dana prije vlastitog odlaska u Stenjevac.
Kao iznimno složen roman, U registraturi obiluje likovima različitog kalibra i tipa. Iako je svaki od likova u ovom djelu poseban, ono što je sam Kovačić želio naglasiti je snažna polarizacija likova sa sela i iz grada. Tako su njegovi seoski likovi uglavnom pozitivni, vrlo druželjubivi, no ipak imaju svoje mane od kojih je najočitiji upravo taj seoski moral. Kovačić je iznimno kvalitetno prikazao psihologiju sela kroz njegove pozitivne (druželjubivost, spremnost ka pomoći, svojevrsna doza nevinosti i naivnosti), ali i negativne (tračevi, zavist, svađe i interne spletke) strane i tako dobro ocrtao svoj vlastiti rodni kraj. Likovi iz grada uglavnom nemaju pozitivnih strana i Kovačić ih prikazuje kao moralno iskvarene "spodobe" željne samo vlastitog užitka i ne obazirući se na želje drugih kako bi to postigli.
Osim ovih likova, u romanu se pojavljuje niz drugih likova koji nemaju toliko značajnu ulogu u djelu kao likovi, ali njihova prisutnost doprinosu u ocrtavanju nekih dijelova i shvaćanju nekih pojavnosti. Kao likovi seoske cjeline ističu se ostala Kanonikova djeca kroz koje se uglavnom prikazuje odnos Ivice i Kanonikove obitelji, Jožičini muzikaši koji prikazuju seoske običaje, te obitelj Medonić koja predstavlja simbol imućnosti, ali brojnih tračeva. Medonićeva kći Justa, ružna, ali gorda djevojka, udat će se za Mihu, te ubrzo poginuti pod misterioznim okolnostima, dok će sam Medonić postati Mihin polovni mentor. Uz njegovu drugu suprugu i obiteljskog slugu Stipu bili su vezani brojni seoski tračevi. Važni su likovi župnika koji se pojavljuju u djelu i koji vrlo realistično prikazuju odnos seljaka prema crkvi, crkvenim dužnosnicima, ali i strahopoštovanje koje posjeduju prema istima. U selu se pojavljuje još nekoliko obitelji koje uglavnom služe kako bi ocrtale onaj niski i pokvareni, odnosno negativni seoski moral. Ovoj skupini podjednakovo pripadaju Mecenina majka, njezin suprug i Mecenin otac, vlastelin.
Gradsku cjelinu, osim već navedenih likova, sačinjavaju brojne sluge preko kojih se ilustrira odnos imućnijih građana prema siromašnim i najčešće neukim seljacima koji u grad dolaze radi posla. Ujedno isti ti sluge, koji se okupljaju kod Žorža, služe za prikazivanje nekih od najnižih ljudskih strasti koji se, kako Kovačić to prikazuje, javlaju samo u gradskoj sredini. Poseban lik je lik "pojete" Šajkovskog koji se pojavljuje samo kratko, ali dobro prikazuje lažni moral i lažni ugled koji se ugradu dobiva iskljućivo položajem i društvenim vezama, a ne iskazanim uspjehom. Ferkonjina obitelj, Žorževa supruga i slični likovi uvedeni su kako bi se još vjernije ocrtao najniži sloj (moralno i socijalno) gradske sredine i kako bi se jednako tako vjerno prikazalo najgnjusnije ponašanje "građana". Jedini lik koji odudara od Kovačićevog prikaza gradske sredine je Laurin "otac" koji se do samoga kraja, unatoč slabom srcu i stravičnoj imovinskoj situaciji, kao samohrani otac iznimno dobro brine za Lauru i čini sve kako bi ju zaštitio i kako bi njezin život učinio što ljepšim.
