From Wikipedia, the free encyclopedia
Slavenizacija je istorijski fenomen iz perioda VI-VIII stoljeća, na prostoru istočne Evrope. Slaveni su tada živjeli u simbiozi sa stanovništvom tri države: Avarski kaganat, Bugarska i Vizantija.
U svojoj najvećoj moći, na prelazu 6. u 7. stoljeće, zauzimala je avarska država prostranstva od rijeke Dnjepar i poluostrva Krim na istoku, pa na zapadu do rijeke Soče i tvrđave Aguntum na Dravi u Alpama i rijeke Saale u Njemačkoj, te od luke Patras na poluotoku Peloponez na jugu Grčke pa do ponoćnog sunca na sjeveru Europe. Glavni upravni centar ili „okrug“ Avarske države nalazio se na rijeci Tisi, blizu današnjeg grada Szolnok u Mađarskoj.[1]
Odmah poslije dolaska u Panoniju, Bajan I. užurbano forsira naseljavanje zadobijenih prostranstava, a naročito pograničnog prostora prema Francima. Prvi kontigenti avarskih kolonista ili deportiranog stanovništva sačinjavali su brojni Anti. Anti su govorili kao i Slaveni, pa su tako i deportirani Anti postajali Slaveni. Bio je to početak slavenizacije Avarskog kaganata, a ne avarizacija.[2]
Kaganat je imao više staleža ili društvenih klasa:
Iz tog trećeg i četvrtog sloja svako je mogao postati „Slaven“, pod uslovom da se uvrsti, bilo dobrovoljno ili prisilno, u taj ratni stalež pješadije i ide u rat. Tako se vršila, skoro sama od sebe, slovenizacija avarske države, a ne avarizacija. To se u stručnoj literaturi naziva asimilacija manjine u većinu.
Kagan Bajan I. je, nakon drugog pohoda protiv Franaka, bio zadovoljan učinkom Slavena na bojnom polju. Oni postaju njegovi miljenici. Pored avarske konjice, Slaveni su mu bili draži od bilo kog pokorenog naroda. Od tada pa do kraja svog života Bajan I. se oslanjao u svemu na Slavene i njihove kontingente pješadije. Tako su Slaveni tada postali ratni stalež pješadije. Dobili su neku ulogu posrednika između avarskog upravnog sloja konjanika i potčinjenih naroda. Bili su čuvari reda i mira, neumorni graditelji, a prije svega postali su avarski kolonisti osvojenih teritorija.
Kroz taj proces stvorile su se velike mase slaveniziranog ljudstva po istočnom dijelu Europe, što je dalo trajnu geopolitičku sliku kontinenta, na istoku Avari i „njihovi“ Slaveni, na zapadu ostali. Zbog postojeće čudne i ne baš dobro razjašnjena simbioze Avara i Slavena, tok njihove istorije skoro da i nije moguće razdvojiti. Ovakav proces slavenizacije je istorijski fenomen „tihe revolucije“. To je dovelo do toga da se poslije izvjesnog vremena u cijelom Avarskom kaganatu govorilo isključivo nekim jedinstvenim slavenskim govorom (ili bolje rečeno antskim), a avarski će biti samo još službeni jezik.
Avari su, zajedno sa Slavenima doživjeli veliki slom 626. godine prilikom opsada Carigrada, što će se narednih godina pretvoriti u veliku državnu katastrofu. Balkanski Slaveni otkazali su poslušnost kaganu i njegovoj konjici. Tokom 627-628 Južni Slaveni i Avari vodili su borbe oko prevlasti na Balkanu. Slaveni su uz veliku podršku Konstantingrada potisnuli Avare preko Dunava i Save. Poslije 630. godine nestaju sva arheološka svjedočanstva o prisustvu Avara južnije od Save i Dunava. Država Avarski kaganat nastavila je i dalje postojati na velikim prostranstvima Panonske nizije. „Avarskim“ Slavenima je ostalo prostranstvo Balkana u naslijeđe, gdje oni i danas žive.[3]
Poslije smrti bugarskog kana Kuvrata (642. god.), pod pritiskom turskih Hazara, nastaje i pomjeranje bugarskih plemena. Asparuh je doveo Bugare u područje dunavske delte. Nastupajući prema zapadu, podjarmljivali su slovenska i avarska plemena, na koja su putem nailazili.
