Translajtanija

Translajtanija (mađarski: Lajtántúl, njemački: Transleithanien, slovački: Zalitavsko, poljski: Zalitawia, ukrajinski: Транслейтанія) bio je neslužbeni naziv za ugarski jugoistočni dio Austro-Ugarske od 1867. do 1918.

Translajtanija Lajtántúl
Karta Cislajtanije iz vremena Austro-Ugarske Karta Cislajtanije iz vremena Austro-Ugarske
Zastava Grb
Država	Austro-Ugarska
Osnivanje	1867. [1]

Službeni naziv Translajtanije bio je zapravo Zemlje Krune Sv. Stjepana (mađarski: Szent István Koronájának Országai, njemački: Länder der heiligen ungarischen Stephanskrone, slovački: Krajiny Svätoštefanskej koruny, rumunjski: Teritoriile Coroanei Sfantului Stefan) ^[1] ali se po austrijskoj štampi rađe pisalo Translajtanija ili Ugarske zemlje.

Nakon Austro-Ugarske nagodbe i podjele monarhije 1867. granica između Transletanije i Cislajtanije (austrijski dio) povučena je duž riječice Leithe pritoke Dunava. Pa su po latinskom zemlje do rijeke dobile prilog cis a zemlje preko rijeke trans. ^[1]

Translajtanija je 1910. imala 20 800 000 stanovnika, što je bilo 40 % od ukupnog broja stanovnika Austro-Ugarske^[2], glavni grad, sjedište kralja i parlamenta bio je Budim do 1873. a nakon toga Budimpešta

Historija

Nakon dugog otezanja sa transformacijom monarhije iz apsolutičke u ustavnu, koje je trajalo od 1848. car Franjo Josip je 1861. proglasio novi ustav carevine poznat kao Februarski patent. Nakon tog je osnovan dvodomni parlament - Carevinsko vijeće, sa poslanicima koje su izabrale skupštine austrijskih krunskih zemalja. ^[3] Mađari su i nadalje ostali nezadovoljni svojim položajem u monarhiji i odbacili taj ustav 1865. pa je to nakraju dovelo do Austro-Ugarske nagodbe - 1867.

Palača parlamenta Translajtanije u Budimpešti

I nakon sklapanja Austro-Ugarske nagodbe habsburgški car Franjo Josip ostao je kralj Ugarske, ali je prema nagodbi ugarska vlada preuzela kontrolu nad svojim dijelom monarhije. Ugarska vlada imala je premijera sa svojim kabinetom, kojeg je formalno imenovao car, ali je on odgovarao dvodomnom parlamentu, čiji poslanici nisu birani na izborima, već su ulazili po svom društvenom statusu i poziciji u društvu (biskupi, veleposjednici, plemstvo). U sferi zajedničkih poslova sa austrijskim dijelom carstva, ostali su vanjski poslovi, obrana i financije. Ministri u tim ministarstvima odgovarali su istovremeno Carevinskom vijeću (Cislajtanijski parlament) i Ugarskom parlamentu. Iako formalno zajedničko - Ministarstvo obrane, ostalo je pod kontrolom carske vojske, sa carem kao vrhovnim komandantom, i njemačkim kao jezikom komandiranja. Nagodbom je dogovoreno da trgovina, monetarna politika, carine, željeznice i neizravno oporezivanje budu i nadalje zajedničke, ali da se o njima ponovno pregovara svakih deset godina.

Prilikom sklapanja Austro-Ugarske nagodbe 1867., Ugarski parlament uspješno se odupro odvajanju Kneževine Transilvanije iz Translajtanije, budući da je ona predstavljala dio srednjovijekovne Ugarske. S druge strane, hrvatsko-ugarska strana nije uspjela postići da u Translajtaniju uđu Kraljevina Dalmacija, Bosna i Hercegovina i Kraljevstvo Galicije i Lodomerije, koje su ostale pod Cislajtanijom. Formalno Ugarsko - hrvatski parlament se nikad nije pomirio s takvim stanjem, pa ih je i nadalje tretirao svojim zemljama, iako nije imao nikakvu efektnu vlast.

Na inzistiranje Franje Josipa, postignuta je Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. - sličan kompromis kao i između Austrije i Ugarske, kojim je Kraljevina Hrvatska i Slavonija dobila poseban status u Ugarskoj. Nagodbom je priznata hrvatska samostalnost i data autonomija nad unutarnjim poslovima, koja je u praksi bila prilično ograničena. ^[4]Hrvatskog bana odtada je nominirao ugarski premijer, a imenovao kralj. U sferi zajedničkih poslova ostale su financije, valutna politika, trgovina, pošta i željezniznica. Hrvatski je postao službeni jezik hrvatske vlade, a hrvatski poslanici mogli su raspravljali u Ugarskom parlamentu svojim jezikom, ali samo o zajedničkim poslovima.