Poseban lik u djelu, koji je spada ni u gradsku ni u seosku cjelinu je lik babe Hude. Huda je samotnjak i živi negdje daleko u šumi, poprilično udaljena od bilo kakve naznake civilizacije. Kod nje se okupljaju razni bolesnici i nakaze kako bi im ona, pomoću magije i raznoraznih čarobnih pripravaka, dala lažnu nadu u oporavak. Ona pronalazi i spašava Lauru iz šume, te se brine za nju na određeno vrijeme, kada ju šalje jednoj svojoj poznanici, koja ju na koncu dovodi u Meceninu kuću. Lik babe Hude najmisteriozniji je lik u cijelom djelu i pozadina tog lika jako je šturo objašnjenja, što ovaj lik čini jednim izrazito romantičarskim likom. Baba Huda je tajanstvena i zatvorena, što nije tipično za detaljno ocrtane likove realizma, već za misteriozne, pomalo demonske likove prisutne u skoro svim djelima romantizma.
Kovačić u svom djelu također uvodi i vrlo neobičan postupak za realizam, načelno bliži romantizmu i modernizmu, a to je razgovor registara. Spisi, odnosno registri, u Kičmanovićevom registratorskom uredu, u kojem već ostario radi sa jednim namještenikom, u nekoliko navrata postaju živi i komentiraju raznorazne događaje. Ovaj postupak oživljavanja neživih bića potpuno je atipičan i mogao se naći samo kod prijelaznih pisaca, kao što je bio Gogolj, ali ne i kod zrelih realista. Razlozi koje je Kovačić imao da uvede ovakav postupak su raznoliki. Jedan od njih sigurno je bio kako bi prikazao sukob starih i mladih naraštaja (što se vrlo suptilno odražavalo na sukob starih, narodnjačko-unionistučkih političkih pravaca sa mladim, pravaškim strujama) preko konflikta između starijih i novijih registara. U samom djelu, prema fabuli koju je Kovačić koristio, nije bilo previše prostora za ocrtavanje tog konflikta.
Drugi razlog bio je osvrt na aktualnu političku situaciju. Ponovo, fabula koju je koristio nije dozvoljavala takav "izlet" (jer ipak, činjenica da je ubacivao i romantičarske elemente govori da je želio pridobiti čitateljsku publiku, koju političkim pamfletima i esejima nije mogao privuči, što je prije njega objasnio već Šenoa), pa je Kovačić, kao predani starčevićanac, na drugi način morao dati osvrt na stanje u zemlji. Najbolji primjer ovoga su sukobi registara oko političkih struja, ali i korištenja jezika, u kojem stari registri govore još uvijek latinskim (koji je bio službeni jezik u Saboru do 1847., pa opet do 1860. kada Franjo Josip I. usvaja zahtjeve bana Šokčevića za hrvatskim jezikom) i slave taj jezik, dok se noviji registri zalažu za korištenje hrvatskog jezika.
Treći razlog bio je i osvrt na književno-umjetničku situaciju u zemlji. Već je August Šenoa u svom djelu Naša književnost raspravljao o ulozi i utjecaju književnosti na narod i narodno prosvijećenje, te je predlagao značajne reforne hrvatske književnosti kako bi se postigao veći sklad i kako bi se stvorila čitalačka publika (treba napomenuti kako je upravo Šenoa i stvorio hrvatsku čitalačku publiku, prvu nakon Iliraca i njihovih čitaonica). Kovačić je slijedio ta nečela u svome djelu, ali je i preko razgovora registara dao svoj komentar. Stari registri slavili su Vergilija, Horacija i Ovidija, odnosno starorimske, latinske pisce uzdižući njihovo djelovanje, time u velikoj mjeri negirajući hrvatsko književno stvaralaštvo. Mladi registri se tome suprostavljaju i zalažu se za razvoj hrvatske književnosti, što je bio i Kovačićev osobni stav. Također je činjenica kako Kovačić ovime nije želio umanjiti značaj starorimskih pisaca, ali je, slijedeći Šenou, želio naglasiti važnost razvoja narodne književnosti.