Slavenska plemena, koja su bila u tom kraju, nisu mogla da odole novim osvajačima i priznali su vrhovnu bugarsku vlast. Vojnički bolje spremni, iako malobrojni, lako su savladali razasuta slavenska plemena i naturili im svoju vlast. Slavene i Bugare, združivala je zajednička borba protiv Vizantije. Slaveni su u Bugarima, i preko volje, dobili saveznika. Po svojoj dosta pasivnoj prirodi nisu Slaveni reagovali na to, što je vrhovna vlast dopala Bugarima i što su ovi svojom organizacijom i imenom dali karakter novoj državi.
Slaveni su živeli u svojim masama odvojeno od Bugara. Vrhovni poglavar države bio je kan, sa svojim kafkanom kao prvim savetnikom i tarkanom kao namesnikom u pokrajinama, sa višim i nižim plemstvom, boljarima i bagainima, a na drugoj strani slavenska plemena sa svojim poglavicama.
Trebaće više od dva veka, da se ta relativno mala grupa došljaka krvnim mešanjem sa Slavenima, zajedničkim životom, izjednači sa masom svog stanovništva, i da počne predstavljati jednu zajednicu. Rezultat je poznat: Bugari su primili jezik svojih mnogobrojnih slovenskih podanika, a Sloveni su dobili bugarsko ime i bugarsku državnu organizaciju.[4]
Potiskivanjem Avara u Panoniju, Balkansko poluostrvo se nominalno vratilo u sastav Vizantije koja nije imala snage da uspostavi svoju čvrstu vlast.
U toj situaciji dolazi do formiranja i izdizanja nove elite u istočnojadranskom zaleđu. Lokalni moćnici postaju upravitelji novooformiranih župa, kneževina i oblasti unutar vizantijskog teritorijalnog sistema. Uz njih su i drugi pripadnici vladajuće elite, i svi zajedno iskazuju svoj status i prvi poznati skupni identitet. Izuzev općenitog slavenskog javljaju se identiteti: Guduščana, Smoljana, Strumljana, Timočana, Travunjana, Konavljana, Neretljana (Pagana), Srba. Najvjerojatnije krajem 820 ih godina na mjestu Guduščana, vodeće Francima odane skupine u Dalmaciji, zamijenili su ih Hrvati.[5]
Čitavo balkansko područje zvalo se, prema opštem nazivu, slovenska zemlja (Sklavinija), "Slovenska", Σκλαβινια, Sclavenia i Sclavonia.
Položaj elite nije bio sasvim siguran, kao što nije bilo niti nasljeđivanje vlasti. To se očituje u nekoliko pokušaja svrgavanja knezova, od kojih su neki bili i uspješni. U takvom društveno-političkom kontekstu čvrsti oslonac nađen je u Hrišćanskoj Crkvi te je povezivanjem s crkvenim strukturama, pogotovo s papom, vladar dobivao nužni institucionalnu oslonac i dodatni ugled u društvu. Gradnjom, obnavljanjem i opremanjem crkava, činovima darivanja, sami vladari i drugi pripadnici elite potvrđivali su svoju moć.
Vremenom će politički organizirani teritoriji postati jedan od generatora (procesa) etnogeneze te će imati konstitutivni učinak pri oblikovanju etničkoga identiteta.
Tamo gdje su vizantijski carevi imali stvarnu vlast (područje današnje Grčke), vršeno je preseljavanje Slavene u Malu Aziju. Tamo je tekao proces helenizacije koji je doprinio da slavenski narod nestane iz južnih i jugoistočnih dijelova Balkanskog poluostrva.[6]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
