From Wikipedia, the free encyclopedia
Tapio Wirkkala (Hanko, 2. lipnja 1915. – Helsinki, 19. svibnja 1985.) je bio finski dizajner i kipar, te ujedno i najznačajniji predstavnik skandinavskog dizajna u vrijeme njegova najvećeg uzleta pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.
| Tapio Wirkkala | |
|---|---|
| Skandinavski dizajn | |
 Tapio Wirkkala 1970-tih | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Hanko , 2. lipanj 1915 |
| Smrt | Helsinki, 19. svibanj 1985 |
| Opus | |
| Polje | dizajn, skulptura, arhitektura |
| Praksa | staklo, drvo, porculan |
| Znamenita djela | |
Vaza Kantarelli, Iittala, 1946.
Novčanice finske marke, 1947. Pladanj „List“, 1951. Servis za piće „Tapio“, Iittala, 1952. Serija vaza „Iceberg“, Iittala, 1956. Servis za jelo „Finlandia“, Rosenthal, 1957. Finski paviljon na EXPO, Bruxelles, 1958. Skulpture iz ciklusa „Led Paadara“, Iittala, 1960. Nož „Puukko“, Hackman, 1961. Boce za manufakturu „Venini“, 1966. Reljef „Ultima Thule“, 1967. Servis za piće „Ultima Thule“, Iittala, 1968. Boca za votku „Finlandia“, 1970. Servis za jelo „Stoljeće“, Rosenthal, 1976. Stalni postav Finskog muzeja stakla, Riihimäki, 1981. | |
| Influencija | |
Od
| |
Na
| |
Wirkkala potječe iz umjetničke obitelji. Otac mu je bio grobljanski arhitekt koji je kontaktirao s brojnim primijenjenim umjetnicima toga vremena, a majka se bavila ukrašavanjem drva i tekstila, najčešće dekorativnim i vjerskim motivima koje srećemo i u radovima mladog Tapia. Njegova sestra i brat također su bili primijenjeni umjetnici.
Godine 1933. Tapio upisuje Središnju školu za primijenjene umjetnosti, na kojoj specijalizira dekorativnu skulpturu. Studirao je zajedno s budućim velikim imenima finskog dizajna: budućim dizajnerom pokućstva Ilmerijem Tapiovaarom, dizajnericom tekstila Armi Ratiom i keramičarem Birgerom Kaipianenom. U vrijeme Drugog svjetskog rata izraditi će velikog finskog heraldičkog lava, koji je trebao služiti kao spomenik oslobođenju Petrozavodska u Kareliji tijekom tzv. Nastavljenog rata, a na samome frontu izradio je nož od jelenjeg roga i dijela topničke granate, što predočuje njegovu ljubav prema oblikovanju priručnih, osobito prirodnih materijala i prema radu rukama, što su odlike koje su obilježile njegovu umjetničku karijeru.
Uzlet Wirkkaline umjetničke karijere počinje 1946. pobjedom na natječaju finske tvornice stakla "Iittala", s kojom će surađivati čitavog života i za koju će izraditi neka od svojih najvažnijih umjetničkih ostvarenja. Rad s kojim je pobijedio, vaza "Kantarelli", svoje profinjene vedre forme izvlači iz prirode (gljiva lisičarka), dajući time intonaciju svom Wirkkalinom kasnijem opusu koji će se svojim najvećim dijelom temeljiti upravo na biomorfnim oblicima.
Godine 1947. Wirkkala pobjeđuje i na natječaju za dizajn novih novčanica finskih maraka koje će biti u opticaju 1955. – 1981., a u to vrijeme grafički oblikuje i prigodne marke izdane povodom nadolazećih Olimpijskih igara u Helsinkiju, 1952.
Istodobno, početkom pedesetih, njegov dizajn nadahnut formama iz prirode, uz raniju elegantno asketsku (glasoviti pladanj „List“, proglašen od američkog časopisa „House Beautiful“ najljepšim predmetom 1951.), dobiva i naturalistički ekspresivnu, gotovo sirovu notu (osobito u seriji proslavljenih vaza „Iceberg“), te će za nj kritičari onog vremena navesti da je „mladenački, primitivno jak“.
Sam Wirkkala o tome je rekao: „Uzmite u ruku komad leda i u njemu ćete pronaći našu kulturu; pronaći ćete je i u kamenju zaobljenom brzacima, ili pijesku kojeg su oblikovali valovi.“ Ta umjetnikova misao možda najjezgrovitije ocrtava polazišta njegove estetike, koja je - osobito vrednujući teme prirodnih struktura i mijena - svoje formalne izričaje našla u konturama onodobnog modernizma, iako mu je svojom poetikom zazora prema bilo čemu mehaničkom u znatnoj mjeri bila oprečna.