Na kraju treba još zaključiti kako se sva tri, ključna, razloga na koncu ipak svode na jedan, a to je onaj prvi - sukob starog i mladog, odnosno sukob starih svjetonazora i novih. Kroz političku debatu ogleda se Kovačićeva kritika narodnjaka i unionista i hvala pravaša, dok se preko književne debate ogleda sukob pobornika starih književnih načela i novih, koja se zalažu za snažan razvoj narodne književnosti. Iako su ovi odlomci dosta često zanemarivani jer odudaraju od glavne fabule, imaju izniman značaj, ne samo za samo djelo, već i za oblikovanje i razumijevanje Kovačićevih svjetonazora i bolje razumijevanje njegove ličnosti.
Iako se po mnogoćemu poklapao sa sastavnicama europskog, ponajviše ruskog i francuskog, realizma, hrvatski je realizam imao nekoliko tematskih slojeva i cjelina koje su ga poprilično diferencirale od europskog. Kovačičev roman u svom opusu obrađuje nekoliko tematika hrvatskog realizma, neke u manjoj, neke u većoj mjeri. Najvažnija tematika koju Kovačić obrađuje je odlazak mladog, nadarenog seoskog dječaka na školovanje u grad i njegovo subsekventno propadanje. Kovačić je ovu temu predočio kroz lik Ivice Kičmanovića, ali je, obrađujući ovu temu iznio i dobar dio svog vlastitog života, jer i on je kao nadareno seosko dijete poslan u grad na školovanje gdje je završio pravni fakultet i na koncu moralni, ali i psihički propao. Đak Ivica je najbolji učenik u selu i time automatski uživa velike simpatije učitelja i župnika koji ga potiču na daljnji rad i na koncu šalju na nastavak školovanja u grad. U gradu Ivica otkriva neke sasvim nove stvari, a njegovo školovanje pati pod terorom kumordinara Žorža. Grad kod Ivice uzrokuje moralni pad. On je od mladog, nevinog i optimističnog seoskog dječaka postao hladan i pesimističan čovjek, ali ne u potpunosti. Utjecaj grada ipak nije bio toliki, te Ivica nikada nije izgubio neke osnove seoskog morala i nikada nije zaboravio kojoj skupini zaista pripada. Nakon "Krvave svadbe", Ivica se vraća u grad, zapošljava se kao registar i na koncu se oda alkoholu, ostavši nezadovoljan svojom situacijom u kojoj je u samo jednom trenutku, zbog jednog kobnog poznanstva, izgubio sve. Ovo je nakon Šenoinog Prijana Lovre najbolja i najdetaljnija analiza ove ključne teme hrvatskog realizma.
Malo manje važna, ali ne i zanemariva, tema hrvatskog realizma koju Kovačić obrađuje u djelu je propadanje seoskog plemstva. Iako ta tematika nije obrađena niti približno detaljno kao u Gjalskijevoj zbirci Pod starim krovovima, imala je važnu ulogu u djelu. Ovu je tematiku Kovačić analizirao kroz obitelj Medonić, a propadanje te obitelji primarno se ogledalo preko moralnog pada obitelji. Jedna tašta, podmukla i zatvorena obitelj morala je doživjeti svoj pad, a taj se pad dogodio u trenutku namještenog i iz koristoljublja sklopljenog braka između Juste i Mihe. Brak je bio nesretan, zbog čega je i izbila afera između Mihe i Laure, ali ona je rezultirala daljnjim raspadom obitelji i njezinim subsektventim krahom. Podmukla obitelj, temeljena isključivo na gramzivosti i pohlepi za novcem, doživjela je svoj pad upravo zbog moralne iskvarenosti svojih pripadnika.
Treća tema koje se Kovačić dodiruje je razlika između sela i grada. Selo je prikazano kao relativno zatvorena i miroljubiva zajednica. Ljudi su uglavnom prijateljski nastrojeni i prikazani su u dosta pozitivnom svjetlu. Oni se svađaju, ali i pomire, te imaju svojih mana, ali njihova moralna iskvarenost neusporediva je sa Kovačićevim prikazom grada. Najbolji primjer za ovo je obitelj Kičmanovič preko koje Kovačić pokušava što bolje prikazati jednu idealnu seosku obitelj. Jedina negativna strana sela koju Kovačić naglašava je seoski moral, ali on se primarno temelji na sveprisutnoj ljudskoj zavisti (spletke i tračevi vezani uz pojedine događaje) i njihovoj naivnosti (glorifikacija kumordinara Žorža, a kasnije Mihe). Grad je drugačiji, iskvareniji i njegov podli i iskvareni moral čini ga mjestom kojeg treba izbjegavati. Njegova trulost i iskvarenost očituje se i kroz same opise grada koje nam Kovačić donosi. Ljudi su hladni, nije ih briga za druge i takvim ponašanjem utječu na kvarenje drugih, što je najbolje prikazano preko Ivice Kičmanovića. Najbolji primjer gradske sredine je lik Mecene, preko kojeg je Kovačić utemeljio sve ono najgore, najgnjusnije i najiskvarenije što grad može ponuditi.
