Roman IV Diogen

Roman IV. Diogen (grčki: Ρωμανός Δ΄ Διογένης) bio je bizantski car (1068 - 1071), vojskovođa i drugi muž carice Evdokije, udovice cara Konstantina X. (1059 - 1067).

Roman IV. Diogen Ρωμανός Δ΄ Διογένης
Diptih od bjelokosti: Krist kruni Romana i njegovu ženu Evdokiju (Bibliothèque nationale de France)
Bizantski car
Vladavina	1068 - 1071
Krunidba	1608
Prethodnik	Konstantin X Duka
Nasljednik	Mihajlo VII Duka
Djeca
Konstantin Diogen Nikiforor Diogen Leon Diogen
Dinastija	Duka
Otac	Konstantin Diogen
Rođenje	1068
Smrt	1072 (u dobi od 42 god.)

Za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine pokušao je zaustaviti prodor Seldžuka u Malu Aziju, ali je doživio težak poraz u Bitci kod Mancikerta 1071 godine. Nakon toga svrgnut je prijestolja u dvorskom udaru i oslijepljen 1072 te poslan u manastir , gdje je ubrzo umro od zadobivenih rana.

Uspon na prijestolje

Roman Diogen bio je sin Konstantina Diogena člana ugledne i moćne kapadokijske porodice, koja je rodbinskim vezama bila povezana s najuglednijim maloazijskim familijama.^[1]

Kovanice iz doba cara Romana IV

Nakon što je umro car Konstantin X Duka u maju 1067. godine, vlast je privremeno preuzela njegova udovica Evdokija u ime svojih maloljetnih sinova; Mihajla , Andronika i Konstantina. Stvarna vlast je ipak bila u rukama ljudi iz pozadine koji su radili što su htjeli, a to su bili Mihajlo Pselo (carski tajnik) i Jovan Duka, brat Konstantina X. Želeći se nekako usprotiviti tome, Evdokiji nije preostalo ništa drugo nego da se preuda. Podršku za takav čin dobila je od carigradskog patrijarha Jovana Ksifilina i dijela plemstva ugroženog seldžučkim napadima na Malu Aziju. Kako je njen novi muž trebao biti netko tko će biti u stanju uspješno komandirati vojskom, ali istovremeno i onaj tko neće htjeti ugroziti pravo njenih sinova na carski naslov, njen izbor je pao na mladog i hrabrog generala Romana Diogena koji je u tamnici čekao izvršenje kazne zbog pobune protiv Konstantina X. Tako je Roman nabrzinu pomilovan te već 1. januara 1068 godine oženjen za Evdokiju i proglašen za cara.^[1]

Ratovi s Turcima Seldžucima

Alp Arslan ponižava bizantskog cara Romana IV. (Francuska ilustracija iz 15.vijeka, za Boccacciov Dekameron

Odmah po stupanju na carsko prijestolje Roman je uvidio da će carski autoritet morati izboriti na ratištu, a ne u zakulisnim političkim borbama. On je doista energično započeo borbu protiv Seldžuka, okupivši pretežno najamničku vojsku. Tijekom nekoliko pohoda na njih; 1068, 1069 i 1070 godine uspio ih je pobijediti, ali ne i konačno otjerati. Zbog toga je 1071 planirao poduzeti jedan veliki pohod kojim bi trajno suzbio Seldžuke. Ali istovremeno sa ratovima protiv Seldžuka, Roman se stalno morao boriti sa pokušajima članova dinastije Duka, koji su ga htjeli svrgnuti s prijestolja. Tako se 1070 godine nije osudio voditi vojsku, već je to prepustio svom generalu Manuelu Komnenu, jer se bojao napustiti Carigrad zbog opasnosti od prevrata.

U proljeće 1071 Roman je poveo veliku bizantsku vojsku na Mancikert koji se nalazio u rukama Seldžuka i zauzeo grad 23. augusta 1071 g. Seldžučki zapovjednik Alp Arslan ponudio je Romanu primirje pod vrlo povoljnim uvjetima, no Roman je to odbio. Međutim nekoliko dana kasnije 26. augusta 1071 g. između Mancikerta i jezera Van došlo je do velike odlučne Bitke kod Mancikerta u kojoj je Roman poražen, zahvaljujući izdaji generala Andronika Duke, sina Jovana Duke. On je komandirao vojskom od 30 000 ljudi, te se u odlučnom trenutku bitke povukao, umjesto da bude na desnom krilu, usput je raširio glasine da je Roman Diogen poginuo.^[1]. Nakon te izdaje Seldžuci su nadvladali, te je i sam car ranjen i zarobljen. No on je ovaj put zaključio mir sa Alp Arslanom (1063 – 1072), nakog natezanja oko visine otkupnine za njega, koja je isprva bila 10.000.000 nomizmi, na kraju se došlo do sume od 360.000 nomizmi godišnje, nakon tog je oslobođen.

To nije bio jedini veliki poraz Bizanta tog doba, neposredno prije Bitke kod Mancikerta, Normani su u aprilu zauzeli Bari, posljednji bizantski posjed na Apeninskom poluotoku.

Odmah po saznanju o porazu kod Mancikerta, otpočele su intrige koje su tražile njegovu smjenu, i ovaj put su na čelu bili njegovi trajni neprijatelji; dvorski tajnik Pselo i utjecajni Jovan Duka. Oni su izvršili dvorski coup d'état, te zbacili Romana s vlasti, a njegovu ženu Evdokiju poslali u izolaciju u manastir. Za novoga cara proglašen je najstariji sin Konstantina X Mihajlo. Kako je novi car još bio maloljetan to je umjesto njega vladao Jovan Duka kao regent.

Roman Diogen se pokušao vratiti na vlast uz pomoć svojih pristalica i ostatka najamne vojske koja mu je ostala vjerna nakon Bitke kod Mancikerta, ali kad je poražen od carske vojske u Bitci kod Doceje, pobjegao je u Adanu no tu je bio primoran na predaju, nakon što mu je obećana osobna sigurnost. Međutim odmah po polaganju oružja, Roman je zarobljen i po naredbi Jovana Duke brutalno oslijepljen usijanim željezom. Nakon toga prognan je u manastir na otoku Kınalıada u Mramornom moru, gdje je od posljedica ranjavanja i nedostatne njege umro u ljetu 1072 godine.

• Postoji jedna legenda da mu je dvorski sekretar Psel prilikom osljepljivanja vrlo cinično čestitao na velikoj Božjoj milosti, kojom mu je Bog oduzeo oči, da bi mu darovao vid nebeske svjetlosti.

Izvori

1. George Finlay: 'History of the Byzantine and Greek Empires from 1057 - 1453', Volume 2, William Blackwood & Sons, 1854. , str. 30, 41

Spoljašnje veze

• Romanus IV Diogenes ()

Prethodnik: Konstantin X Duka (1059 - 1067)

Bizantski car (1068-1071)

Nasljednik: Mihajlo VII Duka (1071 - 1078)

Roman IV Diogen na Wikimedijinoj ostavi