Pedesete godine prošlog stoljeća svakako su najplodnije razdoblje Wirkkalina stvaralaštva. Iskoristivši poduzetničku mudrost finske tvornice stakla „Iittala“, koja mu je omogućila beskrajne eksperimente čiji su se rezultati doimali beznadno nekomercijalnim, Wirkkala stvara niz kolekcija servisa za piće od kojih se prvi, pod nazivom „Tapio“ iz 1954., uspješno proizvodi još i danas. Iste 1954. daje ostavku na mjesto umjetničkog direktora helsinške Škole industrijskog dizajna, te postaje umjetničkim direktorom tvornice „Iittala“.
Od 1955. do 1956. radi u New Yorku, u studiju poznatog dizajnera Raymonda Loewya, gdje stječe važna znanja o novim tehnikama i materijalima, ta brojne kontakte od kojih je najvažniji onaj s njemačkim tvorničarem porculana Philipom Rossenthalom, za čiju tvrtku 1957. izrađuje servis „Finlandia“, koji se proizvodio sve do 1973.
Sudjeluje na međunarodnim izložbama, te 1951. na Triennalu u Milanu dobiva čak tri Grand Prixa: onaj za staklo, drvo i za postav izložbe, a 1954. još tri, što mu je donijelo međunarodnu slavu i priznanje.
1958. na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu dobiva prvu nagradu za plan grada budućnosti „Habitation 2000“.
Tijekom pedesetih nastaju i njegovi najpoznatiji radovi na području „čiste“ umjetnosti: skulpture od zrakoplovne (tzv. „finske“) šperploče, koje se ubrajaju u najranije primjere apstrakcije u finskoj likovnoj umjetnosti.
1959. izrađuje svoj prvi plastični pribor za jelo za finskog zrakoplovnog prijevoznika, te dizajnira finske električne žarulje, za koje će dobiti Grand Prix na Milanskom Triennalu 1960. Kupuje teren na kojem će kasnije sam izgraditi kuću za odmor u Laponiji. Ta će mu slikovita zemlja do kraja života biti antejskim mjestom nadahnuća i utočište u razdobljima životnih kriza.
Već sljedeće, 1960. godine, za seriju skulptura u staklu komornih dimenzija, nastalih pod dojmom laponskog krajolika koje nose naziv „Paadarin jää“ („Led Paadara“), prema jezeru Paadar u koje utječe rijeka Lemmenjoki, dobiva Grand Prix na Milanskom Triennalu.
Tih godina nastaje i njegov najglasovitiji servis čaša „Ultima Thule“, koje imitiraju površinu stakla prekrivenog ledom. Za njih je grafitne kalupe izradio sam Wirkkala, nakon mnogo prethodnih eksperimenata s do tada nepoznatom staklarskom tehnikom, smišljenom posebno za njihovu izradu.
1961. izrađuje svoju vrlo uspjelu interpretaciju tradicionalnog finskog „puukko“ noža koje će se proizvoditi do 1985., a 1962. rješenje za plastičnu bocu kečapa, što pokazuje da nije zazirao ni od najprizemnijih dizajnerskih zadataka.
1966. osniva vlastiti dizajnerski studio „Design Tapio Wirkkala“, te izrađuje prvu seriju boca u bojenom staklu za venecijansku manufakturu „Venini“.
Inspiriran dolinom rijeke Lemmenjoki u Laponiji, 1967. je za Svjetsku izložbu u Montrealu izradio svoju najveću skulpturu, reljef u zrakoplovnoj šperploči „Ultima Thule“ dug 9, a visok 4 metra, koji je bio izložen i godinu kasnije, povodom Olimpijskih igara u Meksiku, 1968.
1970., po uzoru na čaše iz kolekcije „Ultima Thule“ dizajnira „zaleđenu“ bocu poznate votke „Finlandia“, koja se proizvodila sve do 1999., te zbog izvoza tog popularnog proizvoda diljem svijeta, vjerojatno predstavlja Wirkkalino najpoznatije djelo.
Nekoliko godina kasnije za „Rosenthal“ oblikuje glasoviti servis „Stoljeće“ izrađen od vrlo tankog porculana (materijala koji je Wirkkali bio osobito blizak jer ga je svojom bjelinom i hladnoćom podsjećao na arktički snijeg i led), kojeg će u nekim inačicama oslikavati i njegova supruga, poznata finska keramičarka Rut Bryk, za koju se oženio još tijekom Drugog svjetskog rata.