Djelo započinje uvodnom svađom registara i predstavljanjem starog registra, Ivice Kičmanovića. Uskoro se iz mase izdiže Ivična biografija i započinje priču o njegovom životu. "Ah, kako li počinje moje školovanje!",[2] prva je rečenica kojom započinje biografoija Ivice Kičmanovića. Kovačić nas ovime direktno uvodi u glavnu temu svog djela, ali simbolika školovanja nadilazi standardno institucionalizirano obrazovanje i obuhvaća i životno obrazovanje Ivice Kičmanovića koje se razvija tijekom cijelog djela. Kovačić dalje nastavlja sa opisom sela i daje nam uvod u psihologiju sela, koju će razrađivati do samoga kraja. U radnju se, kao prvi likovi, uvode susjeti Kanonik i Jožica Kičmanović, zvan "Zgubidan". Njih dvoje su prvi susjedi, točnije žive na najmanje udaljenim brdima, veliki rivali, ali i prijatelji. Nakon kratkog opisa, Kovačić nam odmah prikazuje fizički sukob između Kanonika i Jožice koji rezultira Kanonikovom pobjedom. Tada se radnja seli na pitanje školovanja. U selo je došao gradski učitelj i uz blagoslov tadašnjeg seoskog župnika otvorio seosku školu u koju su upisana sva djeca. Kanonik se pokazao kao oštar protivnik obrazovanja i shodno s time pokušava odgovoriti Jožicu od slanja Ivice u školu, što mu ne uspijeva. Uskoro Jožica sa sinom odlazi u školu, noseći učitelju purana i vina, te još nekoliko sitnica, kao dar. Ovom anegdotom Kovačić je želio istaknuti učiteljev karakter, ali također je ocrtavao i odnos neobrazovanih seljaka prema obrazovanim građanima, te njihovu nepotrebnu poniznost pred njihovim osobama. Ivica se uskoro pokazao kao najbolji učenik u selu (što je Kanonik pripisao Jožičinim "darovima"), ali nije uspio steći prijatelje. Najbolji kandidati bili su Kanonikovi sinovi Miha i Pero, no njima je, nakon što je Ivica ponudio pomoć braći (koja su imala puno lošije rezultate u školi - Miha jer je bio priglup, a Pero jer je bio posebno dijete, inteligentan, ali osobenjak koji je sebi stvarao idealne uvjete i zbog toga se nije previše opterećivao školom), njihov otac zabranio druženje s Ivicom. Miha ga je vječno ignorirao, dok mu se Pero "kadšto blago podsmjehnuo, kano da će reći: "Tako ti je... pa šta ćemo... tako ti je!".[3] No, Pero je bio boležljivo i krhko dijete, te je ubrzo i umro, što je izazvalo veliku tugu u selu. Učitelj i župnik su Ivici dali za zadatak da pročita posmrtni govor, kojeg je ovaj dodatno izmijenio i uspio natjerati cijelo selo u plač. Iako su učitelj i župnik već prije odlučili poslati Ivicu na daljnje školovanje u grad, ovaj izmijenjeni govor samo je još učvrstio njihovo mišljenje.