Kad je 1868. donešen Zakon o nacionalnosti, koji je definirao Ugarsku kao zemlju jedinstvenog ugarskog naroda, koja se sastoji od različitih nacionalnosti, koje uživaju jednaka prava u svemu, osim po pitanju jezika - počeli su problemi sa manjinama (Slovaci, Rumunji, Srbi). Istina manjinski jezici mogli su se koristiti u uredimma lokalne vlasti, crkvama i školama, ali se po državnim uredima i na univerzitetima mogao upotrebljavati samo mađarski.

Političke prilike

Politikom Translajtanije dominirala je Liberalna partija, prvi premijer 1867. bio je Gyula Andrássy. On je bio pristalica Austro-ugarske nagodbe i vjerni sljedbenik politike laissez-faire. I pored izvjesnih pozitivnih stvari, triput se povećao izvoz, izgrađeno je dosta željezničkih pruga i cesta, politika njegove vlade je u cjelini bila loša, jer se suviše oslanjala na vanjske kredite. Odmah nakon Nagodbe silno se namnožila birokracija, pa porezni prihodi više nisu mogli pokrivati rashode vlade, pa je naglo narastao državni dug. Nakon ekonomske krize sredinom 1870e, vlada Gyule Andrássyja morala se povući, nakon optužbi za loše upravljanje i brojne skandale.

Nakon Gyule Andrássyja dominirala je Liberalna partija, koja je isturila Kalmana Tiszu za premijera. On je 1875, preuzeo vlast , cilj njegove administracije je bio kontrolirati korupciju, koja je procvjetala zahvaljujući potpuno nedemokratskom izbornom sistemu (imovinski cenzus, stečena prava) i manipulacije od žalosno nereprezentativnima izbornog sustava. Osim toga, Tise vlada morala izdržati obje nezadovoljni nacionalnosti i Mađari koji su mislili Tisa previše pokoran Austrijanaca. Liberali tvrdio da dualizma poboljšana Mađarske ekonomski položaj i poboljšane svoj ​​utjecaj u europskoj politici.

Tisina vlada podigla je poreze, i uspjela uravnotežiti budžet, i dovršila nekoliko velikih infrastrukturnih projekata. Trgovina i industrija su procvjetale. Ali to nije dugo trajalo jer su između1880e i 1890e pale cijene poljoprivrednih proizvoda.

Sastav

Nakon Austro-Ugarske nagodbe 1867., Translajtanija se sastojala od Kraljevine Ugarske (u kojoj su bile Mađarska, bivša Kneževina Transilvanija i bivše Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat), autonomne Kraljevine Hrvatske i Slavonije i Grada Rijeke s okolicom.
Vojna krajina bila je pod posebnom upravom od 1873. pa sve do 1882., kad je ukinuta, a njene teritorije inkorporirane u Kraljevinu Ugarsku i Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju.

Zemlje Translajtanije (Zemlje Krune sv. Stjepana)

Zemlja	Mađarsko ime	Glavni grad	Površina (km²)	Stanovnika
Kraljevina Ugarska	Magyar Királyság	Budim (Buda) od 1873. Budimpešta (Budapest)	282 297	18 265 000 [2]
Kraljevina Hrvatska i Slavonija	Horvát-Szlavónia Királyság	Zagreb (Zágráb)	42 534	2 622 000 [2]
Grad Rijeka s okolicom	Fiume város és területe	Rijeka (Fiume)	21	48 800 [2]

Transletanija je trajala do 29. oktobra 1918. kad je Hrvatski sabor donio je odluku o ulasku u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a 26. novembra 1918. Kraljevina Ugarska je i službeno prestala postojati^[5], kad je proglašena Republika Mađarska.

Povezano

• Cislajtanija

Izvori

1. „Österreich-Ungarn” (njemački). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 9. 09. 2012.
2. „Transleithanien” (njemački). Christian Kolb. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-09. Pristupljeno 9. 09. 2012.
3. „Abgeordnetenhaus” (engleski). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 29. 08. 2012.
4. „Croatia” (njemački). Encyclopedia of Britannica. Pristupljeno 9. 09. 2012.
5. „Hungary” (engleski). Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 9. 09. 2012.

Vanjske veze

• Cisleithania - Transleithania^{[mrtav link]} ()

Translajtanija na Wikimedijinoj ostavi