Također je zanimljivo istaknuti da je Wirkkala za Rosenthalov odjel ekskluzivnog dizajna oblikovao 8 od ukupno 27 servisa proizvedenih između 1956. i 1985., te da je njegov servis „Varijacije“ iz 1978./79. oslikom ukrasio poznati jugoslavneski i hrvatski naivni slikar Ivan Rabuzin.
Wirkkala je u svoje oblikovanje porculana i pribora za jelo ulagao neobično mnogo mara, radeći primjerice za žlice, vilice i noževe koje je dizajnirao najprije drvene modele, koje je potom snimao rendgenom kako bi provjerio kako taj pribor leži u ruci korisnika, nastojeći uvijek da predmeti koje je izrađivao čim više ispunjavaju zahtjeve ergonomije.
Sedamdesetih surađuje i s meksičkom tvrtkom "Silver Factory Tane Orfebres" za koju dizajnira srebrni nakit i predmete za svakodnevnu uporabu.
1971. prima počasni doktorat prestižnog Royal College of Art, a 1972. postaje finskim akademikom.
1973. biva pozvan na Biennale u Sao Paulu, a 1976. i na Venecijanski biennale.
1978. osmišlja prvo djelo finske pejzažne umjetnosti, koje je iz političkih razloga ostalo neizvedeno.
Do kraja života surađuje s velikom finskom tvornicom stakla „Iittala“, za koju izrađuje i svoju posljednju kolekciju servisa za piće „Viva“.
Surađuje na otvaranju „Muzeja finskog stakla“, u kojem uređuje stalni postav.
Godine 1953. jedan engleski likovni kritičar je napisao: „U finskom pristupu primijenjenoj umjetnosti postoji stalno izbjegavanje strojne preciznosti obrisa i oblika, i povratak prisutnosti stvaratelja u životu predmeta, sa svim izmišljotinama i nepredviđenim vibracijama njegovih kreativnih prstiju.“ Ova misao savršeno opisuje rad Tapia Wirkkale, koji je, premda je bio modernistički dizajner, imao podsvijest majstora-obrtnika. Wirkkala je sam jednom rekao: „Moj rad rukama mnogo mi znači. Rekao bih da on ima gotovo terapeutsko djelovanje, kada kiparim i kada oblikujem prirodne materijale. To me na neki način prenosi u drugi svijet – svijet u kojem oči na vrhovima mojih prstiju slijede pokret i promjenu oblika, čak i onda kada me moje oči u glavi izdaju.“
U tom kontekstu vjerojatno valja vidjeti i njegov vrlo uspjeli dizajn tradicionalnog finskog narodnog puukko noža iz 1961., kakvim se i sam, poput starih pučkih drvorezbara, redovito služio pri svom radu u drvu.
Ovakav Wirkkalin pristup bio je snažna protuteža racionaliziranom međunarodnom modernizmu toga vremena. Tu je protutežu ojačala i romantična slika Finske, koja je tih godina diljem svijeta bila doživljavana kao hrabra mlada zemlja u kojoj su netaknuta priroda i neiskvarena seoska kultura stvorile temelje kvalitetnog dizajna. Stoga je Wirkkala u tom kontekstu bio opisivan kao nordijski „uomo naturale“, prirodni čovjek koji je svojim rukama oblikovao predmete koji su izgledali kao iz sna.
U Finskoj koja je nedugo prije toga stekla nezavisnost i koja se hrabro i na opće iznenađenje relativno uspješno suprotstavila sovjetskoj invaziji u tzv. Zimskom ratu 1939., nepuno desetljeće kasniji početak Wirkkalina međunarodnog uspjeha odvijao se u vrijeme širih društvenih kreativnih eksperimenata koji su se spontano manifestirali i na području primijenjenih umjetnosti. Demokratski ideali funkcionalizma su na neko vrijeme ustupili mjesto idealima Wirkkale i drugih umjetnika njegove "zlatne generacije" (Wirkkala, Franck, Nurmisniemi, Sarpaneva) koji su nadilazili kontekst svakidašnjeg života. Funkcionalizam je tako dobio nov sadržaj i širu interpretaciju koja se temeljila na odlikama materijala i na tehnološkim inovacijama (kod Wirkkale prvenstveno u staklu i šperploči) koje su imale više estetski nego utilitarno-praktični karakter.
Slijedeći jednostavne forme finskog krajolika i prirode s kojima je uvijek bio u neposrednom doticaju, te majstorski poznavajući odlike prirodnih materijala koje je rado oblikovao vlastitim rukama, Wirkkala je tijekom pedesetih i šezdesetih godina revolucionarizirao ne samo finski i skandinavski, nego i svjetski dizajn. Svi oni se danas temelje na tim postignućima Wirkkale i njegove zlatne generacije, premda ih zapravo rijetko uspijevaju ponoviti.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