Nakon još jedne epizode s registrima, radnja se kratko centrira na lik Kumordinara Žorža. Žorž, ili kako se zapravo zove, Jurić je rođak Jožice Kičmanovića koji radi u gradu kao Mecenin sobar (sam izraz kumordinar je iskrivljenica izraza kamerdiner). Kada se on u svom sobarskom odijelu pojavljuje na selu izaziva niz pogleda i zavidnih komentara neukih seljaka koji se bespotrebno dive odjeći jednog sobara. Kako je on sam iznimno tašt i samodopadan, upravo mu ti komentari uvlike gode. Njegov odnos sa obitelji bio je poprilično čudan. "Kad bi moj otac u njega milosti tražio: deseta prilivoda, šimširova grana sa devete gore; a bi li on u oca što iskao: striče, ujače, najslađi prvi rođače moj!".[4] Razlog ovoga bila je upravo njegova iznimna umišljenost i samodopadnost, ali i velik utjecaj seoskog morala koji, unatoč tome što je Žorž lik koji živi u gradu, ima vrlo važnu ulogu u oblikovanju njegovog ponašanja. Kako je po njegovom dolasku već odlučeno da će Ivica ići na školovanje u grad, Jožica je svog rođaka molio da ga odvede u Mecenin dom i da mu na taj način osigura nekakvo prebivalište u njima nepoznatome gradu. Nakon što mu Jožica obeća kako će Ivica, osim što će učiti, pomagati i njemu i Meceni, ovaj instantno i lakomo pristane, uvidjevši priliku za dobivanje vlastitog sluge kojem može zapovijedati.
Ivica se rastaje od svojih roditelja uz puno emocija, ali još uvijek djelomično nesvjestan situacije u kojoj se nalazi, i polazi sa ocem i učiteljem u grad, nakon što je Mecena odobrio Ivičin dolazak. U gradu ih dočekuje Žorž, ali prije toga Kovačić nam donosi još jednu digresiju. Ivica je već u Meceninom domu i ima dvadeset godina. Tu se večer u Meceninu domu događa reizbor za predsjednika dobrotvornog društva Poniznosti i ustrpljivosti, a Ivica, ili kako za još zovu, Vanča dobio je nezahvalan posao prepisivanja govora kojeg je napisato pojeta Bombardovič Šajkovski. Kada obavi posao, Ivica govor nosi Meceni. Mecena je poprilično priglup i neobrazovan i ima velikih problema sa pamćenjem govora. Ivica mu tada govori kako je on govor naučio napamet bez ikakvih poteškoća, na što Mecena pobijedni i na koncu ga izbaci iz svoje sobe. Izbori su održani, a Mecena je jednoglasno izabran za predsjednika 10. put za redom.
Radnja se tada ponovo vraća na Ivičin dolazak u grad. Nakon dočeka od strane kumordinara i upoznavanja oholog Mecene, učitelj, Jožica i Ivica, uz kumordinarovu pratnju, odlaze u gradsku gostionicu kako bi se malo odmorili. Tu Ivica pozdravlja sve ljude koji prođu pokraj njega, što izaziva podsmijeh učitelja i Žorža, koji mu naglašavaju kako grad nije selo i kako se tu nepoznati ljudi ne pozdravljaju. Tada odlaze kupiti odijelo kod lokalnog Židova od kojeg, nakon mukotrpnog cjenkanja, ipak kupe jedno jeftino odijelo za Ivicu. Tada se povrate u Mecenin dom gdje se Ivica konačno oprosti s ocem. Ivica je spavao u kutu družinske sobe i tu je od samog početka trpio popriličan psihički teror. Odmah prve večeri Ivica prisustvuje jednom od brojnih sastanaka u Žorževom "domu" i biva zgrožen razvratom i amoralnošću tih okupljana u družinskoj sobi.
Nakon ovog okupljališta razvrata, slijedi digresija o Meceninom životu i njegovoj mutnoj prošlosti. "Naš dobrotvor ilustrišimuš bijaše neženja. Preziraše brak možda radi svog mutnog podrijetla.",[5] rečenica je s kojom Kovačić započinje pripovijest o Meceni. Mecenin otac, čije je, doduše, samo ime nosio, bio je špan na jednom vlastelinstvu. Prvi brak završio je smrću supruge i nije imao djece. Drugi puta, Mecenin se otac ženi bujnom i veselom strankinjom. U jednom trenutku, njegova supruga započinje aferu s vlastelinom, na čijem je imanju Mecenin otac špan. Ta afera traje dugo i ona na koncu zatrudni, no to ne otkriva vlastelinu. Dapače, ona odlazi k svome suprugu, koji je puno putovao, i govori njemu kako je trudna. Ovaj je izvan sebe od sreće i ne zna kako bi pravilno reagirao, no taj je podatak čuo i vlastelin, samo što je on znao tko je pravi otac djeteta. Uskoro se Meceninom ocu događa nesreća. Vlastelin je izveo konja na jahanje, a kako nije bio posebno dobar jahač, izgubio je kontrolu i konj je krenuo prema provaliji. Svi su gledali, jedino je Mecenin otac, kao upravitelj imanja, priskočio u pomoć svom vlastelinu i uspio uhvatiti uzde. No, konj je bio prebrz i nastavio je ići prema provaliji i na koncu pao u nju. Mecenin otac je pao zajedno s konjem i poginuo, dok se vlastelin zadnjim snagama uhvatio za granu i tako spasio. Vlastelin se sa Meceninom majkom odselio s tog imanja i vrlo brzo umro, ostavivši sve upravo Meceni, koj će do samog kraja svog života uživati sve blagodati lagodnog života. Radnja se seli nekoliko godina unaprijed i također prikazuje jednu epizodu iz Mecenina života. "Ne među njegovim kmetovima, nego među susjedima u tihom pristalom seljačkom domu cvala i bujala divota seljačke ljepote. Sami seljaci nazivahu je "gizdavom vilom Doricom", ali jer je ona već odabrala svoga vojna i udala se za njega i ukućila se, nijesu više zapinjale muškaračke oči za "gizdavu vilu".[6] Ali ovo nepisano seosko pravilo nije bilo dovoljno za Mecenu i njegov gramzivi ego. Unajmio je Crnog Jakova da dovede Doricu k njemu. Crni Jakov izrazito je servilan lik i gotovo je slijepo odan Meceni, no u ovom slučaju i on je sam imao korist od ovog plana. Sklopio je dogovor s tatom Mikulom kako bi optužili poštenog seljaka Matu Zorkovića, Doričinog supruga, da je zajedno s Mikulom krao i klao purane. Nakon što Matu uhite i zatvore, jer nije želio priznati nešto što nije učinio, Crni Jakov tješi Doru i zove ju u Mecenin dom, tvrdeći kako će joj ovaj pomoći. Ona se koleba i na koncu odlazi, ali poziva seoskog starca u pratnji kako bi bila sigurna. Po dolasku u Mecenin dom, Crni Jakov napija starca i tako ga se rješava, a Doricu šalje kod Mecene. On joj tu nudi pomoć, ali zauzvrat želi nju. Ova odbija takvu ponudu, ali Meceni to ništa ne znači i ovaj ju siluje. Nakon tog brutalnog čina, Dorica odlazi kući, shrvana i premorena, ali tu je dočeka Crni Jakov koji je također siluje, kao osvetu za to što ga je odbila kao svog udvarača dok je još bila slobodna. Sutradan puštaju Matu i ovaj dolazi kući, gdje pronalazi shrvanu i uništenu Doricu. Ubrzo shvati o čemu se radi i bježi iz kuće sa sjekirom. U kući je tada izbio požar, ali Dorica, koja je bila u stanju ludila, nije željela napustiti dom, zbog čega su seljani mislili da je dom prazan. Tada je starac koji je pratio Doricu kod Mecene, svjestan svoje pogreške i u želji za iskupljenjem, upao u dom i izbavio Doricu, no ova se vratila kako bi uzela svoju vjenčanu krunu. Prilikom tog povratka, u lice ju je pogodila užarena greda i u potpunosti joj uništila jednu stranu lica. "Gizdava vila Dorica" postala je unakažena, a s vremenom je to rezultiralo i njezinim potpunim psihičkim slomom. Počela je lutati selima i tako, nakon nekoliko godina, i umrla. Mate Zorković je, u međuvremenu, nestao i zakleo se na osvetu. Živio je u šumi i tu čekao priliku da se osveti Mikuli, Jakovu i Meceni. Prvi koga je pronašao bio je Mikula kojeg je ubio, a kasnije i objesio. Jakov, koji je bio lukav, znao je kako je Mikula zaista umro, te je jako rijetko izlazio i nikada bez puške. No, jednom ga je prilikom Mato našao i napao ga. Jakov je ispalio metak Mati u trbuh, no ovaj je skupio zadnje snage i naletio na Jakova sjekirom. Obojica su tada pala niz liticu i tako poginula.
Nakon ove digresije, radnja se ponovo vraća u Mecenin dom i centira se na lik Laure G. "Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloga... sve to u jedan tren...",[7] rečenica je kojom je Kovačić prilikom prvog susreta Ivice i Laure opisao njezin lik, time nam dajući naznake kako će se ona razvijati kroz djelo. Laura je nova Mecenina štićenica, rođakinja, ali i ljubavnica. Cijela kuća smatra ju idealom ljepote, no jedino Ivica izbjegava susresti se s njom. Jednu noć, on se ipak odluči na taj potez i jedne noći, dok svi spavaju, ode do njezine sobe kako bi ju upoznao. Pokuca na vrata, no kada ne čuje odgovora, sakrije se u tamni dio hodnika. Nakon par trenutaka iščekivanja, iz Laurine sobe izlazi Mecena, čime se evidentno dokazuje kako je Laura njegova ljubavnica. Ivica je sretan što se izvukao neopažen, ali njegov stav prema Lauri se mijenja. Sutra ju ugleda u vrtu, dok uči, nakon čega mu poispadaju knjige i papiri iz ruku. Laura mu pomaže i oni razgovaraju, te se između njih odmah razvija poseban odnos. Nazivaju se bratom i sesrtom, cjeljuju se i grle, ali cijela idila se raspline kada Ivica skeptično kaže: "Lauro, sestro, jao meni, jednoga samo da nije... štićenica i rođakinja toga staroga Mecene!... Rođakinja!?!.[8] Nakon što joj je otvorenio iznio svoju točnu sumnju, ona je problijedila i napustila ga. Sljedeći period Ivica uglavnom provodi razmišljajući o Lauri koja ga izbjegava. Pošalje joj pismo i na koncu se njih dvoje sastanu i takve sastanke počinju ponavljati. Prilikom jednog od njih, Laura mu je ispričala svoju priču.
Odgojili su je otac i starica Ivana. Majke nije bilo. Živjelo su u solidnim životnim uvjetima, ali u jednoj je trenutku propao posao njezinog oca i oni su morali prodati kući i otići u grad kao podstanari. Tu se ona nastanila u domu Ferkonje i njegovih roditelja. Majka pijanica, navikla na stalne svađe, otac alkoholičar koji se ne trijezni, i na jedno oko ćoravi sin, Ferkonja. Jedno ju jutro otac ostavi jer je išao na posao, a Ferkonjina ju majka pošalje da se igra vani s djecom. Vrlo brzo se pridružila primitivnim i pomalo barbarskim igrama, ali ćoravom Ferkonji, koji je Lauru svojatao za svoju ženu, u oči su upala sjajna dugmad na Laurinoj haljinici. On ih je počeo kidati i kladiti se sve dok ih nije u potpunosti potrošio i dok Laura nije počela plakati. Tada je, kada nije dobio svoja puceta natrag, udario Lauru, optuživši ju da je ona kriva (jer je njemu tata rekao da je žena uvijek kriva), na što je reagirao dječak Damjan. Stao je u Laurinu obranu i pošteno natukao Ferkonju, dok se ovaj nije zakunio da ju više neće dodirnuti. Ovo je bio prvi puta da je Lauru obranio netko tko nije njezin otac. Slika i ideal dječaka Damjana imat će važnu ulogu u razumijevanju njezine psihe. Ferkonjina majka joj je prišila nekakva puceta i tako ju malo smirila. No, tada se kući vratio pijani Ferkonjin otac koji je isprva bio nježan prema Lauri, ali kada je vidio da ima njezina puceta, krenuo joj ih je oteti, gdje se ispriječila Ferkonjina majka. Laura je pobjegla u sobu i tu čekala oca. Kada je otac došao i vidio u kakvom je stanju njegova kći, sukobio se sa stanodavcima, te na koncu, poražen, otišao spavati. No, kako je Laurin otac bio srčani bolesnik i kako mu liječnici nisu prognozirali još dugo, stres ove svađe ga je toliko shrvao da je te noći umro u snu, ostavivši tako Lauru samu. Laura je bila u velikom šoku, a Ferkonjina obitelj odlučila se za nju brinuti. Uvelike su promijenili svoj stav prema njoj, a Ferkonja ju je čak dvorio jer mu se, kako je rastao, počela i sviđati. Sve je ovo kulminiralo jednog dana kada su Ferkonjini roditelji, tijekom izleta, poslali njih dvoje na brdo, u šumu, da donesu vodu s izvora. Ferkonja je Lauru namjerno vodio polako i toliko duboko da su se po zalasku sunca izgubili. Tada ju je Ferkonja pokušao silovati, igrajući na kartu da ona neće pobjeći jer se ne snalazi u šumi, no Laura je ipak pobjegla i ostavila Ferkonju samog u šumi. Ona se na koncu, što je bilo i logično, izgubila i upala u jamu, u kojoj ju je našla misteriozna baba Huda. Baba Huda joj nudi pomoć i odvodi je u svoj dom, koji se nalazi u nekoj pustopoljini izvan šume, udaljen i od grada i od sela. Tu baba Huda, pomoću magije i raznoraznih napitaka vodi brigu o bolesnicima i invalidima. Odluči zbrinuti Lauru i tako joj postati majka, a ujedno ju i uči svom zanatu. Kada, nakon nekoliko godina, baba Huda shvati kako Laura nije za taj posao, upita ju želi li u grad. Kada ova odgovori pozitivno, baba Huda poziva drugu staricu, svoju poznanicu, koja Lauru kočijom odvodi u grad, točnije u Mecenin dom.
Nakon priče o Laurinom životu, radnja se vraća u Laurinu sobu, gdje usplahirena Laura budi Ivicu usred noći. Ova scena nastavak je posljednjeg dijela jednog od ranijih poglavlja (što vjerno ilustrira Kovačićev odnos prema vremenu i linearnom slijedu radnje) i smještena je u noći nakon izbora Mecene za predsjednika društva. Iako Ivica misli da su svi zaspali jer ih je svladao alkohol, te u to uvjerava Lauru, ona mu ukazuje na vrata, na koja ljutito kucaju Žorž i Mecena, tražeći upravo Ivicu, kojemu je bilo zabranjeno družiti se s Laurom. Laura sakrije Ivicu iza zastora i otvori vrata, na što ova dvojica bijesno upadnu u sobu i počinju pretraživati, tražeći Ivicu. Kada ga nađu iza više nego očitog skrivališta, Mecena ga u iznimnom naletu bijela tjera iz svog doma. Laura stane u njegovu obranu, kritizirajući Žorža i Mecenu da nemaju što raditi u sobi jedne dame, te uporno tvrdeći kako se Ivica i ona vole. Ivica tada od Žorža saznaje da mu je došao otac, da ga zato traže, te da ga ovaj želi odvesti natrag jer mu je majka bolesna. To uvelike shvra Ivicu koji, pokunjen dolazi pred oca, istjeran iz doma svog dobrotvora i posramljen činjenicom da je razočarao obiteljska očekivanja. Jožica i Ivica odlaze, ali na odlasku susreću Lauru. Laura Ivci predaje težak kovčežić i poručuje mu da će se ponovo vidjeti, na što Ivica nesigurno odgovara, uvjeren kako mu otac više neće dozvoliti povratak u grad. Ivica i Jožica Kičmanović napuštaju grad i vraćaju se natrag na selo.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
